REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4996/2023-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja IJ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović odvjetnik iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 18. rujna 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 30. rujna 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 5140030240-26000044023/2004 od 21. prosinca 2004. godine, zaključenog između tužitelja IJ i Slavonske banke d.d. kao tuženikova prednika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan dospijeća, odnosno plaćanja, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan plaćanja, članak 1. Aneksa br. 1. od 14. lipnja 2011., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1. lipnja 2011. godine 47.610,62 CHF, članak 1. Aneksa br. 2. od 17. srpnja 2012., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 11. srpnja 2012. godine 47.341,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, odnosno 47.815,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 1% na iznos glavnice kredita što iznosi 473,41 CHF, u plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, članak 1. Aneksa br. 3. od 22. kolovoza 2013., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.8.2013. godine 45.766,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 2% na iznos glavnice kredita što iznosi 915,32 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, članak 1. Aneksa br. 4. od 18. travnja 2014., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1. travnja 2014. godine 45.964,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2. u dijelu kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 3% na iznos glavnice kredita što iznosi 1.378,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke.
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 5140030240-26000044023/2004 od 21. prosinca 2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, članak 2. Aneksa br. 1. od 14. lipnja 2011., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na preostali iznos kredita obračunavaju kamate od 6,50% te kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kako korisnik kredita izjavljuje kako je suglasan i bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, članak 2. Aneksa br. 2. od 17. srpnja 2012., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na preostali iznos kredita obračunavaju kamate od 6,30% te kako se promjena kamatnih stopa sukladno aktu banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kako korisnik kredita izjavljuje kako je suglasan i bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.
III Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d. platiti tužitelju IJ iznos od 3.249,33 Eura, s zateznim kamatama:
na iznos od
1,69 EUR 2.2.2009.
3,03 EUR 2.2.2009.
2,64 EUR 4.3.2009.
3,86 EUR 4.3.2009.
1,04 EUR 31.3.2009.
1,49 EUR 31.3.2009.
0,79 EUR 5.5.2009.
1,06 EUR 5.5.2009.
0,05 EUR 5.2.2010.
6,02 EUR 5.2.2010.
0,57 EUR 9.2.2010.
5,08 EUR 9.2.2010.
1,40 EUR 18.2.2010.
5,45 EUR 18.2.2010.
5,31 EUR 5.3.2010.
5,28 EUR 5.3.2010.
0,07 EUR 26.5.2010.
14,94 EUR 26.5.2010.
14,85 EUR 26.5.2010.
0,22 EUR 12.7.2010.
35,80 EUR 12.7.2010.
32,32 EUR 16.8.2010.
52,76 EUR 10.9.2010.
31,07 EUR 5.11.2010.
0,87 EUR 15.12.2010.
54,23 EUR 15.12.2010.
4,57 EUR 24.12.2010.
71,74 EUR 24.12.2010.
51,00 EUR 10.2.2011.
0,61 EUR 1.3.2011.
57,71 EUR 1.3.2011.
2,93 EUR 8.4.2011.
48,18 EUR 8.4.2011.
2,65 EUR 11.4.2011.
40,08 EUR 11.4.2011.
13,12 EUR 11.5.2011.
41,36 EUR 11.5.2011.
26,36 EUR 23.5.2011.
0,24 EUR 23.5.2011.
81,90 EUR 7.6.2011.
0,29 EUR 29.6.2011.
37,90 EUR 5.7.2011.
0,03 EUR 5.7.2011.
70,49 EUR 9.8.2011.
0,04 EUR 9.8.2011.
46,77 EUR 13.9.2011.
40,28 EUR 10.10.2011.
0,01 EUR 10.10.2011.
40,58 EUR 10.11.2011.
39,23 EUR 9.12.2011.
0,03 EUR 9.12.2011.
45,35 EUR 12.1.2012.
47,61 EUR 8.2.2012.
0,07 EUR 8.2.2012.
44,33 EUR 9.3.2012.
0,05 EUR 9.3.2012.
45,47 EUR 11.4.2012.
45,17 EUR 10.5.2012.
48,47 EUR 11.6.2012.
94,01 EUR 3.7.2012.
0,04 EUR 3.7.2012.
91,54 EUR 11.2.2013.
94,98 EUR 26.3.2013.
96,84 EUR 23.4.2013.
84,73 EUR 21.5.2013.
79,84 EUR 10.7.2013.
1,34 EUR 16.7.2013.
85,81 EUR 16.7.2013.
88,97 EUR 28.8.2013.
43,37 EUR 12.3.2014.
45,45 EUR 25.3.2014.
1,09 EUR 1.4.2014.
85,24 EUR 23.4.2014.
60,91 EUR 6.11.2014.
36,11 EUR 11.11.2014.
98,02 EUR 10.12.2014.
98,77 EUR 14.1.2015.
98,22 EUR 18.2.2015.
98,22 EUR 23.5.2015.
98,22 EUR 15.4.2015.
98,22 EUR 6.5.2015.
98,22 EUR 10.6.2015.
98,22 EUR 29.7.2015.
98,22 EUR 26.8.2015.
98,22 EUR 9.9.2015, sve do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 890,00 eur, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV Odbija se dio tužbenoga zahtjeva tužitelja IJ u svoti od 1.862,25 eru s zateznim kamatama od 30. rujna 2015. godine do isplate.
V. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Addiko banke d.d. u neodređenoj svoti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 21.12.2004., s tuženikom kao kreditorom1, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 5140030240-26000044023/2004, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 65.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika te je 14.6.2011., 17.7.2012., 22.8.2013., 18.4.2014., zaključen aneks tog ugovora te 24.3.2016. aneks kojim je provedena konverzija kredita u valutu Euro.
Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 3.Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,25% godišnje ugovorivši u čl. 4. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama tuženika“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznimodnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava,te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim Tada kao Slavonska banka d.d., kasnije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.– podaci dostupni u javnom registru TS u Zagrebu.
Tuženik je u ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenaredovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09 i133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Sve presude dostupne na mrežnim stranicama navedenih sudova
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao prema stanju na dan konverzije kredita iznosi 24.556,07 kuna mjesečnih preplata i 10.676,29 kn razlike glavnice, ukupno 35.182,36 kn.
Slijedom toga predlaže kao u podnesku od 1. rujna 2025. godine tj:
„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 5140030240-26000044023/2004 od 21.12.2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan dospijeća, odnosno plaćanja, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan plaćanja, članak 1. Aneksa br. 1. od 14.6.2011., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.6.2011. godine 47.610,62 CHF, članak 1. Aneksa br. 2. od 17.7.2012., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 11.7.2012. godine 47.341,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, odnosno 47.815,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 1% na iznos glavnice kredita što iznosi 473,41 CHF, u plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, članak 1. Aneksa br. 3. od 22.8.2013., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.8.2013. godine 45.766,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 2% na iznos glavnice kredita što iznosi 915,32 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, članak 1. Aneksa br. 4. od 18.4.2014., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.4.2014. godine 45.964,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2. u dijelu kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 3% na iznos glavnice kredita što iznosi 1.378,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 5140030240-26000044023/2004 od 21.12.2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, članak 2. Aneksa br. 1. od 14.6.2011., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na preostali iznos kredita obračunavaju kamate od 6,50% te kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kako korisnik kredita izjavljuje kako je suglasan i bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, članak 2. Aneksa br. 2. od 17.7.2012., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na preostali iznos kredita obračunavaju kamate od 6,30% te kako se promjena kamatnih stopa sukladno aktu banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kako korisnik kredita izjavljuje kako je suglasan i bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.
3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 5.111,59 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos od
1,69 EUR 2.2.2009.
3,03 EUR 2.2.2009.
2,64 EUR 4.3.2009.
3,86 EUR 4.3.2009.
1,04 EUR 31.3.2009.
1,49 EUR 31.3.2009.
0,79 EUR 5.5.2009.
1,06 EUR 5.5.2009.
0,05 EUR 5.2.2010.
6,02 EUR 5.2.2010.
0,57 EUR 9.2.2010.
5,08 EUR 9.2.2010.
1,40 EUR 18.2.2010.
5,45 EUR 18.2.2010.
5,31 EUR 5.3.2010.
5,28 EUR 5.3.2010.
0,07 EUR 26.5.2010.
14,94 EUR 26.5.2010.
14,85 EUR 26.5.2010.
0,22 EUR 12.7.2010.
35,80 EUR 12.7.2010.
32,32 EUR 16.8.2010.
52,76 EUR 10.9.2010.
31,07 EUR 5.11.2010.
0,87 EUR 15.12.2010.
54,23 EUR 15.12.2010.
4,57 EUR 24.12.2010.
71,74 EUR 24.12.2010.
51,00 EUR 10.2.2011.
0,61 EUR 1.3.2011.
57,71 EUR 1.3.2011.
2,93 EUR 8.4.2011.
48,18 EUR 8.4.2011.
2,65 EUR 11.4.2011.
40,08 EUR 11.4.2011.
13,12 EUR 11.5.2011.
41,36 EUR 11.5.2011.
26,36 EUR 23.5.2011.
0,24 EUR 23.5.2011.
81,90 EUR 7.6.2011.
0,29 EUR 29.6.2011.
37,90 EUR 5.7.2011.
0,03 EUR 5.7.2011.
70,49 EUR 9.8.2011.
0,04 EUR 9.8.2011.
46,77 EUR 13.9.2011.
40,28 EUR 10.10.2011.
0,01 EUR 10.10.2011.
40,58 EUR 10.11.2011.
39,23 EUR 9.12.2011.
0,03 EUR 9.12.2011.
45,35 EUR 12.1.2012.
47,61 EUR 8.2.2012.
0,07 EUR 8.2.2012.
44,33 EUR 9.3.2012.
0,05 EUR 9.3.2012.
45,47 EUR 11.4.2012.
45,17 EUR 10.5.2012.
48,47 EUR 11.6.2012.
94,01 EUR 3.7.2012.
0,04 EUR 3.7.2012.
91,54 EUR 11.2.2013.
94,98 EUR 26.3.2013.
96,84 EUR 23.4.2013.
84,73 EUR 21.5.2013.
79,84 EUR 10.7.2013.
1,34 EUR 16.7.2013.
85,81 EUR 16.7.2013.
88,97 EUR 28.8.2013.
43,37 EUR 12.3.2014.
45,45 EUR 25.3.2014.
1,09 EUR 1.4.2014.
85,24 EUR 23.4.2014.
60,91 EUR 6.11.2014.
36,11 EUR 11.11.2014.
98,02 EUR 10.12.2014.
98,77 EUR 14.1.2015.
98,22 EUR 18.2.2015.
98,22 EUR 23.5.2015.
98,22 EUR 15.4.2015.
98,22 EUR 6.5.2015.
98,22 EUR 10.6.2015.
98,22 EUR 29.7.2015.
98,22 EUR 26.8.2015.
98,22 EUR 9.9.2015.
1.862,26 EUR 30.9.2015.
4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Ukoliko sud pak ocijeni da je neosnovano traženje tužitelja iz glavnog zahtjeva, a ipak utvrdi da su osnovane tvrdnje tužitelja da su ništetne pojedinačne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, tada tužitelj predlaže da sud po pravilima eventualne kumulacije, a samo dakle ukoliko utvrdi da gore postavljeni tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan, usvoji njegov podredni zahtjev i donese slijedeću:
P R E S U D U
5. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.
Ugovora o kreditu broj 5140030240-26000044023/2004 od 21.12.2004. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan dospijeća, odnosno plaćanja, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan plaćanja, članak 1. Aneksa br. 1. od 14.6.2011., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.6.2011. godine 47.610,62 CHF, članak 1. Aneksa br. 2. od 17.7.2012., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 11.7.2012. godine 47.341,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, odnosno 47.815,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 1% na iznos glavnice kredita što iznosi 473,41 CHF, u plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, članak 1. Aneksa br. 3. od 22.8.2013., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.8.2013. godine 45.766,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
banke na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 2% na iznos glavnice kredita što iznosi 915,32 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, članak 1. Aneksa br. 4. od 18.4.2014., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je glavnica kredita na dan 1.4.2014. godine 45.964,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF, članak 2. u dijelu kako se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se za provedbu moratorija obračunava naknada u iznosu od 3% na iznos glavnice kredita što iznosi 1.378,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke.
6. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4.
Ugovora o kreditu broj 5140030240-26000044023/2004 od 21.12.2004. godine,zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, članak 2. Aneksa br. 1. od 14.6.2011., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na preostali iznos kredita obračunavaju kamate od 6,50% te kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kako korisnik kredita izjavljuje kako je suglasan i bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, članak 2. Aneksa br. 2. od 17.7.2012., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se na preostali iznos kredita obračunavaju kamate od 6,30% te kako se promjena kamatnih stopa sukladno aktu banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke te kako korisnik kredita izjavljuje kako je suglasan i bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.
7. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati zatezne kamate na iznos od 5.111,59 Eura, obračunate od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od
1,69 EUR 2.2.2009.
3,03 EUR 2.2.2009.
2,64 EUR 4.3.2009.
3,86 EUR 4.3.2009.
1,04 EUR 31.3.2009.
1,49 EUR 31.3.2009.
0,79 EUR 5.5.2009.
1,06 EUR 5.5.2009.
0,05 EUR 5.2.2010.
6,02 EUR 5.2.2010.
0,57 EUR 9.2.2010.
5,08 EUR 9.2.2010.
1,40 EUR 18.2.2010.
5,45 EUR 18.2.2010.
5,31 EUR 5.3.2010.
5,28 EUR 5.3.2010.
0,07 EUR 26.5.2010.
14,94 EUR 26.5.2010.
14,85 EUR 26.5.2010.
0,22 EUR 12.7.2010.
35,80 EUR 12.7.2010.
32,32 EUR 16.8.2010.
52,76 EUR 10.9.2010.
31,07 EUR 5.11.2010.
0,87 EUR 15.12.2010.
54,23 EUR 15.12.2010.
4,57 EUR 24.12.2010.
71,74 EUR 24.12.2010.
51,00 EUR 10.2.2011.
0,61 EUR 1.3.2011.
57,71 EUR 1.3.2011.
2,93 EUR 8.4.2011.
48,18 EUR 8.4.2011.
2,65 EUR 11.4.2011.
40,08 EUR 11.4.2011.
13,12 EUR 11.5.2011.
41,36 EUR 11.5.2011.
26,36 EUR 23.5.2011.
0,24 EUR 23.5.2011.
81,90 EUR 7.6.2011.
0,29 EUR 29.6.2011.
Stranica 8 od 9
37,90 EUR 5.7.2011.
0,03 EUR 5.7.2011.
70,49 EUR 9.8.2011.
0,04 EUR 9.8.2011.
46,77 EUR 13.9.2011.
40,28 EUR 10.10.2011.
0,01 EUR 10.10.2011.
40,58 EUR 10.11.2011.
39,23 EUR 9.12.2011.
0,03 EUR 9.12.2011.
45,35 EUR 12.1.2012.
47,61 EUR 8.2.2012.
0,07 EUR 8.2.2012.
44,33 EUR 9.3.2012.
0,05 EUR 9.3.2012.
45,47 EUR 11.4.2012.
45,17 EUR 10.5.2012.
48,47 EUR 11.6.2012.
94,01 EUR 3.7.2012.
0,04 EUR 3.7.2012.
91,54 EUR 11.2.2013.
94,98 EUR 26.3.2013.
96,84 EUR 23.4.2013.
84,73 EUR 21.5.2013.
79,84 EUR 10.7.2013.
1,34 EUR 16.7.2013.
85,81 EUR 16.7.2013.
88,97 EUR 28.8.2013.
43,37 EUR 12.3.2014.
45,45 EUR 25.3.2014.
1,09 EUR 1.4.2014.
85,24 EUR 23.4.2014.
60,91 EUR 6.11.2014.
36,11 EUR 11.11.2014.
98,02 EUR 10.12.2014.
98,77 EUR 14.1.2015.
98,22 EUR 18.2.2015.
98,22 EUR 23.5.2015.
98,22 EUR 15.4.2015.
98,22 EUR 6.5.2015.
98,22 EUR 10.6.2015.
98,22 EUR 29.7.2015.
98,22 EUR 26.8.2015.
98,22 EUR 9.9.2015.
1.862,26 EUR 30.9.2015.
8. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od
15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
2. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.
3. Glede preinake tužbe, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-13/17). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev nedopustiv i nema tužitelj pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe zbog provedene konverzije, prigovara zastari, nepostojanja tužiteljeva prava na povrat iznosa plaćenih po osnovnom ugovoru te se poziva na pravnu teoriju i praksu, smatra da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenje iz presuda iz kolektivnog spora, nema pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora i ne postoji pravni odnos temeljem tog ugovora, razmatra subjektivne granice pravomoćnosti presuda donesenih u okviru kolektivnog spora, odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli su valjane jer je dopušteno ugovaranje takve klauzule, razmatra nemogućnost primjene testa poštenosti, valutna klauzula je uočljiva, jasna i razumljiva, i ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, o njoj se pojedinačno pregovaralo i ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na tužiteljevu štetu te tuženik nije postupao suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Valjane su odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije zabranjena ni protivna ni jednom prisilnom propisu, uočljiva je jasna i razumljiva te se i o njoj pojedinačno raspravljalo i ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na tužiteljevu štetu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prigovara visini tužbenog zahtjeva, odredba o naknadi za moratorij je jasno i lako uočljiva, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, sadržano pobliže kao u svom odgovoru te na pripremnom ročištu 12. rujna 2024. godine prigovara radi prebijanja koju nije odredio u točno navedenoj svoti.
5. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu sa sva četiri dodatka, kao i dodatak od 24. ožujka 2016. godine o konverziji, dvije obavijesti o otplaćenom kreditu od 4. ožujka 2022. godine, obavijest o promjeni kamatnih stopa, otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa po kreditu, popis uplata za namirenje obveza po kreditu od 26. travnja 2003. godine, pregled prometa za klijenta od. 14. rujna 2021. godine 26. travnja 2023. godine, 14. rujna 2021. godine te 6. travnja 2023. godine specifikaciju uplata dvije, obavijest o promjeni kamatnih stopa od 14. rujna2021. godine i obavijest o ukupnoj plaćenoj glavnici, redovnoj zateznoj kamati i troškovima od 26. travnja 2023. godine, tužiteljev izračun više plaćen zbog primjene valutne klauzule u CHF nije posebice ocjenjivan, jer sud određuje vještačenje, a tuženik nije pristao da bude ocijenjen u ovom postupku, raznovrsni članci koje je tuženik priložio nisu posebice ocjenjivani jer ne predstavljaju isprave, uvid u prijedlog Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju od rujna 2015. godine, uvid u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima tuženikova prednika s kamatnim stopama banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, tri puta, tuženikove promidžbene letke na listovima 621-629 spisa, izjava IJŽ nije posebice ocjenjivana, jer svjedoci iskazuju usmeno, uvid u kamatne stope banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom i na kredite odobrene u eurima, tuženikove Opće uvjete za poslovanje s građanima. Tuženik je podneskom od 8. travnja 2025. godine odustao od prijedloga za preslušanjem svjedoka ŽJ, preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, koji vještak je pribavio isplatni nalog te tuženikov izračun konverzije kredita i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu u eurima, simulirani otplati plan u eurima i specifikaciju uplata radi potreba vještačenja, nije preslušavan svjedok javni bilježnik kao nepotreban primjenom pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 321/2023-2 od 31. siječnja 2023. godine.
6. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 21. prosinca 2024. godine na 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 17. godina i kamatama od 5,52% tj. 5,56% i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama po istom tečaju na dan dospjelosti, odnosno na dan plaćanja, ako se plaćanje vrši prije roka dospjelosti s promjenjivom kamatnom stopom sukladno tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama te je tužitelju uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom, zatim da su 14. lipnja 2011. godine sklopili prvi dodatak tom Ugovoru kojim je utvrđeno da je glavnica kredita 1. lipnja 2011. godine 47.610,62 CHF, dok je s promjenjivom kamatnom stopom sukladno tuženikovoj Odluci, zatim da su 11. srpnja 2012. godine sklopili drugi dodatak ugovoru kojim je utvrđeno da je glavnica kredita 47.341,88 CHF, prema tuženikovom srednjem tečaju za CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je tuženik za provedbu moratorija obračunao naknadu od 1% glavnice ili 473,41 euro u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju te je za isti iznos uvećana glavnica kredita, zatim su 22. kolovoza 2013. godine sklopili i treći dodatak istom Ugovoru kojim su suglasno utvrdili glavnicu kredita 1. kolovoza 2013. godine na 45.766,09 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema tuženikovom srednjem tečaju za CHF, zatim da su 18. travnja 2014. godine sklopili i četvrti dodatak tom ugovoru kojim su suglasno utvrdili da je glavnica kredita 1. travnja 2014. godine 45. 964,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikom srednjem tečaju za CHF i da je banka za provedbu moratorija obračunala 3% od glavnice kredita ili 1.378,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF te je za taj iznos uvećana glavnica kredita i da su napokon sklopili još dodatak ugovoru o kreditu 24. ožujka 2016. godine kojim su utvrdili da je glavnica kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom u eur 30. rujna 2015. godine 29.094,02 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju te je preplata bila tog dana 0,00 kuna, a manjak je tog dana 637,13 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženikovom i dospijeva u cijelosti danom isteka roka od 30 dana od dana provedbe ovog dodatka i plaća se u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan plaćanja te se kredit vraća do 1. siječnja 2024. godine, što je utvrđeno uvidom u navedene isprave te je ugovor prijevremeno otplaćen, što i nije prijeporno.
7. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
8. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86, 87, 89 i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i dodataka istomu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba o promjenjivoj kamatnoj stopi primijeniti čl.5. Direktive 93/13 EEZ.
9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
10. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
11. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
12. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi - inženjer agronomije i zanimanju-trgovacu vrijeme sklapanja ugovora.
13. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
14. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv, a s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje, nije ni mogao znati sve ove ekonomske čimbenike..
15. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe st čl. 46, st. 1. i 2. te čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91- 88/01), kao i čl.269..2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, primjenom odredbe čl. 87, st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za adaptaciju stana kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U odnosu na osnovni ugovor vrijede odredbe istog sadržaja u čl. 103, st. 1, 104, st. 1, 105, st. 1. i 2, 107st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01)
17. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
18. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, kao i na naknade za provedbu moratorijam kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu za čl.2. osnovnog ugovora o kreditu te čl. 1 i čl. 4. i 5. pojedinih dodataka tom ugovoru, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09)u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za stambene potrebe, kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U odnosu na dodatke ugovoru treba primijeniti doredbe istog sadržaja iz čl. 322, st. 1, 323, st. 1. i 2. i 324, st, 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23).
19. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
20. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (kako NN 96/03, tako i 79/07, 125/07 i 79/09) je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju inženjer agronomije a po zanimanju je bio trgovac te je kredit iskoristio za dovršetak obiteljske kuće, što je i namjena ugovora o kreditu.
21. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o tomu što su stranke neprijeporno sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi konverzije u eure, što će biti potonje obrazloženo u odnosu na učinke toga dodatka.
22. Sada je prijeporno pitanje zastare.
23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.371., čl.388. i čl.392. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-88/91) tj čl.241. i čl. 245. Zakona o obveznim odnosima (NN 35- 05/155/23) , budući je tužba podnesena 5. lipnja 2023.godine.
24. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl.103, st. 1. i . i 110. Zakona o obveznim odnosima.
25. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
26. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
27. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
28. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
29. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.
30. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
31. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.
32. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
33. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razliku glavnice te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
34. Računovodstvenim vještačenjem od 4. veljače 2025. godine je utvrđeno da je ta razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita 3.249,33 eur kao u točci I mišljenja, a ista razlika tih anuiteta za koje je utvrđen manje plaćeni iznos jest 915,77 eur , kao u točci II mišljenja, razlika glavnice je 1.862,26 eur kao u točci III mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu, budući tuženik u podnesku od 16. rujna 2025. godine iznosi prigovore samo pravne prirode te je sud ocijenio da ne treba zvati vještaka na usmeno očitovanje, budući nije pravne struke, a tuženikov prijedlog radi usporedbe otplatog plana s izračunom uz primjenu kamatne stope za kunske kredite u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je potpuno neosnovan i stoga nije prihvaćen taj dokaz, budući je ovdje riječ o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor s valutnom klauzulom u euro te nije riječ o kunskom kreditu niti on ima veze s ovim ugovorom o kreditu, sve kako je prethodno obrazloženo o takvoj vrsti kredita s valutnom klauzulom u CHF-u koji je kasnije konvertiran u ugovor s valutnom klauzulom u euro te je i zadatak vještaku utvrđen sukladno tim utvrđenjima.
35. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 1.862,26 euro s zateznim kamatama od 30. rujna 2015. godine do isplate, kao u točci IV izrjeke.
36. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
37. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
38. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
39. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
40. U odnosu na prigovor radi prebijanja, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. mišljenja i to u svoti od 915,77 eur.
41. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.
42. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).
43. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23), tj čl. 104, st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN53/91-88/01), sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, zbog čega je utvrđen neosnovnim njegov prigovor radi prebijanja, tim više što nije postavljen u određenoj svoti.
44. Slijedom toga je sud prihvatio tužbeni zahtjev u o0dnosu na utvrđenja ništenosti kao u t. I i II izrjeke te za novčani dio tužbenog zahtjeva, kao u t. III izrjeke, a odbio dio tužbenog zahtjeva za razlikom glavnice, kao u točki IV izrjeke prigovor radi prebijanja kao u t. V. izrjeke.
45. Zatezne kamate na pojedine mjesečne svote teku od dana plaćanja pojedinog obroka kao dana dospjelosti i na trošak parničnog postupka po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
46. Na osnovi odredbe čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku, je tužitelj uspio s 64%, a tuženik je uspio s 36% te je razlika 28% , uzevši u obzir da je tuženik i djelomice uspješno osporio osnovu tužbenog zahtjeva, pa primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, sva tri ročišta, podneske od 22. 3. 2024. i 30. 04. 2025. godine i 1. 9. 2025. po 200,eura , što je 1.400,00 eura, uz PDV od 350,00 eur što je 1.750,00 eur , te 28% od toga je 490,00 eur, uvećano za trošak vještačenja od 400,00 eur u cijelosti kao nuždan za uspjeh u postupku, što je konačno 890,00 eura
U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
