Poslovni broj: P-4567/2024-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Marko Komorski odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika HEP Elektra d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 43965974818 zastupan po punomoćniku Domagoj Rešetar odvjetnik iz Odvjetničkog društva Rešetar i partneri, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marko Komorski odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika ZT odvjetničkog vježbenika, dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju ovršne isprave – rješenja o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar od 09. travnja 2020. godine pod poslovnim brojem Ovrv-500/2020.

2. Tuženik je dužan naknaditi trošak postupka tužitelju."

II. Nalaže se tužitelju KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku HEP Elektra d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 43965974818 trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 437,50 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 22.07.2024. godine navodi da sukladno zaključku ovog suda Ovrv-60903/24, u otvorenom roku, podnosi ovu tužbu radi razloga navedenih u čl. 50 st. 1 tč. 7, čl. 52 st. 3 i čl. 55 st. 1 ovršnog zakona. U bitnom tužitelj navodi da mu u postupku prisilne naplate nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku niti da je imao saznanje o odlučnim činjenicama, a prvenstveno to da se protiv njega vodi navedeni postupak. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Netočno je da tuženiku nije omogućeno sudjelovanje u postupku. Ističe da je u predmetnom postupku ovrhe ovršenik fizička osoba KT, a ne obrt. Dakle, utuženo dugovanje odnosi se na potrošenu električnu energiju u kategoriji kućanstvo, a što je jasno vidljivo i iz samog izvatka iz poslovnih knjiga. Električna energija koju bi potrošio obrt u obavljanju svoje djelatnosti ne može biti u kategoriji kućanstvo, stoga za ovaj postupak nije od važnosti to što tužitelj kao vlasnik obrta zaprima poštu koja glasi na obrt svojim štambiljom. Napominjemo da je tužitelj itekako bio svjestan duga, čak štoviše, dobrovoljno ga je platio i to gotovo u cijelosti. Od dana podnošenja zahtjeva za naplatu, FINA nikada nije prisilno ustegla niti jedan iznos po rješenju o ovrsi, nego je tužitelj sam dobrovoljno plaćao dugovanje u više navrata. Sada je za naplatu preostao samo dio troškova ovršnog postupka u iznosu od 15,52 EUR te kamate na plaćeni dio glavnice koje teku na iznos od 15,26 EUR od dana 04.01.2020. godine do 13.08.2020. godine.

3. Budući da je tužitelj zapravo priznao dug plaćanjem, tuženik smatra da tužitelj u cijelosti bespredmetno vodi ovaj postupak i samo stvara nepotrebne troškove za obje strane. Opreza radi napominje da svaki prijedlog za ovrhu ima poseban poziv na broj na temelju kojeg tuženik knjiži uplate i povezuje ih s točno određenim računima. Budući da je tužitelj u više navrata uplaćivao utuženo dugovanje, dakle s točno određenim pozivom na broj koji se nalazi u prijedlogu za ovrhu (kojeg je onda očigledno i zaprimio budući da je upisivao podatke iz rješenja o ovrsi i prijedloga za ovrhu), to je nedvojbeno da je tužitelj zaprimio dokumentaciju iz ovršnog postupka.

4. Dodatno, tuženik ukazuje i na činjenicu da je tužitelj žalbi od 23. svibnja 2024. godine sam priložio Zahtjev za izravnu naplatu zaprimljen 24. siječnja 2023. godine (slijedi automatska blokada računa od strane FINA-e tako da je tada tužitelj morao znati za podnošenje zahtjeva za naplatu), iz čega proizlazi da je tužitelj od 24. siječnja 2023. godine znao da je tuženik podnio zahtjev za naplatu preostalog dugovanja. Slijedom navedenog nejasno je zašto tužitelj tek nakon godinu dana i 4 mjeseca izjavio žalbu nakon proteka roka i to za dug koji je gotovo u cijelosti i platio. Čak i da je tužitelj saznao za nove činjenice, prevelik je vremenski razmak od navodnog „saznanja“ do izjavljivanja žalbe, slijedom čega tuženik smatra da je potrebno odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

5. Obzirom na rečeno, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelja obvezati da tuženiku naknadi troškove ovog postupka s pripadajućim PDV-om zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Zaključak ovog suda Ovrv- 60903/24 od 02.07.2024. g. (list 3-4 spisa), Izvod iz poslovnih knjiga tuženika (list 16-18 spisa), Specifikaciju i sa zahtjevom za naplatu (list 19-26 spisa), Podaci dobiveni od FINA- e (list 38 spisa), te izvršio uvid u cjelokupni spis Ovrv-60903/24.

7. Time su provedeni svi predloženi dokazi osim saslušanja tužitelja koji nije došao niti na jedno ročište na koja je bio uredno pozvan radi davanja iskaza.

8. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

9. Sud je izvršio uvid u rješenje ovog suda Ovrv-60903/24 od 02.07.2024. g. te je utvrdio da je tim zaključkom ovdje tužitelj, a tamo ovršenik upućen u pravnicu iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona.

10. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. određeno je da se rješenje o ovrsi može pobijati ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Vezano uz ovaj razlog sud je uvidom u predmet Ovrv-60903/24 utvrdio da je zahtjev za naplatu ovdje tuženik postavio temeljem rješenja o ovrsi koje je donijeto od stane javnog bilježnika Tihane Sudar pod brojem OVRV- 500/20 dana 09.04.2020. g. Pregledom spisa je sud utvrdio da je uz prijedlog za ovrhu dostavljen i ovjereni izvod iz poslovnih knjiga tuženika. Obzirom da je dostavljen izvadak iz poslovnih knjiga ispunjeni su uvjeti za donošenje rješenja o ovrsi temeljem takve vjerodostojne isprave te je to i napravila javna bilježnica Tihana Sudar 09.04.2020. g. Samo rješenje o ovrsi je donijeto na temelju prijedloga koje je sastavljeno sukladno čl. 39. Ovršnog zakona, a samo rješenje o ovrsi je izdano sukladno čl. 41. istog Zakona. Ne postoji dokaz da bi se tražilo i ishodilo ukidanje pravomoćnosti za to rješenje javne bilježnice, odnosno da bi protiv njega bio uložen prigovor ili žalba. Stoga sud utvrđuje da ovaj razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom nije osnovan te ga sud nije usvojio.

11. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona određeno je da se rješenje o ovrsi može pobijati ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršnik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Iz dokumentacije u spisu te očitovanja ovdje tuženika sud je utvrdio da je tužitelj sam, dobrovoljno podmirio gotovo cijeli dug po ovršnom prijedlogu no da nisu ipak podmireni svi zahtjevi tuženika obzirom da nisu plaćeni troškovi ovršnog postupka i kamate na dio glavnice. Dakle, točno je da je veći dio potraživanja ovrhovoditelja podmiren no isto tako valja istaknuti da je sam ovrhovoditelj tu činjenicu priznao te FINA-i dostavio još 24.01.2023. g. specifikaciju tražbine kako ne bi došlo do dvostruke naplate. Obzirom da tužitelj nije u cijelosti podmirio zahtjev iz ovršnog postupka (kamate na glavnicu i troškovi ovrhe)te da ni sam tužitelj nije dostavio nikakav dokaz na tu okolnost koji bi govorio suprotno to niti ovaj razlog nije osnovan kao razlog za pobijanje rješenja o ovrsi.

12. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 10. Ovršnog zakona određeno je da se rješenje o ovrsi može pobijati ako je ispunjenje tražbine makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. kako tijekom postupka tužitelj nije dokazao da bi se dogodio niti jedan od naprijed navedenih razloga to sud nije utvrdio da bi se iz ovog razloga moglo doći do pobijanja odnosno rješenja.

13. Odredom čl. 50. st. 1. toč. 11. određeno je da se rješenje o ovrsi može pobijati ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Uvidom u izvod iz poslovnih knjiga tuženika sud je utvrdio da se u njenu navode neplaćene mjesečne obveze tužitelja za potrošenu električnu energiju u kućanstvu s tim da je prvi račun dospio 21.10.2019. g. a zadnji 15.01.2020. g. Računi za električnu energiju u kućanstvu zastarijevaju za godinu dana, a tuženik je ovršni prijedlog za navedeno podnio već 02.04.2020. g. iz čega jasno proizlazi da su svi računi utuženi unutar zastarnog roka od godinu dana te stoga nije osnovan žalbeni razlog zastare zbog kojeg bi došlo do proglašenja ovrhe nedopuštenom.

14. Dalje sud upozorava kako je nejasan navod tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku tim više što tužitelj ne dostavlja nikakav dokaz u smislu da bi poduzeo pravne korake u smislu osporavanja pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi Ovrv-500/20. Isto tako valja naglasiti kako je sud provjerom kroz službene evidencije koje su javne, utvrdio da ovdje tužitelj ima ne samo adresu obrta već i adresu prebivališta u [adresa], pa stoga nije jasno zašto ističe da to na toj adresi ima svoj obrt. To tim više što je iz ovjerenog izvoda iz poslovnih knjiga HEP-a jasno vidljivo da se radi o potraživanju za utrošak električne energije u kućanstvu, a ne u objektu poslovne namjene.

15. Zatim, sud upozorava da u spisu nema dokaza da bi bila ukinuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi Ovrv-500/20 kao niti da bi to bilo traženo, a niti je tužitelj u ovom postupku tražio pribavu tog predmeta te eventualno provođenje nekog dokaza da bi dokazao istinitost svojih navoda o neurednosti primanja dokumentacije iz tog spisa u smislu da bi mu zbog toga bila propuštena dostava i da zbog toga ne bi mogao ravnopravno sudjelovati u postupku. Tužitelj nije priložio nikakvo dokazno sredstvo u tom smislu, npr. grafološko vještačenje u smislu osporavanja da bi zaprimio određenu dokumentaciju te da potpis na dostavnicama iz tog predmeta nije njegov. Stoga sud nije mogao pokloniti vjeru navodima tužitelja te je stoga odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

16. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

17. Sud je tužitelju priznao trošak sastava podnesaka od 19.09.2024., 13.12.2024. i 14.03.2025. godine sa 50 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 12.11.2024., 12.12.2024. 13.02.2025. i 15.09.2025. godine sa 50 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 350,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr.42) u iznosu od 87,50 EUR pa se dobiva iznos od 437,50 EUR-a koji iznos je dosuđen tuženiku na teret tužitelja sukladno uspjehu u sporu.

18. Tuženiku je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tuženiku od 30. rujna 2025. godine pa do isplate.

19. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.