REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-434/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, sucu pojedincu, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SHR, državljanin Narodne Republike Bangladeš, trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu, Hotel Porin, Sarajevska 41, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23-06/18537, URBROJ:511-01-212-24-14 od 23. prosinca 2024.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužitelju, rođenom **.**.1979. u mjestu Dhaka, država Narodna Republika Bangladeš, državljanin Narodne Republike Bangladeš.

2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako je tužitelj u svom iskazu naveo brojne činjenice koje ukazuju na to da je tužitelj bio proganjan u svojoj zemlji podrijetla, iz razloga navedenih člankom 20. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti, a da je razlog proganjanja u tolikoj mjeri ozbiljan da prijeti životu tužitelja i njegovih bližnjih i to upravo zbog političkih razloga, odnosno, razloga zabrane slobodnog političkog uvjerenja i opredjeljenja te pritiska na tužitelja i njegovu obitelj da pod svaku cijenu, pa i cijenu života prihvati određena politička uvjerenja i usmjerenja. Navodi kako je stranka Awami Leaque u Bangladešu najmoćnija politička stranka s velikim utjecajem, a tužitelj je navodio da su njega i njegova oca članovi predmetne stranke lažno optužili za napad na jednog člana stranke zbog kojih optužbi je tužiteljev otac bio jedno vrijeme u zatvoru, dok se tužitelj morao skrivati kako ne bi doživio istu sudbinu. Također naveo je da su ga članovi stranke Awami Leaque nekoliko puta tijekom 2018. godine fizički maltretirali na javnom mjestu, a u situaciji u kojoj predmetna stranka zbog bojkota izbora od strane drugih stranka drži u Bangladešu apsolutnu vlast, tužitelj oklijeva ići takve događaje prijavljivati policiji, jer je očito da apsolutna vlast znači postavljanje sebi lojalnih osoba na svim mogućim mjestima koja su od utjecaja, pa tako i u policiji, zdravstvu te je stoga teško i nerealno očekivati da bi tužitelj mogao pribaviti bilo kakvu dokumentaciju. Također da tuženik ni na koji način ne ispituje stvarno stanje u zemlji podrijetla tužitelja, već se bavi nebitnim izvorima.

3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, odobri tužitelju besplatnu pravnu pomoć te naloži tuženiku isplatiti pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te u bitnome navodi da u tužbi opunomoćenik pobija činjenicu koju je tužitelj navodio u svojim iskazima, da je bio običan član raznih političkih članaka u državi, ali da je svejedno, usprkos niskom rangu hijerarhije mogao biti prokazan kao neprijatelj države te samim time proganjan. U odnosu na navode da je tuženik u rješenju koristio zastarjele općenite podatke o zemlji podrijetla, tuženik ih odbija kao netočne i proizvoljne, s obzirom na to da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze potpuno točne i utvrdio činjenično stanje, te postupak povodom zahtjeva okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti. Ističe kako iz saslušanja tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj legalno 2019. godine napustio zemlju podrijetla radi školovanja u Europi, te je sa sobom donio opsežnu dokumentaciju potrebnu za školovanje od kojeg je odustao u Rumunjskoj, odlučio je prihvatiti obećani posao te doći u Hrvatsku kao strani radnik na privremenom boravku, no kako su se stvari zakomplicirale pandemijom virusa COVID19, tužitelj "mijenja priču" i postaje tražitelj međunarodne zaštite. Navodi kako je tijekom davanja zahtijeva te saslušanja, tužitelj često mijenjao iskaze, čime je pobijao opunomoćenikove tvrdnje da je uložio istinski napor i potkrijepio svoje tvrdnje. U zahtjevu je izričito naveo da niti on osobno, niti itko iz njegove obitelji nikada nisu imali problema s tijelima vlasti ili trećim osobama u zemlji podrijetla, dok je na saslušanju promijenio iskaz i navodio da mu je otac bio lažno optužen i pritvoren, te se i on osobno bojao za sebe te se morao skrivati. Konačno, dodaje da je tuženik prilikom korištenja izvora o stanju u zemlji podrijetla koristio izvore koje preporuča UNHCR.

5. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu raspravu.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj 6. srpnja 2023. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Republici Hrvatskoj. Po provedenom postupku u kojem je dodatno saslušavan na zapisnik 23. veljače 2024., radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, zahtjev tužitelja je odbijen jer je ocjenjeno da ne ispunjava uvjete za priznanje azila i supsidijarne zaštite iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 3/23. – dalje: Zakon).

9. Odredbom članka 20. Zakona propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječnost, ili ponižavajući postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Iz iskaza tužitelja danih tijekom postupka, proizlazi da u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

12. Kao razlog napuštanja zemlje podrijetla, tužitelj navodi članstvo u političkim strankama.

13. Po izvršenom uvidu u isprave spisa tuženika i dostupna izvješća, sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u vezi s čime je dao detaljno, razložno i razumno obrazloženje.

14. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak tuženika da je iskaz tužitelja ocjenjen neuvjerljivim i kontradiktornim u navođenju razloga zbog kojih je napustio zemlju podrijetla, što je tuženik detaljno elaborirao na stranicama 2. i 3. obrazloženja osporavanog rješenja

15. Ovog stoga što su izjave tužitelja u suprotnosti s dostupnim izvješćima, a tužitelj ničim nije potkrijepio svoje navode. Osim toga, tužitelj je davao kontradiktorne izjave prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te kasnije tijekom postupka saslušanja jer je na zahtjevu navodio da niti on osobno i nitko iz njegove obitelj nikada nisu imali problema s tijelima vlasti ili trećim osobama u zemlji podrijetla, dok je na saslušanju promijenio iskaz i navodio da mu je otac bio lažno optužen i pritvoren, te se i on osobno bojao za sebe i morao skrivati određeno vrijeme. Također tuženik je osnovano imao u vidu, prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza tužitelja i okolnosti da je tužitelj zemlju podrijetla napustio legalno 2019. godine, radi školovanja u Europi, a kada je odustao od školovanja, odlučio je prihvatiti posao u Republici Hrvatskoj, no zbog komplikacija pandemijom virusa COVID19, tužitelj je postao tražitelj međunarodne zaštite. Kontradiktornost izjava tužitelja također proizlazi iz činjenice da je u zahtjevu naveo da je tražio zaštitu državnih tijela, dok je na saslušanju isto relativizirao i navodio da nije tražio, a sve navode zahtjeva iz saslušanja, tužitelj nema dokumentirane niti ičim potkrijepljene, naime, u Hrvatskoj se nalazi neprekidno od srpnja 2023. što je sasvim dovoljno vremena da prikupi traženu dokumentaciju.

16. Kraj takvog stanja stvari, tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20. niti ispunjava uvjete za priznanja supsidijarne zaštite iz članka 21. Zakona.

17. U odnosu na prigovor tužitelja da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje tijekom postupka, sud nalazi da iz priloženih zapisnika o njegovom saslušanju tijekom upravnog postupka vidljivo da je detaljno saslušavan na bitne okolnosti na kojima se temeljio njegov zahtjev, te izričito upozoren da je dužan iznositi sve činjenice i okolnosti koje mogu utjecati na odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

18. Stoga je, prema ocjeni ovog suda pravilno postupio tuženik kada je na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona odbio zahtjev tužitelja.

19. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja da ga se tijekom ovog spora sasluša, ističe se da, a kako je to već navedeno, je tužitelj detaljno saslušan tijekom upravnog postupka koji iskaz je kao dokaz sud ocjenjivao tijekom ovog spora. Stoga, budući da sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u kojeg su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i vijeća, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tražitelja u postupku povodom pravnog lijeka, sud navedeni dokaz nije provodio, budući da je isti, kraj provedenog detaljnog saslušanja tužitelja ocijenjen kao nesvrsishodnim. Imajući u vidu okolnosti na koje se predlaže saslušanje tužitelja, budući da se radi o okolnostima koje su već višekratno utvrđivanje na temelju iskaza tužitelja danih u upravnom postupku.

19.1. U odnosu na dokazni prijedlog saslušanja tužitelja nadalje, a imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll- 2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

19.2. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

20. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, osporavano rješenje ocjenjuje se zakonitim slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

21. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

22. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

23. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

24. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, u vezi s tarifnim brojem 54. (vrijednost boda od 2 EUR), što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR, kako je i traženo na raspravi.

25.Stoga je Sud točkom III. izreke presude naložio Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Pravilnika snosi navedeni trošak, da odvjetniku Zoranu Baueru, koji je pružio pravnu pomoć tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Sudac:

Ivana Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer – e- komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis