REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1843/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 66486182714, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko - upravni odjel, protiv prvotuženika ĆL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i drugotuženika GL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obojicu zastupa punomoćnik Marko Tušek, odvjetnik u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 2896/2018-3 od 4. ožujka 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-450/2017-8 od 22. veljače 2018., u sjednici održanoj 30. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2896/2018-3 od 4. ožujka 2020. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-450/2017-8 od 22. veljače 2018. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji navode da su važna za odluku i sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer u vezi s naznačenim pitanjima nema prakse revizijskog suda i jer o spornim pitanjima postoji "nejedinstvena sudska praksa viših sudova".
2. Pitanja koja su tuženici naznačili u prijedlogu glase:
"1. Mogu li članovi „porodičnog kućanstva“ trpjeti štetne posljedice ukoliko Republika Hrvatska kao vlasnik stana na kojem je postojalo stanarsko pravo nije ispunila svoju zakonsku obvezu propisanu tadašnjim člankom 102. Zakona o stambenim odnosima (ZSO) prema kojoj je Republika Hrvatska kao vlasnica trebala odlučiti o tome da li će članovima porodičnog domaćinstva ostaviti predmetni stan ili će im dati drugi odgovarajući stambeni prostor;
2. Jesu li članovi „porodičnog kućanstva“ koji i nadalje posjeduju stan nakon što je nositelju stanarskog prava oduzeto stanarsko pravo, postali nepošteni posjednici, odnosno postaju li članovi “porodičnog kućanstva“ nepošteni posjednici isključivo na temelju činjenice da je nositelju stanarskog prava oduzeto stanarsko pravo, a osobito ukoliko Republika Hrvatska nije ispunila svoju zakonsku obvezu da članovima porodičnog kućanstva ostavi predmetni stan ili da im dade drugi odgovarajući stambeni prostor?"
3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da za dopuštenje revizije nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke propisane navedenim zakonskim odredbama jer na to ne upućuje sadržaj prijedloga i njegovih priloga kao ni naznačeni indikatori važnosti.
5. Naime, predmetni je postupak vođen radi isplate naknade koristi koju su tuženici ostvarili kao posjednici stana u [adresa], površine 69,58 m². Kako je u postupku utvrđeno da su tuženici bili pošteni posjednici predmetnog stana u razdoblju nakon 11. prosinca 2009., to je tužbeni zahtjev prihvaćen za razdoblje od prosinca 2009. do studenoga 2013., dok je za razdoblje od 15. veljače 2002. do 15. prosinca 2009. odbijen na temelju činjenice da su u tom razdoblju tuženici bili savjesni posjednici stana, pa je ocijenjeno da tužiteljici u tom razdoblju ne pripada pravo na naknadu koristi u smislu odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/05 i 94/17).
5.1. Ocjena (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljena je na slijedećim pravno odlučnim činjenicama: tuženici koriste stan u [adresa], drugi kat, koji je u vlasništvu tužiteljice, a na upravljanju Ministarstva obrane; na tom je stanu roditeljima tuženika, Ć i DL, otkazano stanarsko pravo pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-1343/1994-18 od 2. prosinca 1994. (potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-403/1995-2 od 28. ožujka 1995.); tuženicima je odbijen tužbeni zahtjev radi nadomještanja Ugovora o korištenju predmetnog stana pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-663/2008-9 od 15. listopada 2009. (potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždin broj Gž-1291/2009-2 od 11. prosinca 2009.); protiv roditelja tuženika bio je pred prvostupanjskim sudom pokrenut postupak radi prisilnog iseljenja i ispražnjenja stana pod poslovnim brojem I- 2085/2009 u kojem su postupku tuženici kao treće osobe istakli prigovor te su upućeni povodom tog prigovora na parnični postupak radi utvrđenja nedopustivosti ovrhe u odnosu na njih; taj je postupak pokrenut pod brojem P-1305/2001 nakon čega je donesena presuda broj P-1305/2001 od 7. studenoga 2001. kojom je utvrđena nedopustivost ovrhe u odnosu na tuženike; do podnošenja tužbe u ovom predmetu tuženici nemaju ugovor s tužiteljicom u vezi sa stanovanjem u predmetnom stanu.
6. Revizijski sud, suprotno navodima predlagatelja, ocjenjuje da pobijana presuda u dosuđujućem dijelu koji se pobija nije protivna odluci donesenoj u naprijed navedenom postupku radi nedopustivosti ovrhe (čak i neovisno o tome što se radi o prvostupanjskoj odluci) zato što u vrijeme donošenja te odluke nije postojala odluka o pravima tužitelja na predmetnom stanu budući da je takva odluka donesena tek 2009. kada je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja kojim su tražili ostvarenje prava na korištenje predmetnog stana u kojem postupku, međutim, nisu uspjeli. U tom smislu ova okolnost nije od utjecaja ni na legitimna očekivanja tuženika u ovom postupku jer je njome upravo i ukazano da o pravima tuženika treba meritorno odučiti što je spomenutom kasnijom odlukom i učinjeno, ali na način negativan za tuženike.
7. U vezi s isticanjem nepostojanja prakse revizijskog suda kao razloga važnosti za dopuštenje revizije, predlagatelji temelje prijedlog na netočnoj činjeničnoj tvrdnji da su sudovi utemeljili ocjenu osnovanosti dosuđujućeg dijela zahtjeva na utvrđenju činjenice nepoštenja posjeda tužitelja u predmetnom stanu od "samog trenutka kada je njihovim roditeljima oduzeto stanarsko pravo", što nije točno jer je u postupku ocijenjeno da su tuženici bili savjesni posjednici predmetnog stana sve dok nije pravomoćno odlučno o njihovu zahtjevu za korištenje predmetnog stana, dakle do prosinca 2009., dok je tužbeni zahtjev za prethodno razdoblje od 2002. do prosinca 2009. odbijen. Pitanja koja se činjenično ne naslanjaju na činjenice koje su kao pravno relevantne utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima, nisu važna pitanja koja bi mogla biti osnova za dopuštenje revizije.
8. Nadalje, imajući na umu da je reviziji po dopuštenju po važećem, novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, primarna svrha donošenje presuda s precedentnim učinkom, a u skladu s njezinom javnom funkcijom, najviši sud ocjenjuje da sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da bi, u skladu s naprijed navedenom funkcijom revizije, bilo potrebno uskladiti pobijanu presudu s ustaljenom sudskom praksom, niti da bi sudsku praksu bilo potrebno uskladiti sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova ili da postoje drugi razlozi na temelju kojih bi dopuštenjem revizije bila ostvarena javnopravna funkcija revizije koja se očituje u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
9. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 387. stavaka 1. i 5. ZPP u vezi s člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22) prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 30. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
