Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžzd-29/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovoga suda Damira Romca, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Ivone Rupić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZČ, zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovnog broja Kzd-6/2020-49 od 16. srpnja 2025., u sjednici održanoj 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ZČ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Sisku pobijanom presudom optuženog ZČ proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Potom je na temelju članka 56. KZ/11 optuženiku izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako navedeni u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11 optuženiku je izrečena i posebna obveza te mu je naloženo da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom na način da u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude podmiri dospjele obroke uzdržavanja za kćer IČ u visini od 16.894,76 eura.

1.2. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 odlučeno je kako sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne, ako osuđenik u roku koji je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri navedenu obvezu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi ZČ osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu radi novog suđenja uz izmjenu suca radi donošenja nove presude, podredno da ga se oslobodi optužbe primjenom članka 172. stavka 3. KZ/11.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije održavanja sjednice vijeća u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je po obavljenom razmatranju vratilo ovom sudu na daljnje postupanje.

5. Žalba optuženog ZČ nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi navodi kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da prvostupanjski sud nije riješio predmet optužbe, da je presuda proturječna sama sebi i svojim razlozima i da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ovakvim navodima ukazuje se na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08 i članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

6.1. No, prvostupanjski sud je donio presudu koja je u potpunosti jasna i neproturječna, dao je razloge o svim odlučnim činjenicama te odlučnim činjenicama ne postoji znatno proturječje između onoga što se navodi o sadržaju isprava i iskaza danim u postupku i samih tih iskaza i isprava pa se presuda može ispitati. Pobijanom presudom predmet optužbe je u potpunosti riješen jer je odlučeno upravo o onom kaznenom djelu za koje se optuženik tereti optužnicom državnog odvjetnika, a ni u kom slučaju se ne mogu prihvatiti paušalni navodi optuženika kako je tijekom postupka povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Stoga je žalba optuženika u dijelu u kojem pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka neutemeljena.

7. Pobijajući pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu optuženik u žalbi, u bitnom, ponavlja navode obrane koju je iznio tijekom kaznenog postupka pred prvostupanjskim sudom, ističući kako je zbog ozljede ruke i liječenja koje je uslijed te ozljede trajalo od 2013. do 2015., bio potpuno nesposoban za bilo kakav rad, a nakon završetka liječenja, da je "ne svojom voljom i krivnjom izgubio posao u tvrtci Miab d.o.o.". Tijekom iznošenja obrane da nije imao kod sebe medicinsku dokumentaciju kojom bi potvrdio ove navode, međutim istu dostavlja uz žalbu. Zbog navedenih okolnosti optuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 172. stavka 3. KZ/11 i zbog toga ga osloboditi optužbe. Nadalje, u žalbi optuženik ističe svoju tešku obiteljsku situaciju s obzirom da živi sa suprugom HČ, njezinom maloljetnom kćerkom Z i zajedničkim maloljetnim sinom I, a supruga je dužna uzdržavati drugo dijete iz prvog braka koje živi s ocem, majka da mu je stara i bolesna, tako da mu je supruga pomogla uzdržavati kći IČ koliko god je mogla.

7.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu istaknutih žalbenih navoda ovaj drugostupanjski sud je zaključio kako je prvostupanjski sud sasvim pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne okolnosti, za koje je dao uvjerljive i logički obrazložene razloge, a koje i ovaj sud prihvaća kao valjane. Naime, prvostupanjski sud razjašnjavajući sporne okolnosti tijekom postupka u odnosu na tvrdnju optuženika kako zbog teškog zdravstvenog stanja prouzrokovanog ozljedom ruke nije bio radno sposoban pa nije niti mogao raditi uslijed čega nije ni mogao doprinositi uzdržavanju žrtve, ispravno prihvaća nalaz i mišljenje knjigovodstvene vještakinje Dragane Bubalo, koja je utvrdila ukupnu obvezu dospjelih, a neplaćenih obroka uzdržavanja žrtve u inkriminiranom razdoblju, uzimajući u obzir uplate optuženika u visini od 995,42 eura i HČ u visini od 2.654,46 eura te uplate Centra za socijalnu skrb u iznosu od 851,47 eura. Tako je pravilno utvrđen preostali dio duga optuženika u visini 16.894,76 eura. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Šibenik, ali i iz obrane optuženika, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se optuženik vodi u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba od 25. listopada 2016., da je uredno informiran o natječajima u kojima se tražila radna vještina koju ima optuženik, osim toga od strane tog zavoda optuženik je upućivan raznim poslodavcima koji su tražili djelatnike, informirao ga o svim programima obrazovanja, ali do zaposlenja optuženika nije došlo. Iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Šibenik, proizlazi i to kako je optuženik podnio zahtjev za utvrđivanje radne sposobnosti i prava na invalidsku mirovinu 18. lipnja 2014., a koji mu je 10. srpnja 2014. odbijen i nije mu priznato to pravo, uslijed čega je prvostupanjski sud utemeljeno zaključio kako je optuženik u većini inkriminiranog vremena bio zaposlen, a u vrijeme nezaposlenosti bio je radno sposoban.

7.2. Dakle, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utemeljeno je prvostupanjski sud zaključio kako je optuženik postupio na način pobliže opisan u činjeničnom opisu kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude, dakle da je bio dužan i da je mogao izvršavati svoju obvezu uzdržavanja tada maloljetne žrtve budući da njegova radna sposobnost nije bila dovedena u pitanje, ali se ipak nije dovoljno potrudio niti je iskoristio mogućnosti obavljanja nekog privremenog posla, niti je prihvatio kakvu prekvalifikaciju za koje drugo zanimanje, što mu je ponudio Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područni ured u Šibeniku, u inkriminiranom razdoblju. Osim toga prema vlastitom kazivanju optuženik je povremeno ipak ostvarivao prihode od neprijavljenog rada te svjestan svoje obveze uzdržavanja, uz izostanak ijednog opravdanog razloga da ne doprinosi uzdržavanju svoje kćeri, nije postupao po pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci i svoju zakonsku obvezu da doprinosi uzdržavanju tadašnje maloljetne žrtve nije izvršavao. Optuženik ni na koji drugi način nije niti pokušao pridonositi uzdržavanju tada maloljetne žrtve, osim što je u par navrata uplaćivao doista minimalne iznose, kao i njegova sadašnja supruga HČ, što međutim ipak ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u pogledu njegove krivnje.

8. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud utemeljeno je primijenio kazneni zakon kada je optuženika za kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11 proglasio krivim kao ubrojivog počinitelja, koji je postupao s namjerom, svjestan protupravnosti svojeg ponašanja i bez postojanja ijednog ispričavajućeg razloga, a pogotovo nekog od razloga propisanog u članku 172. stavku 3. KZ/11 pa ne stoji ni njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona.

9. Optuženik pobija presudu i zbog odluke o kazni smatrajući da je prvostupanjski sud neutemeljeno utvrdio niz otegotnih okolnosti na njegovoj strani, a koje se svode na "paušalne tvrdnje" i da u dovoljnoj mjeri nije vrednovao njegovu životnu situaciju s obzirom da ima i drugu djecu koju mora uzdržavati.

9.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama u optuženikovoj žalbi, prvostupanjski sud je prilikom odluke o kazni sasvim ispravno utvrdio i vrednovao sve one okolnosti koje su od značaja za odabir vrste i mjere kazne, koja bi bila odgovarajuća svim okolnostima počinjenog kaznenog djela, stupnju krivnje optuženika, kao i stupnju zaštite povrijeđenog dobra. Stoga je prvostupanjski sud kao olakotnu okolnost utemeljeno i na odgovarajući način cijenio to što pored tada maloljetne žrtve u inkriminiranom razdoblju optuženik je bio dužan uzdržavati još jedno dijete, a kao otegotnu okolnost mu je cijenio dosadašnju osuđivanost i to za isto kazneno djelo te njegov odnos prema počinjenom djelu, budući da nije iskazao volju da pronađe način kako bi doprinosio uzdržavanju svoje maloljetne kćeri zbog čega je navedena bila dovedena u nepovoljnu materijalnu situaciju, sve dok nije sama realizirala vlastito zaposlenje.

9.2. Ocjenjujući utvrđene olakotne i otegotne okolnosti ovaj sud je zaključio kako je prvostupanjski sud sasvim ispravno optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a što predstavlja zakonski minimum zaprijećene kazne za počinjenje inkriminiranog djela, a polazeći od zaštite materijalnih interesa maloljetne žrtve, utemeljeno je optuženiku izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od 3 (tri) godine, uz posebnu obvezu iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11 da u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude podmiri dospjele, a neplaćene obroke uzdržavanja za žrtvu IČ. Upravo na ovaj način ostvarit će se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 te će se ukazati društvu na pogibeljnost činjenja kaznenih djela, ali i na pravednost kažnjavanja počinitelja kaznenih djela, a isto tako utjecat će se na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, kao i na sve ostale, čime je izrečena kazna ostvarila svrhu u vidu specijalne i generalne prevencije.

10. Budući da nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08, a žalba optuženika je neosnovana, odlučeno je kao u izreci u suglasju s člankom 482. ZKP/08.

Split, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća za mladež

Damir Romac