Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3461/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Jasenke Grgić, kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suda izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3164/2024-8 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025., istog dana

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3164/2024-8 od 15. svibnja 2025. pod točkama I.-IV. izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 eura.

III Odbijaju se tuženik i tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 5. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 5. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 573,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 431,95 EUR od 11.10.2006. do isplate,

na iznos od 141,82 EUR od 29.6.2010. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 441,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

„Određuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 573,77 EUR.“

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za daljnjom naknadom parničnog troška u iznosu do 375,00 eura žali se tužitelj iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba.

6. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Prvostupanjski sud u bitnom navodi sljedeće:

Sud utvrđuje da je su odredbe čl. 3 i čl. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 21.9.2007. nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredbe nisu jasna niti su lako razumljiva i uočljiva budući je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Jedino što je tužitelju bilo priopćeno je da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit. Kako je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati na određenu visinu (3,30% od iznosa kredita). Obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9 predviđa samo da će korisnik kredita imati tu mogućnost, dok će uvjete odrediti tuženik, ako se suglasi sa zahtjevom za prijevremenu otplatu, što posebno ukazuje na jednostrano određivanje uvjeta koje tuženik propisuje ako za to da suglasnost. Naplata tako određenih spornih naknada je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštene ugovorne odredbe čini ništetnima slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točkama I. i II. izreke presude.

8. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovornih odredbi čl. 3 i čl. 9 koje sud utvrđuje ništetnima, ostvario korist u ukupnom iznosu od 471,60 EUR to mu je tužitelju tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovornih odredbi koje sud utvrđuje ništetnima, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

9. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

10. Ova odluka žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

11. Na navode žalbe valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a po stavku 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Sud, u pojedinačnom postupku kojim potrošač zahtijeva restituciju zbog nepoštene ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u vezi razjašnjenja svih okolnosti predmetno ugovora o kreditu, no tužena to nije predložila.

13. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, tijekom postupka je i utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

14. Međutim, potrebno je ukazati na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019. godine, KISSI CIB BANK C-620/17 gdje je odlučeno:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kad ih treba platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

15. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri, znatniju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.

16. Za napomenuti je da se te odredbe Direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije.

17. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

19. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

20. Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

23. To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

24. Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužitelj snositi troškove obrada kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćala veći troškovi obrade u nominalnom iznosu, no ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

25. U odnosu na žalbene navode a koja se odnosi na taksu koju potrošač treba platiti u slučaju prijevremene konačne ili djelomične isplate kredita, treba reći:

26. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti stranku, a što je i učinjeno (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamati za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti (stavak 4.).

27. Dakle, iz ovih odredbi jasno proizlazi da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentnu zakonsku odredbu, ne bi smjela odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate kredita.

28. Pritom je neodlučno pozivanje tuženika na jedno od osnovnih načela građanskog prava – načelo dispozitivnosti, te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

29. Pravilan je zaključak suda da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je točno dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

30. Tuženik je onaj koji mora dokazati svoje navode, dakle, mora dokazati uzročno posljedičnu vezu između prijevremene otplate kredita i njemu nastale štete, kao i visinu te štete.

31. Adekvatno dokazno sredstvo bilo bi po tuženiku predloženo financijsko vještačenje, međutim tuženik to nije predložio pa onda tuženik nije ni dokazao takvu nastalu mu štetu i njezinu visinu koja bi opravdavala iznos koji je tužiteljici naplaćen na temelju prijevremene otplate kredita.

32. Dakle, kako tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, to znači da nije dokazao postojanje pretpostavki iz čl. 1024. ZOO.

33. Pravilno je prvostupanjski sud odbio po tuženiku istaknuti prigovor zastare tražbine jer sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni dok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđivanja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način uspostavljena ništetnost ugovora, a to je upravo učinjeno prvostupanjskom presude. Glede početka tijeka kamata tuženik je dužan ista platiti od dana stjecanja kao nesavjestan stjecatelj a sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.

34. Na gore opisani način glede početka tijeka zastare nije onemogućeno ili pretjerano otežano ostvarivanje prava priznatih pravom sustava unije potrošaču.

35. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na tuženika kao nesavjesnog stjecatelja treba reći da tuženik jeste nesavjesni stjecatelj jer je kao pravna osoba specijalizirana za bankarske poslove u potrošačke ugovore ugradila nepoštene odredbe.

36. Sukladno čl. 378. st. 2. ZPP, a kako protiv rješenja kojim se utvrđuje vrijednost predmeta spora nije dopuštena posebna žalba, onda se to rješenje može pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

37. Suprotno navodima žalbe tužitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 573,77 eura, to stoga jer se ona određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako Vrhovni sud RH Tev 374/13).

38. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 1. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

39. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka III).

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Jasenka Grgić