REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-81/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice KK, [adresa] K 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Banka d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 25.rujna 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužiteljice i njene punomoćnice TK, a u nenazočnosti punomoćnika tuženika, 30.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69700013120/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 8. ožujka 2006., sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Slavonska banka d.d. Osijek), kao kreditora i tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika kao kreditora (u dijelu članka 3. i članka 4. ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 3.807,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-67,15 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-110,41 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-99,92 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-108,31 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-105,22 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-115,30 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-112,30 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

-123,29 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-120,32 eur od dana 02.09.2011. do isplate,

-112,11 eur od dana 02.10.2011. do isplate,

-105,49 eur od dana 02.11.2011. do isplate,

-101,46 eur od dana 02.12.2011. do isplate,

-105,99 eur od dana 02.01.2012. do isplate,

-106,99 eur od dana 02.02.2012. do isplate,

-99,90 eur od dana 02.03.2012. do isplate,

-105,53 eur od dana 02.04.2012. do isplate,

-102,27 eur od dana 02.05.2012. do isplate,

-105,97 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

-101,72 eur od dana 02.07.2012. do isplate,

-104,87 eur od dana 02.08.2012. do isplate,

-104,05 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-99,45 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-103,73 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-100,56 eur od dana 02.12.2012. do isplate,

-103,44 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-101,62 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-92,68 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-102,54 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-98,41 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-99,72 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-95,24 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-99,01 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-99,35 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-97,40 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-99,45 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-96,33 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

-99,52 eur od dana 02.01.2014. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka 3.458,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.rujna 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica KK podnijela je tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđena ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 8.ožujka 2006. godine, zaključila Ugovor o kreditu broj: 5140030250-69700013120/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama za kredit u kumskoj protuvrijednosti od 87.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištena kredita, a rokom vraćanja 20 godina. Navedenim ugovorom o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Pored iznosa glavnice tužiteljica je tuženiku na temelju članak 3. ugovora bila u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje. Člankom 4. ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom stranke nisu posebno pregovarale jer se radilo o tipskom ugovoru tuženika, a na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnost utjecati. Tuženik je za vrijeme otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do 1.siječnja 2014. kao dana stupanja na snagu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" broj 143/13) višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. , potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RG broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015.. u točki 5.izreke, utvrđuje se da je tuženik (u presudi naveden s ranijom tvrtkom) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008 a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključuju ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapati u razdoblju između 10.rujna 203. do 31.prosinca 2008. to je tuženik sukladno čl323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s čl.1111, čl.1115, te čl.1046 istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tuže iz članka 502.a stavka 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem , uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tome slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09) odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) propisano je d odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošača osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.1.Tužitelj navodi da je s pravnim prednikom tuženika sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140030250-69700013120/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.ožujka 2008. te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 16.ožujka 2016., kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

1.2. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u rješenju broj Rev- 2868/2018-2 od 12.veljače 2019 u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile u dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuno Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" broj 102/15- u daljnjem tekstu ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojima se odredbe Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1 ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326 st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud RH zaključuje da tužitelj ima ravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ako bina temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

1.3. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-69700013120/2006 od 8.. ožujka 2006. sklopljenog između prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tuženika kao kreditora te da naloži tuženiku da joj isplati na ime stečenog bez osnove iznos koji će biti utvrđen i specificiran po dostavljanju dokumentacije i provođenju financijskog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja. Osporava tužitelju pravni interes isticanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jer je ugovor o kreditu konvertiran te stoga više nisu na snazi sporne, navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu te su tužitelju konverzijom već nadoknađeni svi iznosi koje zahtijeva tužbom. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 5140030250- 69700013120/2006 od 8.ožujka 2006., u aneks uz ugovor o kreditu od 16.ožujka 2016., nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 5.studenog 2019., u očitovanje vještaka od 12.listopada 2020., u dopunu nalaza vještačenja do 21.kolovoza 2025., saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice osnovani.

5. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.)na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008.( izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Potrošač" odnose na predmet ovoga spora.

6. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO- a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

6.1. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, u kojemu je jedan od tužitelja i tuženik, u odnosu na ništavu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 29.svibnja 2019. godine te je stoga tuženikov prigovor zastare neosnovan.

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika dana 8.ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 5140030250-69700013120/2006 na iznos od 87.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za dovršenje kuće na rok otplate od 20 godina, uz početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,30%.

8. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 8.ožujka 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP).

9. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dogradnje kuće on ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njegovom iskazu da je sredstva kredita potrošio u potrošačke svrhe.

9.1. Naime, tužiteljica je iskazala u svrhu dokazivanja da je sa suprugom u to vrijeme gradila kuću i imali su zbog toga već dva kredita u eurima, a trebala su im sredstva za dovršetka kuće te su došli u tadašnju Slavonsku banku gdje su već imali ta dva kredita od ranije. Tamo su im rekli da im je najbolje da podignu kredit u CHF jer će tako najbrže dobiti kredit i uz povoljnu kamatnu stopu. Nisu se slagali s time da kredit bude u CHF, a pogotovo suprug, međutim nagovorili su ih na to jer da bi inače morali predugo čekati ako kredit bude u Eurima. Budući je u to vrijeme bila mlađa od 40 godina nagovorili su ih da kredit bude na njeno ime jer je i zbog toga kamata bila nešto manja međutim kada je napunila 40 godina kamata je počela rasti. Što se tiče promjenjive kamatne stope nisu im pojašnjavala kada i zbog čega može doći do povećanja kamatne stope, ali je to nije brinulo jer je zbog ova dva ranija kredita kada je vidjela da kamata pada dolazila u banku pitati kada će im smanjiti ratu zbog toga i rekli su joj da nije dovoljno da kamata padne jedan mjesece nego da treba duže vrijeme da se smanji rata kredita. Međutim kod ovoga kredita kada je kamata počela rasti rasla je gotovo svaki mjesec te je rata narasla od 2.400,00 do 4.400,00 kuna. U banci je nitko nije upozorio na takav rast kamate. Budući kod ova dva ranija kredita koje je imala u istoj banci od početka do kraja trajanja kredita nije došlo do povećanja kamate nije očekivala da će kod ovoga kredita doći do povećanja. U banci su je samo upozoravali da u slučaju ako promijeni valutu kredita, odnosno ako se prebaci sa CHF u euro da će u tome slučaju doći do povećanja kamatne stope. Kada je ugovor dobila pročitala ga je i potpisala ga. Iznenadilo ju je što joj je iznos isplaćen u kunama, a ne u CHF. Nakon 10 godina otplate kredita banka joj je ponudili konverziju odnosno dostavila izračun konverzije i tada je vidjela da je 10 godina otplaćivala samo kamatu. U konverziji joj je utvrđena preplata pa je stoga istu prihvatila, a nakon toga je kredit i zatvorila.

9.2. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dovršetka gradnje kuće ona ima svojstvo potrošača.

10. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužiteljice, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko mu nije rekao pod kojim uvjetima i koji elementi će se uzimati u obzir prilikom promjene kamatne stope te nitko iz banke s njim nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelja nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe čini nepoštenima i time ništetnima.

11. U postupku je nesporno utvrđeno da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošača- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača između ostalih banaka i tužene, te je presudom toga suda br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, koja je u tome dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

12. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

12.2. Sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.3. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

12.4. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

12.5. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu osnovan, točnije dio članka 3. i 4. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između stvarno primijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

12.6. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika o primjeni promjenjive kamatne stope nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

14. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u C

14.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope za ovdje utuženo razdoblje.

14.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka.

15.1. U svom Nalazu i mišljenju od 5.studenog 2019. financijski vještak Boris Belunjak je utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250-69700013120/2006 u iznosu od 87.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina , uz mjesečnu otplatu na 240 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan plaćanja i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva kamatna stopa je ugovorena i početno je primjenjivana od 4,30% godišnje, uz početni mjesečni anuitet od 542,01 CHF, prema početnom planu otplate, naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te dodatno uz primjenu tečaja na dan plaćanja kredita. Vještak je utvrdio da ej ukupno više plaćeno redovne kamate(i više i manje plaćeni iznosi) zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu i razlika iznosi 8.456,98 CHF što prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan obračuna i plaćanja svakog pojedinačnog iznosa redovne kamate iznosi 46.206,10 kuna, što čini i više i manje plaćene iznose. Potplaćeni iznosi zbog manje otplaćivanja kamate u odnosu na početno ugovorenu iznose -914,23 CHF što čini protuvrijednost od - 5.788,18 kuna potplaćenih iznosa. Ukupna vrijednost samo više plaćenih iznosa kamate u odnosu na početno ugovorenu iznosi 9.371,21 CHF što čini ukupnu protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja i obračuna kamate od 51.994,28 kuna.

15.2. Vještak navodi da je u ovom kreditu utvrđena preplata, odnosno iznos više plaćenog po konverziji na dan 30.rujna 2015. u iznosu od 23.310,27 kuna, što preračunato srednjim tečajem HNB na dan 30.rujna 2015. za 1 EUR od 7,6320780 kuna čini 3.054,25 EUR. Iznos preplate utvrđen je Aneksom ugovora o kreditu koji je sklopljen 16.ožujka 2016.

16. Nakon provedenog vještačenja, podneskom od 15.studenog 2019. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 51.994,28 kuna

17. Tuženik u podnesku od 29.studenog 2019. prigovara da prema simulaciji tuženika sveukupna razlika u kamatama iznosi 45.905,47 kuna, a ne 46.206,10 kuna kako je izračunao vještak. Osim toga navodi vještak nije utvrdio je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje u postupku umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, odnosno da nalaz i mišljenje dopuni na način da utvrdi jesu li sve uplate u kunama koje ej tužitelj obavio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik napominje i da iz Obavijesti o provedenoj konverziji proizlazi ad ej preplata na dan 17.ožujka 2016., kad je konverzija provedena iznosila 25.127,74 kune zbog čega je pogrešna napomena vještaka da bi u konverziji bila priznata preplata u visini od 23.310,27 EUR.

18. Očitujući se na primjedbu tuženika da sveukupna razlika u kamatama iznosi 45.905,47 kuna, a ne 46.206,10 kuna koliko je izračunato u nalazu vještačenja, a što čini razliku od 300,63 kune, vještak navodi da je iz tablice 1 je vidljivo da su razlike kamate u CHF prema izračunu punomoćnika tuženika 8.457,24 CHF, a prema nalazu vještačenja iznos od 8.456,98 CHF, što čini međusobnu razliku od 0,26 CHF, što je posljedica neusklađenosti Početnog plana otplate. Zakonskim propisima od 01.02.2015. godine bio je primijenjen tečaj u otplati kredita za 1 CHF = 6,39000 kuna, što je i primijenjeno u nalazu vještačenja, a što je i tuženik primijenio u knjigovodstvenim evidencijama, ali ne i u svom tabličnom izračunu koji je priložio uz podnesak. Tuženik je u svom podnesku za period od 01.02.2015. godine do 01.09.2015. godine obračunao krivim srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune (kolona 9 tablice 1 i 2) , a koji je bio veći u odnosu na zakonom propisani 1 CHF = 6,39000 kuna. Iz toga zbog manje plaćene kamate po kamatnoj stopi od 3,23% što je manje u odnosno na početno ugovorenu proizlazi, dobiveni su manji iznosi (veći apsolutni iznosi za negativne brojeve) iz čega proizlazi ukupno manje plaćeni iznos i razlika koju navodi tuženik. Upravo razlika koju proistječe iz iznosa od 300,63 kune (46.206,10 – 45.905,47 =300,63 kune) proistječe iz krivo primijenjenog tečaja i to srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune od 01.02.2015. do 01.09.2015., za anuitete od 106. do 113., koje je obračunao punomoćnik tuženika u svom tabličnom izračunu uz podnesak, umjesto fiksiranog tečaja za 1 CHF = 6,39000 kuna, a koji je trebalo zakonski primijeniti.

19. Dopunom nalaza vještačenja od 21.kolovoza 2025. vještak je naveo da je u osnovnom nalazu vještačenja utvrđeni su samo više plaćeni iznosi redovne kamate između stvarno plaćene redovne kamate po primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početnu ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,30% (i izračunatu početnim /inicijalnim/ planom otplate kredita), što iznosi samo više plaćeno 51.994,28 kuna , što preračunato iznosi 6.900,83 EUR, isto je preračunato iz kuna u EUR tečajem konverzije zbog uvođenja EUR-a u RH od 01.01.2023. godine uz tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 kuna. Iznos ukupno samo više plaćenih redovnih kamata prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,30% i nominalnih iznosa obračunatih redovnih kamata u početnom (inicijalnom) planu otplate, izračunate su osnovnim nalazom vještačenja do obračuna konverzije od samo više plaćenog od 51.994,28 kuna, umanjene su za iznos priznate preplate tužiteljici potpisane dana 16.03.2016. godine „Aneksom uz ugovor o kreditu broj:5140030250-69700013120/2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine“ (list spisa 11-13), kojim je ugovorena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, između tužiteljice i tuženika u iznosu preplate od 23.310,27 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužiteljice u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do provođenja konverzije iznosi 28.684,01 kuna. Zbrojni matematički izračun: 51.994,28 – 23.310,27 kuna= 28.684,01 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 3.807,02 EUR.

20. Nakon dopune provedenog vještačenja tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje iznos od 3.807,02 EUR, na ime ukupno više plaćenog zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope umanjeno za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

21. U podnesku od 4.rujna 2025. tuženik navodi da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev na način da je zahtjev za isplatu smanjila sa 6.900,83 EUR na 3.807,02 EUR te se tuženik povlačenju ne protivi, ali traži naknadu razmjernog troška.

21.1. Tuženik se protivi potraživanju tužiteljice s osnove zakonskih zateznih kamata koje prema postavljenom tužbenom zahtjevu teku od dana stjecanja pojedinog iznosa pa do isplate.

22. Kao što je naprijed u obrazloženju navedeno sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu je jasno ugovorena početna kamatna stopa od 4,30% godišnje iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

23. Budući je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s rješenjem suda, odnosno u skladu s postojećom sudskom praksom te sud nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim pa je stoga na istome utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužitelju isplati preplaćeni iznos od 3.807,02 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

24. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

25. Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom tuženik mu je dužan naknaditi troškove parničnog postupka na temelju odredbe članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP).

25.1. Tužiteljevi troškovi iznose ukupno 3.458,78 EUR, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav 7 obrazložena podneska (7x200,00 EUR), zastupanje na 3 ročišta (3x200,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR) , trošak vještačenja (530,89 EUR) sve s PDV-om (574,80 EUR) te sudsku pristojbu na tužbu (53,09 EUR).

26.Tuženik nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka zbog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva s kojim se suglasio jer zbog povučenog dijela tužbenog zahtjeva za tuženika nije nastao dodatni trošak. Osim toga iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6.s i članka 7.stavka 1.Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti.

27. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 30.rujna 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri d.o.o. Slav.Brod

2. OD Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb