REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-10307/19-29
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Patricii Đurić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 09. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Marije Vujasin, odvjetnika, dana 30. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj: 016- 935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. travnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 6. i 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 16.409,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 6.485,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 872,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.875,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.943,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2017. godine do isplate kao neosnovan.
VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 872,05 eura od 29. lipnja 2017. godine do 22. kolovoza 2025. godine kao neosnovan.
VIII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka
preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 23. kolovoza 2025. godine.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. travnja 2006. godine, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 105.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećim na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci kreditora, koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 3,88% godišnje i uz valutnu klauzulu, s time da je kredit prijevremeno otplaćen dana 28. lipnja 2017. godine. Nastavno punomoćnik tužiteljice je napomenuo da su dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteni, a posljedično tome i ništetni, jer su protivni odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, a niti je tuženik upozorio tužiteljicu na rizik valute CHF, nego je naprotiv nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen kao „sigurna valuta“. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je naglasio da je tužiteljica s tuženikom dana 19. siječnja 2016. godine sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur, ali tom konverzijom tužiteljica se niti na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 23. kolovoza 2025. godine predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. travnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 6. i 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 16.409,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim platiti tužiteljici na ime zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 6.485,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. godine do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime razlike glavnice iznos od 4.815,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2017. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, a ukoliko sud ne prihvati tako postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, drugim, eventualno kumuliranim kondemnatornim tužbenim zahtjevom je zatražio na ime zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 6.485,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. godine do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osnovi i visini, s time da je prvenstveno naglasio da tužiteljica kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom i vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane Ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugim i to s retroaktivnim učinkom, pa stoga sporne odredbe više ne egzistiraju, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku. Naime tužiteljica i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit i to sukladno prisilnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena je ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Dakle sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, što se osporava, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se sa iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužiteljice upravo njezinim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH, koji je rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine potvrdio sukladnost istog s Ustavom RH, s time da se ujedno u tom rješenju navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koji su ili će pokrenuti potrošači. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno i prigovor zastare potraživanja te navodeći da je tužbenim zahtjevom od 23. kolovoza 2025. godine tužba preinačena, kojoj preinaci se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. travnja 2006. godine (list 17-24 spisa), u presliku otplatnog plana (list 25-30; stranica 81-82i 385-390 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25310927 (list 31-35 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2016. godine (list 36-40 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 41-43 i 57-59 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 44- 48 spisa), u presliku obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 28. lipnja 2017. godine (list 49 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (stranica 79-80 spisa), u presliku specifikacija uplata (stranica 83-89, 353-357 i 383 spisa), u Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica 90-91 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 92-101, 177-178, 198-210 i 231-237 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 102-159, 179-191 i 248-290 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 160-176 i 224-225 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 192 spisa), u pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 194-197 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 314 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 324-347 spisa), u presliku simuliranog otplatnog plana (stranica 358-361 spisa), u presliku izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (stranica 362-367 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 368-382 i 391-393 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 442-443 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je deklaratorni tužbeni zahtjev osnovan, dok je kondemnatorni tužbeni zahtjev djelomično osnovan, iz kojeg razloga nije ocjenjivao osnovanost drugog eventualno kumuliranog kondemnatornog tužbenog zahtjeva.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 27. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 15 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,88%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kreditor, dana 19. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i zakonske zatezne kamate na te preplaćene iznose te razliku glavnice, s time da je ujedno sporno potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 23. kolovoza 2025. godine uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo i drugi tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2016. godine (list 36-40 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 046-41/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.
10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
11. Iskazu tužiteljice (stranica 314 spisa) koja je u bitnom istaknula da je u banci tražila stambeni kredit za kupnju stana, u banci su joj ponudili samo kredit u valuti CHF, jer za traženi iznos kredita po uvjetima banke nije bila kreditno sposobna za kredit u valuti euro, s time da su za kredit u valuti CHF govorili da je to „najpovoljniji kredit“, da je valuta CHF „sigurna valuta“ te da „neće biti velikih oscilacija“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv i dio iskaza tužiteljice da joj je Ugovor o kreditu ponuđen i uz promjenjivu kamatnu stopu, o čemu se nije moglo pregovarati, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas stanuje sa svojim suprugom, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u svom trgovačkom društvu koje se bavi računovodstvom, ali tu djelatnost nikada nije obavljala u ovom stanu, na adresi [adresa], nego u poslovnom prostoru na adresi [adresa]. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na ponuđenu konverziju, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, već su joj samo ponudili unaprijed pripremljeni tekst Aneksa, po sistemu „uzmi ili ostavi“. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu.
13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 324-347 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.515,24 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 47.032,91 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 6.242,37 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 76.601,22 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.166,69 eura, pa ukupna preplata po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 16.409,06 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 3.346,51 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine iznose 3.139,06 eura, dok ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom, simuliranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 36.284,55 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.815,79 eura, s time da je prema izračunu konverzije utvrđen više uplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi 29.714,14 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.943,74 eura.
14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao prigovora, dok je punomoćnik tuženika prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je sudski vještak pogrešno utvrdio iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a ujedno pri izračunu nije primjenjivao kamatne stope na kunske kredite bez valutne klauzule te nije utvrdio da li je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.
15. Sudski vještak Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 09. rujna 2025. godine (stranica 442-443 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kao nalaza i mišljenja, s time da u izračunu tuženika, koji se razlikuje od izračuna iz nalaza i mišljenja, nije iskazana nikakva pogreška pri primjeni matematičkih operacija zbrajanja, oduzimanja i množenja u nalazu i mišljenju, pa ne može utvrditi iz čega proistječe ta razlika u izračunu, a to tim više što je primjenjivan isti tečaj, a sam nije počinio nikakvu pogrešku pri primjeni matematičkih operacija. Isto tako sudski vještak je istaknuo da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, s time da je pri izračunu primjenjivao početno ugovorenu kamatnu stopu, a od 01. siječnja 2014. godine zakonsku zateznu kamatu od 3,23%, jer je u pitanju stambeni kredit u valuti CHF.
16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što punomoćnik tuženika, iako se izračun tuženika razlikuje od izračuna sudskog vještaka, niti nije istaknuo da li je i gdje točno sudski vještak eventualno pogriješio u izračunu, odnosno primjeni matematičkih operacija zbrajanja, oduzimanja i množenja. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa, odnosno od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje zakonska kamatna stopa od 3,23%, jer je u pitanju stambeni kredit u valuti CHF. Nadalje treba naglasiti da je zamjenik punomoćnika tuženika nakon usmenog očitovanja sudskog vještaka ostao kod prigovora na nalaz i mišljenje, ali je naglasio kako ne ističe nikakve dokazne prijedloge.
17. Nastavno iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 4.815,79 eura, s time da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 3.943,74 eura, za koji iznos treba umanjiti navedenu razliku glavnice, pa ostaje razlika iznosa od 872,05 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom Ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.
18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 16.409,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, zatim na ime zatezne kamate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 6.485,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. godine do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 4.815,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2017. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da se utuženi iznos od 16.409,06 eura odnosi na zbroj preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope od 6.242,37 eura i po osnovi valutne klauzule od 10.166,69 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule utuženi iznos od 16.409,06 eura. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Dakle tužiteljica na preplaćene iznose na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnom iznosu od 16.409,06 eura može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. listopada 2015. godine do isplate. Isto tako tužiteljica na ime zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule može osnovano zahtijevati utuženi iznos od 6.485,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. godine do isplate, odnosno od dana kada je postavljen taj tužbeni zahtjev do isplate, jer je sudski vještak financijske struke utvrdio da zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 3.346,51 eura, dok zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine iznose 3.139,06 eura, a što ukupno iznosi 6.485,57 eura. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 4.815,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2017. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica na osnovani iznos razlike glavnice od 872,05 eura, jer je preostala glavnica umanjena za preplatu priznatu konverzijom, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 23. kolovoza 2025. godine do isplate, s obzirom da u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, jer je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.
19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj: 016-935/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. travnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Ban d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredbe članka 6. i 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s time da je ujedno usvojio kao osnovan i tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 16.409,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate zatim tužbeni zahtjev ime zatezne kamate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 6.485,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. srpnja 2025. godine do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 872,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.943,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2017. godine do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 872,05 eura od 29. lipnja 2017. godine do 22. kolovoza 2025. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.875,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 24. rujna 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 16. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. siječnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 23. kolovoza 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 09. rujna 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 875,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 30. rujna 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.
21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 24. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 24. srpnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev, koji međutim nije i konačno postavljeni tužbeni zahtjev, što rezultira time da tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Iako tužiteljica tijekom postupka može slobodno disponirati tužbenim zahtjevom, ali to ne znači da za svaki tako postavljeni tužbeni zahtjev, koji ujedno nije i konačno postavljeni tužbeni zahtjev, kao što je tužbeni zahtjev iz podneska od 24. srpnja 2025. godine, može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog tužbenog zahtjeva, nego je dužna sama snositi taj trošak. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška izračuna preplate u iznosu od 79,63 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što tužiteljica niti nije dokazala da je imala taj trošak preliminarnog vještačenja, izračuna preplate, s obzirom da iz računa trgovačkog društva Greta računovodstvo d.o.o. ne proizlazi da je tužiteljica taj račun platila, već je ujedno tužiteljica vlasnica trgovačkog društva registriranog upravo za djelatnost računovodstva, što znači da tužiteljica sasvim sigurno ima potrebno stručno znanje potrebno za izračun preplate, pa je taj trošak, ako ga je i imala, bio apsolutno nepotreban. Konačno i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 253,77 eura, za što je u međuvremenu nastupila zastara. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.
22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku, niti nije nastao nikakav poseban trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tijekom postupka tuženik ujedno neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.
23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1.Tužiteljici po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine
