REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-281/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje MMK, u upravnom sporu tužitelja MM, vl. [obrt], obrta za vodoinstalacije sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mirko Mastilović, odvjetnik u Puli, Marsovog polja 8, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, Rijeka, Osječka ulica 50, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-116-02/25-01/90, URBROJ: 443-02-02-10-25-1 od 13. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-02/25-01/90, URBROJ: 443-02-02-10- 25-1 od 13. veljače 2025. naloženo je tužitelju, u svojstvu poslodavca, da za radnika GM podnese Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, počevši od 10. veljače 2025. (točka 1.), da u korist Državnog proračuna za svakog neprijavljenog radnika uplati iznos od 2.650,00 eura (točka 2.), da se rješenje neće izvršiti jer je radnik prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje (točka 3.), uz ostale prateće odluke. Rješenje je doneseno slijedom inspekcijskog nadzora provedenog 13. veljače 2025. te na temelju čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine br. 151/22.; dalje: Zakon o suzbijanju neprijavljenoga rada).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja. Navodi kako mu nije dana uputa o pravnom lijeku, odnosno da je navedeno u uputi da protiv tog rješenja nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor tužbom Upravnom sudu u Rijeci, a koja uputa da je pogrešna jer da je tuženik bio u obvezi dati mogućnost ulaganja pravnog lijeka protiv pobijanog rješenja. Izreka rješenje da je u suprotnosti s navodima obrazloženja jer se u t. 1. istoga navodi da je tužitelj kao poslodavac dužan platiti za svakog neprijavljenog radnika 2.650,00 EUR ili ukupno 7.950,00 EUR, a tužitelj da u trenutku inspekcijskog pregleda nije imao na gradilištu tri radnika, već samo jednog radnika, i to imenovanog ŠM. Također, da ne može podnijeti prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme za imenovanog radnika jer je on već prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme počevši od 29. prosinca 2023. kod drugog poslodavca s kojim tužitelj ima ugovorenu poslovnu suradnju prema kojoj su jedan drugome iznajmljivali radnike u slučajevima kada na svom gradilištu određeni radnik ne bi imao posla. Ističe da je u tijeku raskid radnog odnosa između GM i ranijeg poslodavca te da će imenovani radnik zasnovati radni odnos kod tužitelja. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev te ostaje kod navoda iz osporavanog rješenja. Osporava da tužitelju ne bi bila dana uputa o pravnom lijeku. Ističe da nisu točni navodi tužitelja da je izreka pobijanog rješenja u cijelosti u suprotnosti s navodima obrazloženja te ukazuje kako je u t. 2. rješenja ispravno naznačen iznos za uplatu, kao i da je tuženik 25. ožujka 2025. donio Rješenje o ispravku, KLASA:UP/I-116-02/25-01/90, URBROJ: 443-02-02-10-25-4, kojim je ispravljena pogreška iz t. 1. rješenja. Ukazuje kako nije pravno dopušteno „iznajmljivati radnike“ ugovorom o poslovnoj suradnji ili drugim ugovorom obveznog prava koji uređuje obavljanje usluge ili posla za naručitelja. Iznimke od zasnivanja radnog odnosa propisane su u čl. 10. st. 3. Zakona o radu (povezana društva) i čl. 44. Zakona o radu (Agencija za privremeno zapošljavanje), no navedeni uvjeti konkretno nisu ispunjeni jer se ne radi o povezanim društvima niti o Agenciji za privremeno zapošljavanje. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Među strankama nije sporno da je u izreci osporenog rješenja navedena osoba zatečena prilikom inspekcijskog nadzora u obavljanju građevinskih poslova za tužitelja, a da nije bila prijavljena kod tužitelja na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada ili s prvim danom početka rada, već da je bila prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje na puno radno vrijeme kod poslodavca [obrt], obrt za ugostiteljstvo, [adresa]. Nije sporno ni da poslovi koje je ta osoba radila za tužitelja imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos.

5. Kako sukladno odredbi čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS) stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, a činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, uz primjenu načela učinkovitosti iz čl. 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, sud je ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

6. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredba čl. 3. st. 2. t. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je neprijavljeni rad u užem smislu rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu toga Zakona obuhvaća, među ostalim, obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme.

8. Odredba čl. 7. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je nadležni inspektor dužan u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. toga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. istoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba.

9. Odredbom čl. 112. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) propisano je da su obveznici dužni dostaviti podatke o početku osiguranja za radnike najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.

10. Iz podataka spisa razvidno je kako je 13. veljače 2025. obavljen inspekcijski nadzor poslovanja tužitelja u primjeni zakona i drugih propisa iz područja radnih odnosa te da je inspektor rada te prilike na privremenom gradilištu izgradnje stambene građevine B, na lokaciji naselje Medulin, gdje je poslodavac obavljao vodoinstalaterske radove, neposrednim opažanjem zatekao na radu u obavljanju poslova štemanja zidova sa štemalicom prije polaganja vodoinstalacija, u radnoj odjeći, zaprljanim radnim hlačama, s radnim slušalicama za buku na ušima GM, za kojeg je utvrđeno da nije prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje kod tužitelja, već da je u statusu osiguranika na obvezno mirovinsko osiguranje kod poslodavca [obrt], obrt za ugostiteljstvo, [adresa], počevši od 29. prosinca 2023., prijavljen na puno radno vrijeme.

11. Slijedom navedenih (nesporno) utvrđenih činjenica, pravilno je tuženik utvrdio da rad radnika GM kod tužitelja u smislu odredbe čl. 3. st. 2. t. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada predstavlja neprijavljeni rad jer imenovanog tužitelj prije početka rada, koji ima obilježja rada za koji se zasniva radni odnos, nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje te je pravilno, obzirom na navedeno, primijenio odredbu čl. 7. st. 2. istoga Zakona i naložio tužitelju da imenovanog radnika prijavi na obvezno mirovinsko osiguranje i uplati u državni proračun Republike Hrvatske za njega zakonom propisani iznos. Također, odredbom čl. 8. st. 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisano je da nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje (konkretno, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) neće donositi rješenje o priznanju svojstva osiguranika na temelju dostavljenog izvršnog rješenja iz čl. 7. st. 2. toga zakona za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje. Kako je radnik od 29. prosinca 2023. prijavljen kod drugog poslodavca na obvezno mirovinsko osiguranje, to je pravilno tuženik u točki 3. utvrdio da se točka 1. pobijanog rješenja neće izvršiti.

12. U odnosu na tužbeni navod kako s poslodavcem radnika ima ugovorenu poslovnu suradnju temeljem koje si iznajmljuju radnike, sud ukazuje tužitelju da je Zakonom o radu (Narodne novine br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.: dalje: ZoR) predviđena mogućnost privremenog ustupanja radnika u povezano društvo (čl. 10. ZoR), međutim, tužitelj nije ničim dokazao (niti je tvrdio) da su on i obrt [obrt] povezana društva, niti je priložio sporazum povezanih poslodavaca i pisanu suglasnost radnika kako to predviđa rečeni čl. 10. ZoR što je uvjet za ustupanje radnika povezanom društvu. Ujedno, u konkretnom slučaju je riječ o dva obrta koji nisu „društvo“ u smislu relevantnog Zakona o trgovačkim društvima te se tužitelj kao takav ne može ni obuhvatiti pojmom povezanih društava iz ZoR-a. Također, kako to ispravno navodi tuženik, konkretno ne postoji ni osnova za ustupanje radnika iz čl. 44. ZoR-a.

13. Nadalje, nije osnovan ni tužbeni navod o netočnoj uputi o pravnom lijeku. Naime, pobijano rješenje sadrži uputu o pravnom lijeku, i to kako to propisuje odredba čl. 7. st. 9. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada, a tužitelju je u konačnici i omogućena sudska kontrola zakonitosti provedenog postupka i osporavanog rješenja pred ovim sudom.

14. Dalje sud utvrđuje da tužitelj ispravno ukazuje da pobijano rješenje sadrži nedostatke, no, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju isti nisu od odlučnog utjecaja na drugačije rješavanje stvari. Naime, u točki 1. izreke rješenja pravilno je utvrđeno da je za svakog neprijavljenog radnika propisana obveza uplate iznosa od 2.650,00 EUR, a istovremeno je utvrđeno postojanje samo jednog neprijavljenog radnika. U točki 2. izreke potom je naložena uplata upravo tog iznosa, dakle 2.650,00 EUR. Stoga je očigledno da se u točki 1. izreke, gdje je u zagradi pogrešno naznačen ukupni iznos od 7.950,00 EUR, radi o grešci u pisanju, koja je u tijeku postupka i otklonjena Rješenjem o ispravku od 25. ožujka 2025. Jednako tako, navodi iz obrazloženja rješenja, prema kojima su određeni radnici bili prijavljeni kod drugog poslodavca, predstavljaju očitu pogrešku jer iz sadržaja izreke i obrazloženja jasno proizlazi da je jedini neprijavljeni radnik bio GM. Sud ocjenjuje da bi ponovno vođenje postupka isključivo radi uklanjanja navedenih nedostataka bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti postupka, a to stoga jer navedeni nedostaci nisu mogli imati utjecaja na pravilnost donošenja rješenja u ovoj upravnoj stvari kraj nesporno utvrđene činjenice postojanja neprijavljenog rada za jednog radnika kod tužitelja.

15. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, osporavano rješenje tuženika pozivom na naprijed citirane zakonske odredbe ocijenjeno je zakonitim pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

16. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 30. rujna 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).