REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-29/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja OP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Marko Ivica iz Zagreba protiv tuženika Zagrebačkoga električnog tramvaja d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB 8231999604 kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju SP, uz sudjelovanje umješača na tuženikovoj strani Croatia osiguranja d.d, Zagreb, Jagićeva 35, OIB 26187994862, kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju BP, poradi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i opunomoćenika stranaka, dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tuženik Zagrebački električni tramvaj d.o.o, u svojstvima vlasnika tramvaja i organizatora djelatnosti putničkog prijevoza u Gradu Zagrebu, dana 23. studenog 2023. godine u 16:59, u Zagrebu, Avenija Marina Držića, na tramvajskoj stanici Držićeva, odbijanjem postavljanja kosine za ulazak u tramvaj od strane vozača tramvaja, izravno diskriminirao tužitelja osnovom invaliditeta pričinivši mu neimovinsku štetu povredom njegovih ustavnih, konvencijskih i zakonskih prava na pristupačnost, prava na jednakopravnost, prava na jednak pristup, prava na razumnu prilagodbu, prava na ravnopravnost i prava osobnosti.

II. Tuženik Zagrebački električni tramvaj d.o.o. je dužan osigurati djelatnost putničkog prijevoza tramvajem na području Grada Zagreba na način da se u svakom niskopodnom tramvaju koji je u prometu i služi prijevozu putnika nalazi kosina koja je podobna za ulazak osobe koja se nalazi u invalidskim kolicima u tramvaj i na način da je svaki vozač upoznat s obvezom postavljanja rampe na drugim vratima tramvaja do vozača.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkom električnom tramvaju d.o.o. platiti tužitelju OP od 9.954,21 eura s zateznim kamatama od 4. siječnja 2024. godine do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka od 1.000,00 eur s zateznim kamatama od 30. rujna 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj OP zahtijeva solidarno plaćanje troška parničnog postupka i da žalba ne zadržava ovrhu kao i radi nalaganja iza ispunjenje činidbe od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi daje osoba kojoj je utvrđeno 100%-tno tjelesno oštećenje s dijagnozom tetraplegije i kreće se isključivo uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon. Osim od navedene, tužitelj boluje od još dvadesetak fizičkih bolesti, poput neuropatskih bolova, spazmi, gastritisa, mišićne atrofije, autonomne disrefleksije, anemije, dekubitusa, hipotenzije, edema potkoljenica i stopala, inkontinencije itd., te je osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta IV. stupnja. Zatim navodi da je dana 24. studenog 2023. godine, u 16:59, na stanici Držićeva na liniji Maksimir-Prečko, čekao u elektromotornim kolicima na samom početku stajališta kako bi se mogao obratiti vozaču i zamoliti ga da spusti drvenu rampu kod srednjih vrata da može ući u tramvaj. Nakon dolaska tramvaja broj pet, vozač nije otvorio prednja vrata te je ignorirao tužiteljevo mahanje rukom. Međutim, putnica koja se nalazila na stanici do tužitelja je pritisnula vanjsku tipku i vrata su se otvorila. Tužitelj se pristojno obratio vozaču i zamolio ga za pomoć. Vozač je na to odgovorio da ima operiranu kralješnicu i da ne može spustiti rampu. Nakon toga je tužitelj tražio da vozač dopusti da onda rampu spusti netko od putnika na što je vozač zatvorio vrata tramvaja i krenuo i time onemogućio tužitelja da uđe u tramvaj.

Tuženik je navedenim postupanjem odgovoran za navedenu diskriminaciju tužitelja osnovom invaliditeta i posljedično mu pričinjenu neimovinsku štetu povredom prava osobnosti krivi, a posljedično tome i deliktno odgovorni, temeljem odredaba čl. 3., 14., 35., 55. i 58. Ustava Republike Hrvatske1, odredaba čl. 2., 3., 4., 5., 9., 12., 13., 17., 18., 19. i 20. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom2, odredba čl. 14.1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda3, odredaba čl. 1., 2., 4., 6., 8., 9., 11., 16. i 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije4, odredaba čl. 8., 19., 29., 1045., 1046., 1100., 1103. Zakona o obveznim odnosima5. Naprijed opisano ponašanje djelatnika tuženik je učestali obrazac ponašanja o kojem je tužitelj viša puta ukazivao tuženiku, međutim iz posljednjeg u nizu događaja koji je temelj ove tužbe je razvidno da tuženik nije ništa poduzeo da bi spriječio takav događaj u budućnosti, osim što je svaki put uputio ispriku tužitelja. Štoviše, tužitelj je u nekoliko navrata ove godine prilikom pokušaja ulaska u autobus ili tramvaj dobio odgovor vozača kako kosina ne postoji u vozilu.

Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donijeti sljedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je tuženik, u svojstvima vlasnika tramvaja i organizatora djelatnosti putničkog prijevoza u Gradu Zagrebu, dana 23. studenog 2023. godine u 16:59, u Zagrebu, Avenija Marina Držića, na tramvajskoj stanici Držićeva, odbijanjem postavljanja kosine za ulazak u tramvaj od strane vozača tramvaja, izravno diskriminirao tužitelja osnovom invaliditeta pričinivši mu neimovinsku štetu povredom njegovih ustavnih, konvencijskih i zakonskih prava na pristupačnost, prava na jednakopravnost, prava na jednak pristup, prava na razumnu prilagodbu, prava na ravnopravnost i prava osobnosti.

II. Tuženik je dužan osigurati djelatnost putničkog prijevoza tramvajem na području Grada Zagreba na način da se u svakom niskopodnom tramvaju koji je u prometu i služi prijevozu putnika nalazi kosina koja je podobna za ulazak osobe koja se nalazi u invalidskim kolicima u tramvaj i na način da je svaki vozač upoznat s obvezom postavljanja rampe na drugim vratima tramvaja do vozača.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta solidarno isplate pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 9.954,21 eura / 75.000,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti od dana podnošenja tužbe do dana namirenja po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju solidarno podmiri nastale parnične troškove, u roku od 8 dana.

IV. Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu tužbenog zahtjeva pod točkom II."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve navode iz tužbe osobito da se predmetni događaj dogodio na način kako tužitelj opisuje u tužbi.

Tuženik osporava nastanak štetnog događaja, odgovornost, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik osporava sve navode tužitelja iz t.3. tužbe kao neistinite. Suprotno navodima tužitelja, vozač tramvaja dana 23.11.23. nije namjerno i bez razloga odbio spustiti rampu za invalidsko vozilo tužitelja, već je na pristojan i uljudan način objasnio tužitelju da on to ne može učiniti zbog zdravstvenih razloga. Dakle, radilo se o poteškoćama tuženika u organizacijskom smislu jer je na navedeni tramvaj disponiran (raspoređen) vozač koji ne može rukovati s rampom za invalide radi težine platforme, a što je sve povezano s njegovim zdravstvenim problemima. Općepoznato je da svi poslodavci u Republici Hrvatskoj imaju problema sa pronalaskom odgovarajuće radne snage, pa tako i tuženik, i to posebice u zadnje vrijeme kada su vozači postali deficitarno zanimanje, tako da tuženik na tržištu rada sve teže pronalazi vozače tramvaja i autobusa. Zbog takvih razloga na navedenu vožnju tramvaja toga dana je bio raspoređen vozač koji je tek došao s bolovanja nakon operacije kralježnice i koji zbog zdravstvenih razloga nije mogao obavljati navedeni dodatni posao poput spuštanja rampe za invalidska kolica.

Sve to je tužitelju objasnio tuženik u odgovoru od 6.12.2023. kojim se isti očitovao na njegovu predstavku.

Osporavaju se navodi tužitelja kao u t.4. tužbe u kojima tužitelj navodi da mu je počinjena diskriminacija osnovom invaliditeta i da mu je pričinjena neimovinska šteta povredom prava osobnosti. Tužiteljeva usporedba konkretnog slučaja sa ostalim slučajevima koji se navode u uloženim predstavkama tuženiku, jeste neosnovana jer svaki takav slučaj je drugačiji od konkretnog događaja.

Naime, ovdje se radi o jednom izoliranom slučaju za koji je tužitelj dobio ispriku od vozača i od tuženika kao prijevoznika. Uostalom, nakon propuštanja ovoga tramvaja tužitelj je imao mogućnost nastaviti koristiti javni prijevoz na način da je prema važećem voznom redu trebao pričekati dolazak drugog tramvaja za nekih 10- ak minuta. Javni prijevoz na području Grada Zagreba čini jedan vrlo složeni sustav koji ponekad ovisi o okolnostima na koje ljudski faktor ne može utjecati i zbog toga je potrebno da svi sudionici u prometu radi općeg funkcioniranja ulažu velike količine strpljenja i tolerancije.

Nadalje, tužitelju kao osobi s invaliditetom koja se kreće pomoću invalidskih kolica dostupan je javni prijevoz koji nije linijski, već se obavlja prema potrebama takvih osoba, a provodi se posebno opremljenim kombi vozilima. Trasu kretanja vozila određuje prijevoznik prema potrebama korisnika unutar administrativnih granica Grada Zagreba, te do Međunarodne zračne luke Zagreb-Franjo Tuđman. Takav prijevoz tužitelj može koristiti na osnovu preporuke Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom o potrebi korištenja specijaliziranog prijevoza kod tuženika.

Način obavljanja poslova u javnom prijevozu osoba s invaliditetom koje se kreću pomoću invalidskih kolica od strane Grada Zagreba i tvrtke Zagrebački električni tramvaj d.o.o. je uređen Pravilnikom o obavljanju prijevoza osoba s invaliditetom, a koji je javno dostupan na stranicama tuženika.

Tužbeni zahtjev tužitelja kao u točki. . je potpuno neosnovan jer se konkretno radilo samo o jednom izoliranom slučaju, kada iz opravdanih razloga nije bilo moguće omogućiti tužitelju korištenje rampe za invalide, o čemu je vozač tramvaja na licu mjesta obavijestio tužitelja i na ljubazan način ga zamolio da uvaži njegovu ispriku, a nakon toga i sam tuženik se ispričao tužitelju povodom nastalog događaja. U odnosu na t.II. tužbenog zahtjeva ističe se da je kao takav pravno neodrživ i iscrpljen jer tuženik zapravo već godinama postupa upravo na način kako to traži tužitelj. Općepoznata činjenica je da je tuženik svim osobama s invaliditetom koje se kreću pomoću invalidskih kolica na području Grada Zagreba omogućio korištenje tzv. rampi za invalide koje su naknadno ugrađene u tzv. niskopodne tramvaje. Prema podacima tuženika od 140 tzv. niskopodnih tramvaja, rampe za invalide su ugrađene u 126 tramvaja, te je u tijeku daljnji proces ugradnje u preostale niskopodne tramvaje. Također tuženik je u više navrata proveo edukaciju svih vozača tramvaja o načinu korištenja rampe za invalide. Ne može tužitelj tražiti od suda da tuženiku naloži uspostavu stanja koje je već na snazi, a da pri tome predloženim dokazima uopće nije dokazao suprotno.

U odnosu na .III tužbenog zahtjeva ističe se da je potpuno neosnovana jer u konkretnom događaju nije došlo do povrede prava osobnosti, te se ujedno prigovara visini tužbenog zahtjeva koja nije u skladu sa važećom sudskom praksom i Orijentacijskim kriterijima VSRH imajući u vidu kvalifikatorne okolnosti navedene u čl.1100. Zakona o obveznim odnosima.

Predloženim dokazima tužitelj nije dokazao postojanje štetne radnje štetnika, te uzročnu vezu između štetne radnje i navodnih nastalih posljedica.

Tužitelj zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, međutim na te okolnosti uopće nije priložio medicinsku dokumentaciju.

Opreza radi u slučaju provođenja medicinskog vještačenja tužitelja, predlaže se obvezati istog da dostavi presliku cjelokupnog zdravstvenog kartona radi razdvajanja ranijih psihičkih tegoba od eventualnih psihičkih tegoba nastalih kao posljedica navodnog štetnog događaja.

Slijedom navedenog tuženik predlaže Naslovnom sudu provođenje dokaznog postupka po tužbi i tužbenom zahtjevu, nakon kojeg će donijeti presudu kojom će odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovane.

3. Umješač se pridružuje odgovoru na tužbu.

4. Sud je proveo dokaz uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 28. prosinca 2023. godine, rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. siječnja 1996. godine, i potvrdu od 13. travnja 2011. godine, tužiteljeve dopise od 24. studenog 2023. godine, tuženikov dopis os 6. prosinca 2023. godine, tužiteljev dopis bez nadnevka PP, i njegov odgovor od 9. ožujka 2012. godine, tužiteljev dopis tuženiku bez nadnevka, odgovor tuženikov od 11. prosinca 2017. godine i 25. ožujka 2019. godine, te 26. ožujka 2019. godine,tuženikov Pravilnik o obavljanju prijevoza osoba s invaliditetom, policu dobrovoljnog osiguranja s popisom pokrića, preslušao tužitelja i svjedoka GP, nije proveo dokaz pribavom liječničkih isprava za ovog svjedoka kao nebitan dokaz, a i nije prijeporno da je tom svjedoku ozlijeđena kralješnica, nije proveden dokaz pribavom tužiteljeva zdravstvenog list kao nebitan dokaz, a ni tužitelj nije predložio liječničko vještačenje na osnovi njega niti sud ima stručno znanje za ocjenu tog dokaza.

5. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

6. Nije prijeporno da je tužitelju utvrđeno tjelesno oštećenje od 100%, što je i utvrđeno uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 28. prosinca 2023. godine, rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. siječnja 1996. godine, i potvrdu od 13. travnja 2011. godine.

7. Prvo je prijeporan nastanak štetnog događaja.

8. Iskazima tužitelja i svjedoka GP je utvrđeno da je doista tužitelj htio ući u tramvaj broj 5 na stajalištu u Držićevoj ulici u Zagrebu, no nije mogao, jer svjedok kao vozač tramvaja nije mogao spustiti kosinu zbog ozljede svoje kralješnice te je ostavio tužitelja neka čeka idući tramvaj., koje iskaze sud prihvaća kao sukladne u ovima bitnim činjenicama, a tako je navedeno i u tužiteljevu dopisu od 24. studenoga 2023. godine i tuženikovu odgovoru od 6. prosinca 2023. godine, što je zapravo jedini razlog nastanka ovog događaja.

9. Glede tuženikove odgovornosti, ovdje treba primijeniti odredbe čl. 2, st. 1, čl. 9, st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN85/08mi 112/12), u svezi s čl. 694. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) i čl. 4, st. 1, točka e) i i), čl. 5, st. 1. i 2, čl. 9, st. 1. i 2. b), čl. 15, st. 1. i čl. 20. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (NNMU 6/07-5/08).

10. Dakle, neprijeporno je da je tužitelju priznato postojanje tjelesnog invaliditeta od 100% te se kreće u elektromotornim kolicima, a da je tuženik organizator javnog prijevoza u Zagrebu i da je ugradio kosinu za ulazak u predmetni tramvaj radi ulaska osoba s invaliditetom te je tako poduzeo mjere za suzbijanje diskriminacije na taj način omogućujući pristupačnost toga vozila, koje predstavlja zatvoreni prostor osobama s invaliditetom radi njihova sudjelovanja u svim područjima života kao i slobode kretanja.

11. No, tuženik nije omogućio ova prava tužitelju u predmetnom slučaju i to u potpunosti, što je i smisao navedenih propisa.

12. Naime, nedvojbeno je da tužitelj ne može sam ukovati ovom kosinom zbog 100%-og invaliditeta niti je ovlašten za takvo što zbog sigurnosti putnika slijedom čega je tuženik bio dužan omogućiti tužitelju potpuno i djelotvorno ostvarenje njegovih prava i to tako da vozač tramvaja ili drugi osposobljeni i ovlašteni tuženikov radnik to učini, ako već to ne može vozač zbog svoje bolesti, što je tuženik sve propustio učiniti.

13. Tuženikov navod o nedostatku radnika nije opravdan razlog za isključenje njegove odgovornosti i suodgovornosti, budući je ovoga vozača tj. svjedoka zbog njegovih zdravstvenih poteškoća trebao zaposliti na mjestu koje poslove može obavljati sukladno preostaloj radnoj sposobnosti i njegovim pravima iz ugovora o radu tj. propisa o mirovinskom ili invalidskom osiguranju, a na ovo mjesto rasporediti sposobnu osobu za takvu radnju ili naći tehnički način kako bi i ovaj svjedok mogao upravljati kosinom bez štete za vlastito zdravlje, a da osobe s invaliditetom, dakle tužitelj, ostvare svoja prava, inače ugradnja ove kosine u tramvaj sama po sebi nema smisla ni svrhe.

14. Točno je da je tuženik omogućio i izvanlinijski prijevoz osobama s invaliditetom, što je utvrđeno uvidom u njegov Pravilnik o obavljanju prijevoza takvih osoba. No, to ne utječe na navedena tužiteljeva prava da se služi linijskim prijevozom, zbog čega je tuženik upravo postavio ovu kosinu u predmetno vozilo. Tužitelj može i ne mora koristiti izvanlinijski prijevoz osoba s invaliditetom, a za to ne mora imati ni poseban razlog, već je njegovo pravo na jednakost i slobodu kretanja te dostojanstvo ostvarivati kakav prijevoz treba, hoće ili želi.

15. Također, tuženikov navod da je tužitelj mogao pričekati idući tramvaj iste linije nije osnovan upravo zato jer tuženik nije omogućio korištenje već ugrađene kosine u predmetnom tramvaju na potpun i djelotvoran način, kako je obrazloženo prethodno, što ne može i ne smije ograničavati tužitelja u slobodi kretanja.

16. Slijedom toga sud ocjenjuje da je tuženik u cijelosti odgovoran po navedenima zakonskim i konvencijskim odredbama, a u svezi s odredbom čl. 20, st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, jer je tužitelj učinio vjerojatnim da je došlo do opisane diskriminacije, štoviše ju je dokazao na prethodno obrazloženi način, dočim tuženik nije dokazao suprotno.

17. Uzročno posljedična sveza se pretpostavlja sukladno odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima, a tuženik nije dokazao suprotno.

18. Stoga je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva pod točkom I, sukladno odredbi čl. 17, st. 1, t. 1. . Zakona u suzbijanju diskriminacije.

19. U odnosu na točku II tužbenog zahtjeva, nije prijeporno da u svim tramvajima nisu ugrađene ove kosine, kako sam tuženik navodi u odgovoru na tužbu, a niti je svaki vozač sposoban omogućiti korištenje istog pomagala, kako je to utvrđeno tužiteljevim iskazom i onim svjedoka GP. Budući je stoga utvrđena tužiteljeva diskriminacija, tuženik je dužan na način opisan u ovoj točki tužbenog zahtjeva suzbiti njegovu diskriminaciju radnjama poput ovih, bilo putem vozača tuženikovih vozila, bilo putem drugih radnika koji će to učiniti umjesto vozača, ako je potonji nesposoban ili onemogućen zbog bilo kojeg razloga ili pak tehničkim preinakama kojima će to postići, sve da se osigura jednakost, dostojanstvo i sloboda kretanja tužitelja kao osobe s invaliditetom pa je prihvaćen i taj dio tužbenog zahtjeva, sukladno odredbi čl 17, st. 1, t. 3. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

20. Glede visine tužbenog zahtjeva iz točke III, primjenom odredbe čl. 11000, st. 1. Zakona obveznim odnosima, sud je u slučaju kršenja ovih konvencijskih prava na jednakost, dostojanstvo i slobodu kretanja osoba s invaliditetom ovlašten dosuditi naknadu štete i bez liječničkog vještačenja, koje nije ni predloženo ( isto tako i u slučaju kršenja zabrane mučenja iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda kod zatvorenik zbog neprikladnog smještaja u zatvorima), sve to s obzirom na težinu diskriminacija tužitelja kako je prethodno utvrđeno te da je uvidom u njegova prethodna dopisivanja s tuženikom utvrđeno da je i ranijih godina imao takve poteškoće s korištenjem javnog prijevoza, dakle traje dugo vremena, slijedom čega je sud dosudio naknadu štete u navedenoj svoti primjenom odredbe čl. 17, st. 1, t. 3. Zakona o suzbijnju8 diskriminacije.

21. Zatezne kamate na glavnicu teku sukladno odredbu 1103. zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

22. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva ja kraćim rokom ispunjenja činidbe i da žalba ne zadržava ovrhu, jer nema navedenog ili dokazanog razloga za takvo što, dočim je odredba čl. 22. Zakona o suzbijanju diskriminacije takva da fakultativno ovlašćuje sud na takvo postupanje, kada za to postoje razlozi. Također je dobiven dio tužbenog zahtjeva radi solidarne naknade troška parničnog postupka, jer je tuženik jedan.

23. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 1 Zakona o parničnom postupku, primjenom tbr. 7, 8. i 9. Ot je sud tužitelju dosudio trošak parničnog postupka tužbe i tri ročišta po 200,00 eur svako, što je 800,00 eur, uz PDV od 200,00 eur ili 1.000,00 eur ukupno.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka

- umješaču