Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-215/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 3. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i zamjenica punomoćnika stranaka, 30. rujna 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici VL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.584,22 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na:

- iznos 162,09 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- iznos 100,65 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- iznos 72,91 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- iznos 74,40 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- iznos 93,66 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- iznos 84,09 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- iznos 73,82 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- iznos 72,54 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- iznos 71,63 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- iznos 76,14 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- iznos 80,89 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- iznos 81,24 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- iznos 78,06 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- iznos 79,64 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- iznos 81,12 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- iznos 78,76 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- iznos 79,56 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- iznos 78,23 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- iznos 74,85 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- iznos 78,42 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- iznos 80,38 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- iznos 79,70 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- iznos 72,06 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- iznos 78,57 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- iznos 78,88 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- iznos 76,14 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- iznos 68,85 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- iznos 68,66 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- iznos 70,23 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- iznos 73,18 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- iznos 77,68 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- iznos 75,34 EUR od 31. listopada 2013. do isplate

- iznos 11,85 EUR od 06. studenoga 2013. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.961,72 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 24. travnja 2023. podnijela ovome sudu tužbu radi isplate iznosa od 2.699,16 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Navela je da su stranke 24.10.2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010793058, i to namjenski stambeni kredit, u iznosu glavnice od 31.356,92 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 96 mjeseci. U čl.7. ugovoreno je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (valutna klauzula) te da je kredit u cijelosti isplatila tuženiku. Tvrdi da je odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Pozvala se na presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovačkog suda u Zagrebu i navela da je materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji je u tom smislu lex specialis te da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje je navela da je Visoki trgovački sud RH svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018 potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno o ugovaranju valutne klauzule, što čini predmet tužbe. Pozvala se na odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i navela da tužbu podnosi radi isplate, iznosa od 2.699,16 EUR-a, sa zakonskim kamatama budući je svako plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Pozvala se i na odredbe čl. 1111. st. 1., 2. i 3. te čl. 1115. ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je naveo da kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga da da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Naveo je da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužiteljica kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Pozvao se na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi. Tuženik tvrdi da je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljicom, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužiteljicu s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu te da je tužiteljica u cijelosti prihvatila sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Naveo je da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imala mogućnost izbora jer je u navedeno vrijeme u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu te da je između svega ponuđenog tužiteljica svjesno odabrala upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama, kao i da je tužiteljici ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Naveo je kako u ovom sporu treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. Naveo je i da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te da su sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita. Istaknuo je i prigovor zastare te naveo da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog potraživanja. Naveo je da se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložila tužiteljica, s obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno predložio je da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj te da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužiteljica, je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate. Tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica se podnescima od 13. kolovoza 2023. i 24. listopada 2023. očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 9. studenoga 2023. predložio da se na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama ugovora o kreditu sasluša svjedokinja RL (osobni bankar). Naveo je da se protivi provođenju knjigovodstveno-financijskog vještačenja, s obzirom da je između ugovornih strana bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu, a ako sud odluči prihvatiti prijedlog tužiteljice predložio je da vještak uzme u obzir i negativne vrijednosti, dakle razdoblja kada je tužiteljica plaćala manje nego što bi plaćala u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužiteljica je predložila izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćala tuženiku tijekom otplate kredita, specificirano po datumima uplata i izraženo u valuti EUR. Predložila je da se sasluša kao stranka, kao i svjedok EL.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to: plan otplate (str. 10-12 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 29.3.2023. (str. 13-15 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 16-17 spisa), ugovor o kreditu broj 9010793058 od 24. listopada 2005. (str. 18-23 spisa), knjigovodstvenu karticu od 29.3.2023. (str. 24-35 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (str. 50-58 spisa), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 od 25. 8. 2006. (str. 59-60 spisa). Izveden je i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, saslušan je svjedok EL te tužiteljica kao stranka. Tuženik je na ročištu održanom 3. rujna 2025. odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša RL. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu niti imale.

5. Valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 21. srpnja 2025. (str. 113-114 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa na način da je zatražila isplatu iznosa od 2.584,22 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Dakle, tužiteljica je tim podneskom smanjila tužbeni zahtjev za 114,94 EUR, odnosno djelomično povukla tužbu za iznos od 114,94 EUR. Tuženik se tom djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio i sud je odlučivao o konačno preciziranom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku: (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je ocijenio konačno precizirani (postavljeni) tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su zaključile predmetni Ugovor o kreditu 24.10.2005. Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.356,92 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,35 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 96 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je 24.10.2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 9010793058 između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i korisnice kredita VL, te založnih dužnika VL i EL, da je kredit odobren na iznos 31.356,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dana sklapanja ugovora iznosila 4,35 % godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 96 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Iz čl.2. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila refinanciranje stambenog kredita Međimurske banke d.d. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8. Iz iskaza svjedoka EL, supruga tužiteljice proizlazi da je tužiteljica sredstva od kredita utrošila za dovršetak nove kuće, te da u toj kući žive supruga i on s djecom. Predmetnu kuću nisu nikada davali u najam, a u istoj nije nikada obavljanja poslovna djelatnost niti OPG. Iskazao je da je sredstvima od kredita rađeno grijanje, podovi, unutarnja stolarija, struja i ličilački radovi.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko od strane banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije spominjao termin valuta utočišta, niti su joj spominjani kakvi rizici vezano za valutu CHF. Odgovorila je da joj je od strane banke rečeno da je ovaj kredit najpovoljniji. Dan joj je obrazac ugovora o kreditu i nije pregovarala o odredbama ugovora. Prije potpisivanja ugovora je pročitala ugovor o kreditu. Kredit je bio za refinanciranje kredita od Međimurske banke. Iskazala je da je u Međimurskoj banci imala dignut kredit za dovršetak kuće. Javni bilježnik joj nije obrazložio pojedine ugovorne odredbe, a u predmetnoj kući nije nikada obavljana poslovna djelatnost, niti obrt, niti OPG, niti je ista davana u najam, a kredit u Međimurskoj banci je bio još u njemačkim markama. Na upit je li u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu znala značenje termina valutna klauzula odgovorila je da to znači da je otplata kredita vezana uz tečaj valute. Nije tražila nikakva dodatna pojašnjenja odredbi ugovora, nije tražila sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti jer joj je bilo rečeno da je to najpovoljnije. Na upit je li tražila ponude od drugih banaka odgovorila je da je prije bila klijent Međimurske banke, a tada Privredne banke Zagreb i da je banci vjerovala. U Međimurskoj banci je imala kredit s valutnom klauzulom u njemačkim markama.

10. Što se tiče iskaza svjedoka EL valja reći da sud njegov iskaz prihvaća u pravcu da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu za osobne svrhe, odnosno kao potrošač u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03). Nadalje, ocjenjujući iskaz tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu.

11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužiteljica u tužbi također poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužiteljica i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 24. listopada 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 31.356,92 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan korištenja kredita te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

16. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita.

17. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Valja reći i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), pa se utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi može tražiti čak i za ugovore koji su ispunjeni.

18. U postupku je na prijedlog tužiteljice određeno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine iznosa koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu pa do njegove otplate u cijelosti, uz prikazivanje tzv. negativne tečajne razlike, ako postoji. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu. Iz zaključka stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljici isplaćen kredit 28. listopada 2005. po tečaju 1 CHF = 4,765292 kuna, da su ukupne uplate tužiteljice iznosile 203.479,84 kuna, od čega za glavnicu i redovnu kamatu i interkalarnu kamatu 202.480,79 kuna, a za osiguranje nekretnine 999,05 kuna. Stalna sudska vještakinja je navela da je razlika radi promjene tečaja izračunata na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i taj iznos odbijen od stvarno izvršenih uplata u kunama. Navela je da je tužiteljica radi promjene tečaja CHF do konačne otplate kredita 6.11.2013. više platila 19.470,80 kuna, i to po anuitetima 22.596,76 kuna više od obveza, a manje - 3.125,96 kuna. Stalna sudska vještakinja je prikazala kronološki izračun preplate uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika i preračun obveza po tečaju na dan korištenja kredita do otplate kredita uz prebijanje iznosa više i manje plaćenog te navela da ako se primjene kamatne stope po odlukama tuženika i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je više uplatila 19.470,80 kuna, odnosno 2.584,22 EUR. Specificirala je pojedinačne mjesečne iznose preplate kao i datume dospijeća.

19. Tuženik je u podnesku od 11. srpnja 2025. naveo da prigovara nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje te iznio svoje primjedbe pravne prirode navodeći da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na HRK, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Napomenuo je da je među strankama ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima te da je izračun eventualne preplate proturječan volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Tuženik je naveo da je vještakinja u nalazu i mišljenju sačinila izračun uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita, koje iznose 414,89 EUR, što je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je navela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje, te da iz istog proizlazi da preplata uslijed rasta tečaja CHF iznosi ukupno 22.596,76 kuna, odnosno 2.999,11 EUR, a da negativne razlike iznose 3.125,96 kuna, odnosno 414,89 EUR, pa uređuje tužbeni zahtjev i potražuje razliku između ta dva iznosa, odnosno iznos od 19.470,80 kn, odnosno 2.584,22 EUR. Dakle, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži samo preplaćene iznose s osnova promjene tečaja CHF, uzimajući u obzir tzv. negativne razlike.

20. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. rujna 2025. Tuženik je izjavio da je imao samo prigovore pravne prirode vezane za nalaz i mišljenje vještaka tako da daljnjih pitanja nema. Valja napomenuti i da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji joj je odredio sud, uz izračun tzv. negativnih razlika i tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Slijedom navedenog sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan.

21. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužiteljica poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. travnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., tako da od donošenja te presude počinje teći zastara tog potraživanja. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim, uz napomenu da tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom niti nije preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, već je smanjila tužbeni zahtjev.

22. Slijedom navedenoga sud je tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Valja reći da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe, koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Valja ponoviti da je tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na preplatu po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u cijelosti u skladu s nalazom i mišljenjem, stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, koja je uzela u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice i to uzimajući u obzir vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.584,22 EUR. Tu valja reći da se eventualno uspjehom tuženika u parnici može smatrati dio u odnosu za koji je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukla tužbu ( za iznos od 114,94 EUR, naime vrijednost predmeta spora je na početku bila 2.699,16 EUR, a konačno postavljenog tužbenog zahtjeva 2.584,22 EUR).. Međutim, u odnosu na navedeno valja reći da sud zauzeo stajalište da u tom slučaju tužiteljica nije uspjela u parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva pa da je u konačnici tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebi za vođenje parnice. Naime, valja napomenuti da iz odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a proizlazi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, te za zastupanje na ročištima održanim 9.11.2023. i 3.9.2025. imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Tužiteljici je kao potreban za vođenje parnice priznat i trošak obrazloženog podneska kojim se očitovala na odgovor na tužbu i to 13.8.2023. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak obrazloženog podneska od 20.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak obrazloženog podneska od 21.7.2025. kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 200,00 EUR, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužiteljici nije priznat kao potreban za vođenje parnice trošak sastava podneska od 24.10.2023. Naime, tužiteljica se podnescima od 13.8.2023. i 24.10.2023. očitovala na odgovor na tužbu, a tužiteljica se prema stajalištu suda na odgovor na tužbu mogla očitovati jednim podneskom. Valja napomenuti i da je u ovom predmetu bilo određeno pripremno ročište za 9.11.2023. tako da taj pisani podnesak, odnosno pisano očitovanje za koje tužiteljica niti nije od suda tražila odobrenje za podnošenje istog, nije dostavljen protivnoj stranci prije pripremnog ročišta. Kao potreban za vođenje parnice tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 20.12.2024. uz koji je tužiteljica dostavila dokaz da je platila predujam za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda bilo je dovoljno samo dostaviti dokaz o uplati predujma, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Tužiteljici kao potreban za vođenje parnice nije priznat niti trošak sastava podneska od 31.7.2025. kojim se tužiteljica očitovala na podnesak tuženika od 11.7.2025. Naime, odredbom čl.299.a. st.2. ZPP-a je propisano da ako se koja od stranaka bez poziva suda iz stavka 1. tog članka želi dodatno pisano očitovati na navode protivne stranke, ona će prethodno od suda zatražiti odobrenje podnošenja tog očitovanja i rok u kojem se ono mora podnijeti. Sud će odobriti dodatno pisano očitovanje ako smatra da je ono potrebno i da ne dovodi do odugovlačenja postupka. Odobrenje suda nije potrebno za pisana očitovanja stranaka na nalaz i mišljenje vještaka. Odredbom čl.299.a. st.4. ZPP-a je propisano da sud neće uzeti u obzir pisana očitovanja stranaka koja nisu podnesena u skladu sa stavcima 2. i 3. tog članka. Dakle, kako tužiteljica nije tražila od suda odobrenje za podnošenje tog očitovanja na podnesak tuženika od 11.7.2025., isto nije podneseno u skladu s odredbom čl.299.a.st.2. ZPP-a, a i sud ne smatra da je to očitovanje bilo potrebno, tako da sud to očitovanje tužiteljice podneskom od 31.7.2025. nije uzeo u obzir i zauzeo je stajalište da tužiteljica nema pravo na naknadu troška sastava tog podneska na teret protivne stranke, odnosno tuženika. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Na priznati trošak u iznosu od 1.300,00 EUR, valja obračunati i PDV u iznosu od 325,00 EUR, sukladno tbr. 46. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je priznato ukupno 1.625,00 EUR. Tužiteljici je priznat i zatraženi trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, u iznosu od 300,00 EUR. Priznata joj je i plaćena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 36,72 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.961,72 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 30. rujna 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu