Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1898/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Penić Lukač, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA BANKA d.d., Zagreb, Kvaternikov trg 9, OIB: 32247795989, protiv tuženika SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama Monji Matić i Maši Gluhinić, odvjetnicama u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3156/2021-117 od 18. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3156/2021-117 od 18. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. Br. Ovrv- 6407/2001 od 24.10.2001. u cijelosti se ukida.

II. Nalaže se tuženiku JČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da MČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati i iznos od 247.293,89 eura[1] (1.863.235,83 kn) ) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 7. travnja 2001. do isplate po stopi koja je u razdoblju od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.12.2007. utvrđena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a u razdoblju od 1. siječnja 2008. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku JČ, [adresa] da tužitelju Croatia banka d.d., Zagreb, nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.010,10 eura, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 18. ožujka 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka II. i III. izreke presude bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu, podredno istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 247.293,89 eur/1.863.235,83 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 7. travnja 2001. godine temeljem mjenice koju je tuženik potpisao kao jamac i ovlaštena osoba izdavatelja mjenice Autronic d.o.o.

6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj i Autronic d.o.o. sklopili ugovor o reguliranju međusobnih odnosa po akreditivnom poslovanju broj 2045 od 29. studenoga 1995. i anex ugovora o reguliranju međusobnih odnosa i obveza po akreditivnom poslovanju od 20. prosinca 1996.,

- da je tužitelj evidentirao potraživanje prema Autronic d.o.o. po ugovoru o reguliranju međusobnih odnosa po akreditivnom poslovanju broj 2045 u iznosu od 1.063.050,00 kn na ime glavnice, 4.926,38 kn na ime naknada i 795.259,45 na ime zatezne kamate, ukupno 1.863.235,83 kn,

- da je tuženik mjenicu vlastoručno potpisao na poleđini,

- da je tijekom postupka treća osoba MČ obavijestila sud da je temeljem ugovora o prodaji potraživanja br. 922-PP-439/05 zaključenog s tužiteljem predmetno potraživanje tužitelja prešlo na MČ, da je isti predložio dopustiti mu miješanje u parnicu kao umješaču, da je takav njegov prijedlog odbijen pravomoćnim rješenjem od 8. veljače 2013.,

- da iz ugovora o prodaji potraživanja br. 922-PP-439/05 od 13. listopada 2005. proizlazi da je tužitelj kao prodavatelj sklopio ugovor sa MČ kao kupcem, da je predmet ugovora prijenos potraživanja i sporednih prava na kupca, a među kojim sporednim pravima je i potraživanje po vlastitoj mjenici dužnika Autronic d.o.o. žirirane od strane tuženika, u odnosu na koje potraživanje se vodi ovaj spor (članak 4. u vezi s člankom 2. točka 3. Ugovora),

- da je treća osoba MČ uplatio tužitelju dogovoreni iznos prema ugovoru o prodaji potraživanja br. 922-PP-439/05 od 13. listopada 2005.

7. U žalbenoj fazi postupka, obzirom na okolnost da je tijekom postupka između tužitelj svoje potraživanje ustupio trećoj osobi, MČ, sporna je primjena odredbe članka 195. st. 1. ZPP.

8. U vezi primjene navedene zakonske odredbe na III. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 14. rujna 2020., izraženo je pravno shvaćanje koje glasi:

„Otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice, s obzirom da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju jer se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojeg je došlo do otuđenja (prijenos prava vlasništva ili prava) osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo.“

9. Kako iz odredbi ugovora o prodaji potraživanja proizlazi da je tužitelj utuženo potraživanje ustupio MČ, a tužitelj je svoje procesnopravno ponašanje uskladio s novonastalom materijalnopravnom situacijom zahtijevajući da se potraživanje po mjenici isplati MČ, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

10. Polazeći od utvrđenja da je mjenicu tuženik potpisao na poleđini, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik kao jamac odgovoran za naplatu mjenične svote, pozivajući se na primjenu odredbe članka 29. st. 1. i 31. st.1. Zakona o mjenici (Narodne novine, br. 79/1994 i 92/2010, dalje: ZM).

11. U ovoj žalbenoj fazi postupka tuženik i dalje čini prijepornim svoj potpis na predmetnoj mjenici, a time i odgovornost za njenu isplatu i pri tome ponavlja prigovore da je mjenicu potpisao kao direktor društva Autronic d.o.o.

12. Prvostupanjski sud je u postupku pravilno utvrdio da je tuženik mjenicu potpisao na prednjoj strani kao direktor trgovačkog društva Autronic d.o.o. te osobno na poleđini mjenice. Navedeno proizlazi i iz mjenice na listu 4 spisa, a i sam tužitelju u iskazu navodi da je nakon sklapanja ugovora od 29. studenoga 1995. u banci potpisao mjenicu s prednje strane preko štambilja Autronic d.o.o. te da je mjenicu potpisao i sa stražnje strane.

13. S obzirom na to da je u predmetnoj mjenici i kao trasat i kao trasant označena ista pravna osoba, Autronic d.o.o. u konkretnom slučaju se radi o vlastitoj trasiranoj mjenici iz odredbe čl. 3. st. 2. ZM. Dakle, riječ je o podvrsti trasirane mjenice koja nastala kombinacijom trasirane i vlastite mjenice na način da njen izdavalac vuče mjenicu na samog sebe (označava sebe kao trasata).

14. Prema odredbi čl. 1. ZM trasirana mjenica (a tako i vlastita trasirana) mora imati slijedećih osam obvezatnih sastojaka: 1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) označenje dospjelosti, 5) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 6) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mjesta izdanja mjenice i 8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant). Predmetna mjenica sadrži sve navedene sastojke, te se radi o strogo formalnom vrijednosnom papiru.

15. Prvostupanjski sud pravilno smatra da se potpis tuženika na poleđini mjenice treba smatrati njegovim osobnim mjeničnim jamstvom za isplatu mjenične svote. Pri tome prvostupanjski sud, pogrešno potpis tuženika na poleđini mjenice cijeni avalom umjesto bjanko indosamentom ili potpisom žiranta. Naime, da bi se određeni potpisnik mjenice smatrao avalistom dovoljan je i samo potpis na licu mjenice jer se smatra da svaki potpis na licu mjenice ili na alonžu (osim potpisa trasanta i tarasata) ima svojstvo avala. S druge strane, sam potpis na poleđini mjenice ne vrijedi kao aval ako uz njega nije upisana klauzula „per aval“(ili druga s istim značenjem), već kao bjanko indosament ili tzv. prikriveno jamstvo (žiro) (čl. 12. st. 2 ZM). Jednostrano potpisivanje mjenice na poleđini u svojstvu trasanta ili indosanta ima značenje davanja jamstva (žiriranja), odnosno jamčenja da će osoba koja je obvezna isplatiti mjenicu to doista i učiniti, a ako to ne učini, da će to žirant učiniti sam.

16. Međutim, zbog navedene pogrešne kvalifikacije potpisa tuženika na poleđini mjenice, u konkretnom slučaju nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Ovo stoga što svi mjenični dužnici odgovaraju solidarno za ispunjenje mjenične obveze, pa imatelj mjenice može istaknuti regresni zahtjev protiv jednog ili više solidarnih dužnika ili svih zajedno (trasant, indosant, aval, žirant i dr.), a da se pri tome ne mora držati reda po kojem su se isti obvezali. To, nadalje, znači da imatelj mjenice u regresnom postupku može tražiti isplatu mjeničnog iznosa, ugovorene kamate, zatezne kamate, troškove postupka, troškove izvješća i dr.(čl.46. i 47. ZM) i od žiranta, što je tuženik u odnosu na predmetnu mjenicu.

17. Zbog toga je tužitelj, kao imatelj mjenice koju je protestirao u zakonskom roku zbog neisplate (mjeničnu svotu nije isplatio glavni dužnik), imao pravo zahtijevati od tuženika regresnu isplatu mjeničnog duga u onom opsegu koji proistječe iz mjenice, a tuženik kao regresni dužnik je dužan isplatiti imatelju cjelokupnu regresnu svotu.

18. Na žalbene navode tuženika da iz Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa po akreditivnom poslovanju od 29. studenoga 1995. nije vidljivo mjenično osiguranje potraživanja i tvrdnju da trgovačko društvo Autronic d.o.o. nije izdalo mjenicu za osiguranje tražbine tužitelja, valja odgovoriti da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvojena od osnovnog pravnog posla, pa protiv utužene mjenične tražbine iz mjenice koja sadržajno nema nedostataka koji bi je učinili nevaljanom, tuženik kao mjenični obveznik nije ovlašten na podnošenje prigovora vezanih uz osnovni posao. Tužitelj kao imatelj mjenice u smislu odredaba članka 46. stavak 1. i 2. ZM ima pravo zahtijevati naplatu mjeničnog iznosa od svih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, jer mu svi oni odgovaraju solidarno.

19. Provedenim financijskim vještačenjem, koji je u cijelosti prihvatio ocijenivši ga stručnim i objektivnim, prvostupanjski sud je utvrdio da, nakon izvršenih djelomičnih uplata, dospjelo nepodmireno dugovanje koje je bilo osigurano mjenicom iznosi na dan 6. travnja 2001. ukupno 1.813.830,41 kn, što se odnosilo na 1.063.050,00 kn dospjele nepodmirene glavnice, 4.926,38 kn dospjelih nepodmirenih naknada te 745.854,03 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata.

20. Tuženik neosnovano u žalbi osporava visinu utvrđenu na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka jer se vještak na sve prigovore stranka detaljno očitovao, nakon čega tuženik nije imao daljnjih primjedbi niti dokaznih prijedloga. Prvostupanjski sud je analizirao mišljenje vještaka, te u skladu s drugim izvedenim dokazima, za zaključnu ocjenu prihvatio u cijelosti zaključak vještaka, pri tom dajući obrazloženje za svoj zaključak.

21. Tuženik bez osnove ukazuje na nejednako postupanje suda u odnosu na stranke u postupku tvrdeći da je tužitelj bio u boljoj poziciji čime sadržajno ukazuje na „nejednakost oružja“ i povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999, dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije (Narodne novine- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, pročišćeni tekst, 8/1999, ispravak i 14/2002), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske. Tuženiku je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima sadržajno upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1 ZPP.

23. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP-a).

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić