REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Poslovni broj: P-357/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vidaku, odvjetniku u Labinu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja TZ, punomoćnika tužitelja Ivana Vidaka, odvjetnika iz [adresa], te zamjenika punomoćnika tuženika Marka Vukića, odvjetnika iz Rijeke, 30. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor nenadležnosti ovog suda

i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.350,89 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 1,94 eur od 16.03.2008. do isplate

-na iznos od 0,95 eur od 16.04.2008. do isplate

-na iznos od 5,18 eur od 16.10.2008. do isplate

-na iznos od 6,59 eur od 16.11.2008. do isplate

-na iznos od 1,03 eur od 16.12.2008. do isplate

-na iznos od 10,52 eur od 16.01.2009. do isplate

-na iznos od 13,14 eur od 16.02.2009. do isplate

-na iznos od 9,33 eur od 16.03.2009. do isplate

-na iznos od 9,86 eur od 16.04.2009. do isplate

-na iznos od 10,31 eur od 16.05.2009. do isplate

-na iznos od 7,99 eur od 16.06.2009. do isplate

-na iznos od 8,99 eur od 16.07.2009. do isplate

-na iznos od 7,26 eur od 16.08.2009. do isplate

-na iznos od 9,14 eur od 16.09.2009. do isplate

-na iznos od 7,09 eur od 16.10.2009. do isplate

-na iznos od 8,70 eur od 16.11.2009. do isplate

-na iznos od 8,13 eur od 16.12.2009. do isplate

-na iznos od 11,77 eur od 16.01.2010. do isplate

-na iznos od 13,92 eur od 16.02.2010. do isplate

-na iznos od 13,40 eur od 16.03.2010. do isplate

-na iznos od 16,12 eur od 16.04.2010. do isplate

-na iznos od 20,20 eur od 16.05.2010. do isplate

-na iznos od 20,60 eur od 16.06.2010. do isplate

-na iznos od 26,16 eur od 16.07.2010. do isplate

-na iznos od 26,12 eur od 16.08.2010. do isplate

-na iznos od 35,90 eur od 16.09.2010. do isplate

-na iznos od 30,02 eur od 16.10.2010. do isplate

-na iznos od 31,45 eur od 16.11.2010. do isplate

-na iznos od 37,97 eur od 16.12.2010. do isplate

-na iznos od 38,53 eur od 16.01.2011. do isplate

-na iznos od 36,19 eur od 16.02.2011. do isplate

-na iznos od 37,58 eur od 16.03.2011. do isplate

-na iznos od 38,24 eur od 16.04.2011. do isplate

-na iznos od 42,07 eur od 16.05.2011. do isplate

-na iznos od 51,00 eur od 16.06.2011. do isplate

-na iznos od 81,98 eur od 16.07.2011. do isplate

-na iznos od 72,94 eur od 16.08.2011. do isplate

-na iznos od 54,77 eur od 16.09.2011. do isplate

-na iznos od 48,70 eur od 16.10.2011. do isplate

-na iznos od 49,10 eur od 16.11.2011. do isplate

-na iznos od 50,30 eur od 16.12.2011. do isplate

-na iznos od 55,11 eur od 16.01.2012. do isplate

-na iznos od 56,54 eur od 16.02.2012. do isplate

-na iznos od 54,75 eur od 16.03.2012. do isplate

-na iznos od 54,64 eur od 16.04.2012. do isplate

-na iznos od 55,71 eur od 16.05.2012. do isplate

-na iznos od 56,87 eur od 16.06.2012. do isplate

-na iznos od 55,16 eur od 16.07.2012. do isplate

-na iznos od 54,33 eur od 16.08.2012. do isplate

-na iznos od 50,58 eur od 16.09.2012. do isplate

-na iznos od 54,61 eur od 16.10.2012. do isplate

-na iznos od 56,06 eur od 16.11.2012. do isplate

-na iznos od 54,79 eur od 16.12.2012. do isplate

-na iznos od 53,14 eur od 16.01.2013. do isplate

-na iznos od 52,78 eur od 16.02.2013. do isplate

-na iznos od 51,98 eur od 16.03.2013. do isplate

-na iznos od 55,72 eur od 16.04.2013. do isplate

-na iznos od 50,28 eur od 16.05.2013. do isplate

-na iznos od 49,65 eur od 16.06.2013. do isplate

-na iznos od 49,88 eur od 16.07.2013. do isplate

-na iznos od 49,73 eur od 16.08.2013. do isplate

-na iznos od 51,59 eur od 16.09.2013. do isplate

-na iznos od 53,05 eur od 16.10.2013. do isplate

-na iznos od 53,58 eur od 16.11.2013. do isplate

-na iznos od 55,56 eur od 16.12.2013. do isplate

-na iznos od 53,62 eur od 16.01.2014. do isplate

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.729,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. svibnja 2021. godine podnio sudu tužbu protiv tuženice radi utvrđenja i isplate.

2. U tužbi navodi da su 29.12.2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 9012201779 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.456,00 CHF, da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.456,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je označenim ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnim anuitetima, da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, da u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan plasmana kredita 15.01.2001.g. temeljem predmetnog ugovora da je srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio 4,564907 HRK, da od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke - 4,564907, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit do dana 15.01.2014.g. preplatio za iznos od 17.420,35 kn. Na temelju svega navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak i usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U odgovoru na tužbu tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti, da je prema sporazumu stranaka iz čl.11. Ugovora o kreditu broj 9010563772 za predmetni spor nadležan je sud prema sjedištu podružnice banke koja je s tužiteljem sklopila ugovor, dakle Općinski sud u Puli. S druge strane, temeljem članka 59. ZPP- a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Obzirom da je sud općemjesne nadležnosti sud sjedišta tuženika odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu, te da je poslovna jedinica tuženika koja je s tužiteljem zaključila ugovor podružnica tuženika koja se nalazi u Puli, evidentno je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovljenom sudu da se oglasi nenadležnim, te da predmet ustupi nadležnom sudu. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev temeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012201779 koje se odnose na valutnu klauzulu, te na isplatu iznosa kojim je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tuženik osporava kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj oba zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime u historijatu tužbe tužitelj pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-7129/13, međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovnopravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 180 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

4. Tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 5.prosinca 2024., postavio konačni tužbeni zahtjev tako da zahtjeva isplatu iznosa od ukupno 2.350,89 Eur-a, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, sve do isplate, u roku od 15 dana, na način kako je to navedeno u izreci ove presude. Tužena se protivila preinaci, ali je sud sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženica, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o kreditu broj: 9012201779 dana 19. prosinca 2006. za kupnju vozila u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.456,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

7. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija, te je kredit otplaćen.

8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva, mjesna nadležnost ovog suda, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

9. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

10. Stranke su u članku 10. ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove iz ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke. Predmetni ugovor o kreditu zaključen je s PBZ d.d., Podružnica Laguna, dok je u ugovoru o kreditu navedeno da je isti zaključen u [adresa] u poslovnici tuženika. Upravo iz navedenog slijedi da je za postupanje u ovom predmetu nadležan ovaj Općinski sud u Pazinu koji je nadležan za područje [adresa].

11. U svakom slučaju, u skladu s člankom 48. stavak 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema članku 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

12. S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen upravo u poslovnici tuženice u [adresa], na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača, postoji mjesna nadležnost ovog suda i kao mjesta u kome se nalazi poslovna jedinica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužiteljici ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice odbijen kao neosnovan (točka I. izreke rješenja).

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. ZZP-a ništetne. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez te odredbe pri čemu se visina tečaja švicarskog franka ugovara prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

18. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne.

19. Odredbom iz čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Da se o odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franaka nije pregovaralo pojedinačno, u svojem iskazu je naveo tužitelj koji je iskazao da je 2006., podignuo predmetni kredit 2006., za kupnju osobnog vozila marke Ford Fiesta, i to za svoje osobne potrebe,, da je prilikom dolaska u banku radi namjere dizanja kredita dobio savjet da mu je to najpovoljniji kredit, odnosno u „švicarcima“, te mu je početna rata iznosila 1.000,00 kn, a da bi mu kasnije narasla, tako da mu je ugrožavala i osobnu egzistenciju, da su mu kćerke pomagale u otplati, a kojima je kasnije vratio pozajmljeni novac, da je kredit otplatio, da ga nitko nije upozorio na rizik, da je, koliko se sjeća da je bio kod bilježnika potpisati izjavu odnosno kredit, da mu je bilježnik pročitao ugovor ali da ga ona nije pitao ništa s obzirom da joj je u banci rečeno da će biti povoljnije, da jednostavno nije znao ni očekivao da će rata tako porasti, da mu nitko nije pružio mogućnost, a nije ga ni itko pitao da li ima primjedbe na ugovor. Ponavlja da joj je rečeno da je to najpovoljniji i sugerirano mu je je da taj kredit u CHF najpovoljniji. Navodi da je on znao što znači termin promjena valutne klauzule ali nije očekivao takvo povećanje.

21. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je sud ocijenio da je iskazivo vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

22. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

23. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na temelju članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

24. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. iz koga proizlazi da je ugovoreni iznos od 16.456,00 CHF, odnosno 75.193,47 kn, odnosno 9.979,89 Eur.

25. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze ( 15.2.2007), do konca izračuna, iznos od 2.350,89 Eur (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), u stupcu „s“ Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika).

26. Ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15.2.2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, tada iznosi 2.290,99 Eur (zbroj pojedinačnih i konvertiranih iznosa razlika), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „s“ Tabele 1 iz Nalaza.

27. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan.

28. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imala primjedbe te je podneskom od 5.prosinca 2024., godine precizirao konačni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

29. Tuženičin prigovor na nalaz i mišljenje, sud je ocijenio neosnovanim.

30. Naime, tuženikov prigovor se uglavnom odnosi na tome da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, a što da nije bila ugovorna volja stranka, a da niti to ne proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

31. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor, s obzirom da je utvrđeno da je tužena uglavila nepoštene ugovorne odredbe, te je tužena u skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je prihvatio nalaz vještaka kojim je isti utvrdio iznos od 2.350,89 Eur, a koji se odnosi samo na iznose koje je tužitelj više platio tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tužena je tužitelju naplaćivala sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sama koncipirala te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tužena uglavila nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tužena trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sama odgovorna te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

32. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. ugovora) ništetne, tužena je dužna vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,569365 kuna za 1 CHF.

33. Tužena je nesavjesna stjecateljica od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga mu je ona dužna temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

34. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

35. Prigovor zastare istaknut po tuženici nije osnovan.

36. U čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

37. U ovom konkretnom slučaju tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u odnosu na tuženika donošenjem presude posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći. Vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako u konkretnom slučaju za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, a tužba tužitelja predana je sudu 7. svibnja 2021., to od donošenja navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.

38. Dokaze koje je sud izveo, a nije posebno obrazložio, po mišljenju ovog suda nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

39. Slijedom navedenog, naloženo je tuženici da tužitelju isplati po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF 2.350,89 kuna, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno u t. I. izreke presude.

40. Tužitelj potražuje troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 13. svibnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, za sastav podneska od 5. prosinca 2024., iznos od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 5. prosinca 2024. godine iznos od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu dana 10. srpnja 2025., godine iznos od 200,00 eura odnosno iznos od 1.000,00 eura, uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 250,00 eura. Također, tužitelj potražuje trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 39,79 eura, trošak sudskih pristojbi na presudu u iznosu od 39,79 eura, odnosno ukupno 479,58 eura.

41. Tužena potražuje troškove postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200 eura, za sastav podneska 17.05.2023., iznos od 200,00 eura, za ročište od 13. svibnja 2024., iznos od 200 eura, za podnesak od 13. rujna 2024., iznos od 200 eura, za ročište od 5. prosinca 2024., iznos od 200 eura, za podnesak od 7. prosinca 2024., iznos od 200 eura, za ročište od 10. srpnja 2025., iznos od 200 eura, za ročište za objavu presude iznos od 100 eura, odnosno ukupno 1.500,00 eura, uvećano za PDV od 25%, u iznosu od 375 eura, te sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 69,57 eura, odnosno ukupno 1.944,57 eura.

42. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), za sastav podneska od 5. prosinca 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), za zastupanje na ročištima 13. svibnja 2024., za 5. prosinca 2024., i za 10. srpnja 2025., iznos od po 200,00 eura za svaki pristup bodova (Tbr.9.t.1 u vezi s Tbr 54), odnosno iznos od 1.000,00 eura, uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), odnosno 1.250,00 eura.

43. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 39,79 eura, trošak sudskih pristojbi na presudu u iznosu od 39,79 eura, odnosno ukupno 479,58 eura.

44. S obzirom da je tužena u cijelosti izgubila parnicu, to sud nije ni odlučivao o njezinim troškovima.

45. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka, u iznosu od 1.729,58 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja, pa do isplate, sukladno odredbi čl. 29 ZOO-a, a sve u roku od 15 dana.

46. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Labin, 30. rujna 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika