REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž-2/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog HC, zbog kaznenih djela iz članka 166. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012. 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući u trećem stupnju o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. veljače 2025. broj I Kžzd-53/2024-9, u sjednici Vijeća održanoj 30. rujna 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika mr. sc. Darka Krčuma

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog HC te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijena je kao neosnovana žalba optuženog HC protiv prvostupanjske presude Županijskog suda u Splitu od 12. lipnja 2024. broj Kzd-5/2023-48. Prvostupanjskom je presudom optuženi HC proglašen krivim pod točkom 1. zbog 267 kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 158. stavcima 1. i 5. KZ/11. i pod točkom 2. zbog jednog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11. Za svako kazneno djelo od 267 teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta opisanih pod točkom 1., na temelju članka 166. stavka 2. KZ/11., utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora po pet godina, a za kazneno djelo povrede djetetovih prava opisano pod točkom 2., na temelju članka 177. stavka 2. KZ/11., pojedinačna kazna zatvora tri godine. Na temelju članka 51. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora 40 godina. U tu mu je kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. srpnja 2023. pa nadalje.

2. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je podnio optuženi HC osobno i po branitelju, odvjetniku mr. sc. Darku Krčumu. Osobna žalba podnesena je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bez izričito navedenog prijedloga kako postupiti sa žalbom. Žalba po branitelju podnesena je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže se „preinačiti pobijanu presudu i okrivljenog osloboditi optužbe, podredno istu ukinuti i vratiti sudu prvog stupanj sa razlozima vračanja.“. Ujedno je zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi, čemu je udovoljeno. S obzirom na to da se ove dvije žalbe sadržajno preklapaju i nadopunjuju, razmotrene su kao jedna optuženikova žalba.

2.1. Državni odvjetnik je podnio odgovor na optuženikovu žalbu, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi „prvostupanjska presuda“. Taj je odgovor, u skladu s člankom 473. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP), dostavljen optuženiku i branitelju (poleđina lista 666. spisa).

2.2. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

2.3. Na sjednici vijeća prisutnost optuženika i njegovog branitelja osigurana je audio-video vezom. Na sjednicu nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavka 3. ZKP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Žalitelj tvrdi da je pobijanom drugostupanjskom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da se „presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, te je presudom optužba prekoračena.“. Na ovakav način žalitelj samo parafrazira odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Međutim, pritom žalitelj uopće ne navodi u čemu bi se konkretno sastojala navedena bitna postupovna povreda. No, neovisno o tome, treba navesti da je izreka drugostupanjske presude sasvim jasna te je u potpunosti u suglasnosti s obrazloženjem presude. Naime, izrekom je odbijena kao neosnovana optuženikova žalba podnesena protiv prvostupanjske presude te je ta presuda potvrđena. U obrazloženju su, u skladu s takvom izrekom, dani razlozi zbog kojih se ne prihvaća optuženikova žalba i to, kako u odnosu na istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tako i u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluku o kazni. Ti su razlozi sasvim jasni, dostatni, razumljivi te nisu proizvoljni, nego su utemeljeni na podacima u spisu predmeta, odnosno pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Pritom i svi iskazi na koje se pobijana presuda poziva odgovaraju iskazima kako su oni dani u tijeku postupka.

4.1. Također, nema niti proturječja između spisu priloženih nalaza i mišljenja vještakinje psihologijske struke. Ovo stoga jer prilikom prvog vještačenje dijete-žrtva nije iznosila osnove sumnje na seksualno zlostavljanje od strane oca te je nalaz i mišljenje i sačinjen u vezi s onim radnjama o kojima je dijete-žrtva tada govorila (povreda djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ/11.). Pritom je u nalazu i mišljenju navedeno da su posljedice kod djeteta-žrtve u smislu visoke anksioznosti povezane s posttraumatskim stresom nastale uslijed očevih postupaka prema njoj i majci koji nisu uključivali spolno zlostavljanje (s obzirom na to da prilikom prvog vještačenja dijete-žrtva o spolnom zlostavljanju nije govorila). No, u tom nalazu nije navedeno da spolnog zlostavljanja nije bilo, nego da dijete-žrtva u tijeku razgovora nije navela „…dovoljno forenzički relevantnih podataka koji bi potvrdili tu sumnju.‟. Prilikom drugog vještačenja kada je dijete-žrtva govorila o spolnom zlostavljanju od strane oca, zaključak vještakinje je da je upravo to ponašanje prouzročilo traume kod djeteta-žrtve. Međutim, takav zaključak nije proturječan s ranijim zaključkom jer prilikom prvog vještačenja nije bilo govora o spolnom zlostavljanju. Vještakinja je na raspravi održanoj 22. siječnja 2024. objasnila zašto dijete-žrtva kod prvog vještačenja nije spominjala spolno zlostavljanje. Te je razloge prihvatio drugostupanjski sud prilikom odlučivanja u povodu optuženikove žalbe, a oni su prihvatljivi i za ovaj sud.

4.1.1. Optuženik žalbenim navodima zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a čemu će biti riječi u nastavku ove presude. Uz to, iznosi netočne tvrdnje da je u prvom nalazu i mišljenju navedeno da nije bilo spolnog zlostavljanja od strane oca. Kao što je to već navedeno, vještakinja takvu tvrdnju nije navela niti u jednom dijelu svog nalaza i mišljenja. Navedeno je samo da dijete-žrtva o takvom ponašanju od strane svog oca nije iznosila podatke. Stoga u drugostupanjskoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a.

4.2. Protivno daljnjim navodima u žalbi, niti optužba nije prekoračena. Naime, prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno iskaza žrtve, precizirao činjenični opis na način da je umjesto teksta koji glasi: „u više navrata, ali ne manje od 267 puna“ naveo „u 267 navrata“. Na taj način nije povećana kriminalna količina za koju je optuženik proglašen krivim niti je povrijeđen identitet optužbe. Ovakvu izmjenu je, u skladu s odredbom članka 449. stavka 1. i 2. ZKP-a, sud bio ovlašten napraviti jer takvom izmjenom činjenični opis nije izmijenjen na štetu optuženika. Drugostupanjski sud je sve to prihvatio i valjano obrazložio, odbijajući optuženikovu žalbu, a takvo obrazloženje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj. Stoga pobijanom presudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP-a.

4.3. U žalbi optuženik upire na pristranost stalne sudske vještakinje mr. sc. Danijele Didić te tvrdi da navedena vještakinja „…počinje svoje Nalaze sa stavom kako je okrivljeni nedvojbeno već osuđen to jest da mu je dokazna krivnja te da se poistovjetila sa žrtvom“. Na taj se način tvrdi da je vještakinja svojim nalazom i mišljenjem povrijedila pretpostavku nedužnosti optuženika, a time mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Međutim, optuženik nije u pravu.

4.3.1. Doduše, iz jedne rečenice koju je vještakinja Didić izgovorila na raspravi održanoj 22. siječnja 2024. postoje naznake mogućeg kršenja pretpostavke nedužnosti („Nije mu bilo dovoljno što je dijete potpuno kontrolirao i socijalno izolirao, nije mu bilo dovoljno što je potpunosti delegirao svoje obveze, brige o nepokretnoj supruzi nego ju je i koristio kao živo meso na kojem će se seksualno iživljavati, a od straha od njenih bolnih vriskova prilikom penetracije mazao je svoje i dječje spolovilo raznim uljima i davao joj mobitel na koji je mogla gledati koji su joj odvraćali pažnju od boli.). No, iz te jedne rečenice ne proizlazi da je vještakinja bila pristrana u tijeku cijelog postupka, a niti da je ta rečenica dovela do nepravičnog postupka u cijelosti. Naime, oba nalaza i mišljenja koja je za potrebe ovog postupka te postupka pred Općinskom državnim odvjetništvom u Splitu sačinila stalna sudska vještakinja mr. sc. Danijela Didić logični su i konzistentni, međusobno nisu proturječni te su sačinjeni u skladu s pravilima struke, znanosti i iskustva. Osim toga, iskaz djeteta-žrtve je jasan i cjelovit, bez nedorečenosti, praznina i kontradikcija te obiluje specifičnim detaljima. Taj je iskaz potkrijepljen iskazima posrednih svjedoka, fotografijama izuzetim s optuženikovog prijenosnog telefona te provedenim ginekološkim vještačenjem. Pritom, iz nalaza i mišljenja psihologijske vještakinje (a koji nije doveden u sumnju navodima u optuženikovoj žalbi), proizlazi da je dijete-žrtva ocijenjena kao kompetentna za svjedočenje o onome što je doživjela te da su informacije dobivene u tijeku provođenja forenzičnog intervjua konzistentne s njezinim ranijim iskazom pred sucem istrage, s dostatnom količinom forenzički relevantnih detalja. Stoga, kada se sve navedeno sagleda u cjelini i dovede u međusobnu vezu, jedna rečenica koja može upućivati na kršenje pretpostavke optuženikove nedužnosti, ne upućuje na zaključak da bi vještakinja Didić bila pristrana, a niti je dovela do nepravičnog postupka u cjelini.

4.3.2. Pristranost navedene stalne sudske vještakinje nije dovedena u sumnju niti žalbenim tvrdnjama o „neprimjerenoj i pristranoj komunikaciji između vještakinje Didić i svjedoka Ž i KC. Naime, na raspravi održanoj 22. siječnja 2024. vještakinja je rekla da, prema njezinom znanju, nikada nije imala nikakvu privatnu komunikaciju s bakom i djedom žrtve djeteta. H i SC, koji su ispitani na dokaznom ročištu, doduše, nisu iskazivali na ovu okolnost. Međutim, sve navedeno u odlomku 4.3.1. ove presude, dovedeno u vezu i s izričitom tvrdnjom vještakinje Didić da nije bilo nikakve privatne komunikacije između nje i svjedoka Ž i KC, upućuje na zaključak da ovakvi žalbeni navodi nisu ni na koji način utjecali na vjerodostojnost iskaza vještakinje Didić.

4.4. Niti odbijanjem dokaznih prijedloga obrane nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Naime, prvostupanjski je sud odbio kao nevažne i odugovlačeće dokazne prijedloge obrane za provođenje kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja djeteta-žrtve, da se od Općinskog suda u Splitu zatraži spis R1 Ob- 507/2023. te da se ponovno ispita dijete-žrtva pred raspravnim vijećem uz pomoć stručne osobe. Tu odluku je prvostupanjski sud i valjano obrazložio, a ta je odluka bila razmatrana u povodu optuženikove žalbe i pred drugostupanjskim sudom te je i taj sud argumentirano otklonio žalbene navode obrane. Te argumente prihvaća i ovaj sud.

4.4.1. Naime, u tijeku postupka je provedeno psihologijsko vještačenje djeteta-žrtve te iz rezultata toga vještačenja, kao i cjelokupnog dokaznog postupka, ne proizlazi da bi dijete-žrtva imala bilo kakvih psihičkih problema koji bi zahtijevali psihijatrijsko vještačenje, dok je psihologijsko provedeno te je i psihologijska vještakinja ispitana na raspravi. Kao što je već navedeno, njezin nalaz i mišljenje sačinjen je u potpunosti u skladu s pravilima struke, nepristrano i vjerodostojno te stoga nema razloga za ponavljanjem tog vještačenja.

4.4.2. Jednako tako, nema potrebe niti za ponovnim ispitivanjem djeteta-žrtve. Ona je ispitana na dokaznom ročištu provedenom od strane suca istrage i tom su ispitivanju prisustvovali, državni odvjetnik, optuženik i zamjenik njegovog branitelja. Dakle, strankama je omogućeno neposredno ispitivanje djeteta-žrtve koje je ispitano uz pomoć stručne osobe. Premda je stalna sudska vještakinja Danijela Didić prigovorila na način na koji je stručna osoba provela to ispitivanje, to nije dovelo u sumnju vjerodostojnost iskaza djeteta-žrtve. Naime, prigovor se načelno odnosio na dodatnu traumatizaciju djeteta-žrtve, dok iz njezinog nalaza i mišljenja proizlazi da je dijete- žrtva ocijenjena kao kompetentna za svjedočenje o onome što je doživjela te da su informacije dobivene u tijeku provođenja forenzičnog intervjua konzistentne s njezinim ranijim iskazom pred sucem istrage s dostatnom količinom forenzički relevantnih detalja. Osim toga, člankom 292. stavkom 1. ZKP-a propisano je da se dijete koje je ispitano u skladu s navedenom odredbom samo iznimno može ponovno ispitati. Stoga, vodeći računa o navedenoj zakonskoj odredbi, ali i o preporuci vještakinje psihologice da se zbog izbjegavanja dodatne traumatizacije djeteta-žrtve dijete ne ispituje ponovno, ocjena je i ovoga vijeća da iznimno ponovno ispitivanje nije bilo potrebno te da je pravilno prvostupanjski sud odbio ponovno ispitivanje djeteta-žrtve na raspravi. Ovo stoga jer je prilikom njezinog ispitivanja na dokaznom ročištu obrani osigurana kontradiktornost i konfrontacijsko pravo pa nema govora o povredi prava na pravično suđenje.

4.4.3. Također, nije bilo potrebno pribavljati od Općinskog suda u Splitu spis broj R1 Ob-507/2023. Ovo zato što je vještakinja psihologinja Danijela Didić izričito u svom iskazu navela da nije imala nikakvih privatnih kontakata s bakom i djedom djeteta- žrtve. Osim toga, navedena je vještakinja sasvim jasno i logično objasnila zbog čega je dijete-žrtva o spolnom zlostavljanju od strane oca progovorila tek dva mjeseca po izdvajanju iz roditeljskog doma (tek je tada osjećala dovoljnu sigurnost da neće ponovno biti vraćena k ocu). Time je, uz iskaze posrednih svjedoka koji su govorili o okolnostima u kojim je dijete-žrtva živjela do izdvajanja iz primarne obitelji te o načinu na koji se je otac odnosio prema njoj, u potpunosti otklonjena mogućnost da je dijete- žrtva oca teretila za spolno zlostavljanje na nagovor bake i djeda kojima je nakon izdvajanja iz roditeljskog doma povjerena na skrb.

4.4.4. Iz svega navedenog jasno i nedvojbeno proizlazi da provođenjem odbijenih dokaznih prijedloga optuženikov položaj u postupku ne bi bio doveden u povoljniji položaj niti bi provođenje tih dokaza dovelo do oslobađajuće presude. Stoga nema govora da bi mu uslijed odbijanja dokaznih prijedloga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) i članku 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio, a o čemu u konkretnoj situaciji nije riječ. Stoga je drugostupanjski sud pravilno otklonio postojanje ove bitne postupovne povrede. Pritom svakako treba napomenuti da dokazni prijedlozi koji su odbijeni nisu bili jedini dokazi obrane. Naime, prvostupanjski sud je veći broj dokaznih prijedloga obrane prihvatio i proveo (neposredno ispitivanje svjedoka DC, ŠC, PC i NC, kao i stalnih sudskih vještaka dr. Milene Pernat i Danijele Didić te provođenje vještačenja po vještaku ginekologu).

4.5. Pobijana presuda ispitana je i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP-a u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP-a te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

5. Protivno navodima u optuženikovoj žalbi, osnovano je drugostupanjski sud prihvatio i obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na vjerodostojnost iskaza djeteta-žrtve i s tim u vezi nepostojanja potrebe da se ponovno ispita pred raspravnim vijećem uz pomoć stručne osobe (o čemu je bilo govora kod ocjene pravičnosti postupka, na što se žalitelj upućuje radi nepotrebnog ponavljanja). Naime, i prema ocjeni Vijeća iskaz djeteta-žrtve je jasan i cjelovit, bez nedorečenosti, praznina i proturječja te obiluje mnoštvom specifičnih detalja (iskazuje o sadržaju crtanog filma kojeg je gledala na mobitelu dok ju je optuženik seksualno zlostavljao, o „bijeloj kremi‟ koja je izlazila iz optuženikova spolovila, o vrsti ulja kojim je optuženik mazao svoje i njezino spolovilo prije spolnog odnosa, o nazivu kreme koju je optuženiku mazala na područje prepona i stražnjice koje je bilo obuhvaćeno gljivicama, itd.). Taj iskaz o proživljenim traumama potvrđen je iskazima posrednih svjedoka, ali i materijalnim dokazima (ginekološkim vještačenjem, fotografijama izuzetim iz optuženikovog mobitela). Osim toga, da je iskaz djeteta-žrtve vjerodostojan proizlazi i iz nalaza i mišljenja psihologijskog vještačenja. Prema tom vještačenju, dijete-žrtva ocijenjena je kao kompetentna za svjedočenje o onome što je doživjela, a informacije dobivene u tijeku provođenja forenzičnog intervjua konzistentne su s njezinim ranijim iskazom pred sucem istrage, s dostatnom količinom forenzički relevantnih detalja. Stoga, iz savjesne raščlambe i ocjene iskaza djeteta-žrtve ne proizlazi da bi baka i djed nagovorili, odnosno utjecali na dijete-žrtvu da optuženika lažno tereti, nego upravo suprotno, proizlazi da je riječ o vjerodostojnom iskazu djeteta-žrtve.

5.1. S obzirom na to da je iskaz djeteta-žrtve vjerodostojan, pravilno su prvostupanjski i drugostupanjski sud upravo na temelju tog iskaza utvrdili da je dijete- žrtva u terećenom razdoblju spolno zlostavljana u 267 navrata. Naime, u tijeku ispitivanja na dokaznom ročištu dijete-žrtva je uz pomoć stručne suradnice točno izračunala, s obzirom na broj tjedana i učestalost spolnih zlostavljanja, koliko se je to puta dogodilo. Na taj izračun nisu od utjecaja navodi žalbe kojima se dovodi u sumnju stajalište drugostupanjskog suda u odnosu na broj počinjenih djela s obzirom na iskaz djeteta-žrtve iz kojeg u jednom dijelu proizlazi da je u sat vremena deset puta zlostavljana. Naime, i po ocjeni ovoga Suda, pravilno je drugostupanjski sud utvrdio da je tu riječ o jednom događaju, odnosno o jednoj radnji, a ne o ukupno deset radnji, kako se to tvrdi u žalbi. Osim toga, tvrdnja žalitelja je na štetu optuženika pa čak i da se uzme da je tu riječ o deset djela (a nije), sud ne može proglasiti krivim optuženika za kazneno djelo teže od onoga koje mu je optužbom stavljeno na teret (članak 449. stavak 3. ZKP-a).

5.2. Niti upiranjem na nalaz i mišljenje psihologijske vještakinje sačinjen u postupku pred Općinskim državnim odvjetništvom u Splitu u kojem nije spomenuto spolno zlostavljanje, nije u sumnju dovedena pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, ispitana na raspravi 22. siječnja 2024., vještakinja Danijela Didić je u prvom redu istaknula da su sa psihologijskog aspekta razgovori s djetetom-žrtvom bili potpuno autentični, djevojčica je iskazivala ono što je rezultat proživljenog iskustva. U tijeku prvog razgovora s djetetom-žrtvom koji je obavljen svega tri dana nakon njezinog izdvajanja žurnom mjerom socijalne službe i smještaja u obitelj bake i djeda po majci, koji su djevojčicu u konačnici i doveli na vještačenje, unatoč višekratnim izbjegavanjima oca da isto učini, dijete se prilikom prvog razgovora s vještakom osjetilo opušteno u dovoljnoj mjeri da je bilo u stanju ispričati o ponašanjima oca prema njoj i prema majci koja je dugogodišnji bolesnik od neizlječive autoimune bolesti. Budući da je riječ o svega tri dana boravka kod bake i djeda, to dijete-žrtva, što je i prirodno i očekivano, nije još uvijek osjećala dostatan stupanj sigurnosti da neće biti vraćena u one životne okolnosti u kojima je živjela deset godina. Tek nakon otprilike mjesec i pol ili dva mjeseca djevojčica je počela govoriti i otvarati se i u dijelu seksualnog zlostavljanja kojem je bila izložena od strane oca. Budući da je njezin iskaz s dokaznog ročišta konzistentan s podacima dobivenim u tijeku forenzičkog intervjua danog prilikom psihologijskog vještačenja po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, a sve je to potkrijepljeno iskazima posrednih svjedoka te materijalnom dokumentacijom (fotografije i ginekološko vještačenje), to ni za ovaj sud nema sumnje da je iskaz djeteta-žrtve o višegodišnjem spolnom zlostavljanju od strane oca istinit i vjerodostojan.

5.3. Ponavljanjem navoda iz žalbe protiv prvostupanjske presude koje da na fotografijama izuzetim s optuženikovog mobitela nedostaju metapodaci na temelju kojih bi se moglo utvrditi s kojim su aparatom napravljene žalitelj u žalbi protiv drugostupanjske presude nastoji dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je te fotografije sačinio upravo optuženik. Međutim, ta su nastojanja bezuspješna i to zbog sljedećih razloga.

5.3.1. Sudski vještak za informatiku nije se mogao izjasniti jesu li navedene fotografije nastale fotografiranjem optuženikovim mobitelom, ali je naveo da se može utvrditi vrijeme i datum nastanka fotografija. Tako je utvrdio da je jedna fotografija nastala 20. ožujka 2022. (nedjelja), dvije minute prije ponoći, a ostale 21. ožujka 2022., 17 do 18 minuta iza ponoći. Pritom treba navesti da, protivno navodima u žalbi, za usporedbu fotografija izuzetih s optuženikovog mobitela te onih sačinjenih prilikom provođenja očevida nije potrebno nikakvo stručno znanje niti provođenje biometrijskog vještačenja (koje optuženik nije niti predložio). Naime, neposrednim opažanjem sasvim je jasno da se i na jednim i na drugim fotografijama (a koje su razgledane na raspravi) nalazi kupaonica obitelji HC. Osim toga, usporedbom dijela lica ženske osobe na jednoj od fotografija s licem djeteta-žrtve na snimci njezinog ispitivanja s dokaznog ročišta, jasno je vidljivo da je riječ o istoj osobi. Stoga, dovodeći u vezu te fotografije i vrijeme njihovog nastanka s iskazom djeteta- žrtve iz kojeg proizlazi da su se spolna zlostavljanja događala najčešće u kupaonici i to nedjeljom navečer, odnosu noću s nedjelje na ponedjeljak, kada se je morala i satima kupati, jasno i nedvojbeno proizlazi da su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, potvrđena od strane drugostupanjskog suda, da je upravo optuženik autor spornih fotografija. Pritom te fotografije nisu niti morale biti napravljene s optuženikovim mobitelom jer je dijete-žrtva navela da je ona imala mobitel uvijek kada bi je otac spolno zlostavljao. Ovo neovisno o tome što djevojčica navodi da je otac prilikom seksualnog zlostavljanja nije snimao jer ona to nije morala primijetiti. Ovo osobito kada se pogleda kut snimanja fotografije na kojoj je vidljivo lice ženske osobe, pri čemu je jedna fotografija sačinjena s leđa ženske osobe pa osoba koja je na fotografiji nije niti morala primijetiti da je se snima.

5.4. Nadalje, nisu osnovani ni optuženikovi žalbeni navodi da su se oba vještaka ginekologa izjasnili da se ne može utvrditi je li žrtva stupila u seksualne odnose, kao i da je himen kod žene ili djevojčice nepouzdan pokazatelj spolnog odnosa pa da je u tom dijelu i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, svjedokinja dr. PC koja je kao liječnica ginekologinja obavila pregled djeteta-žrtve, u svom je iskazu navela da je pregledom uočen široki rodnički otvor kroz koji su se nazirale stražnja vaginalna stjenka i himenalne kvržice, što je, prema mišljenju imenovane ginekologinje, ekstremno rijetko i malo za vjerovati varijanta normalnog anatomskog djevičnjaka, već je prije pokazatelj moguće spolne aktivnosti i ostataka poderanog himena nakon spolnog odnosa. Osim toga, u ginekološkom vještačenju dr. Robert Vulić je naveo da, unatoč znanstvenim dokazima koji pokazuju da himen nije pouzdan pokazatelj prethodne seksualne aktivnosti, nije za vjerovati da je predmetni nalaz u konkretnom slučaju fiziološka varijacija, a da o tome je li došlo do penetracije ili ne, može govoriti samo žrtva. Prema tome, protivno tvrdnjama u žalbi, drugostupanjski sud pravilno tumači iskaz svjedokinje i nalaz i mišljenje vještaka za ginekologiju te, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, a osobito iskazom djeteta- žrtve, osnovano zaključuje da je optuženik sa svojim spolovilom prodirao u spolovilo djeteta-žrtve. Na ovako utvrđenje nije ni od kakvog utjecaja navod djeteta-žrtve da nije nikada krvarila iz spolovila jer se, s obzirom na protek vremena od prvog odnosa, toga više ne mora sjećati, dok je kod kasnijih odnosa optuženik svoje spolovilo i spolovilo djeteta mazao uljima, upravo zato i da bi ne bi došlo do krvarenja.

5.5. Optuženik u žalbi upire i na iskaze svjedoka koji nisu imali neposrednih saznanja o spolnom zlostavljanju djeteta-žrtve ĆC od strane oca. Međutim, propušta uočiti da njihova posredna saznanja potkrepljuju iskaz žrtve. Osobito iskaz majke djeteta koja je govorila o tome da joj je bilo sumnjivo zašto se dugo iz kupaone nije čulo da teče voda kada bi optuženik kupao ĆC. Kada se to dovede u vezu s iskazom djeteta-žrtve da ju je otac prije kupanja prvo spolno zlostavljao, onda ovaj iskaz jasno podupire iskaz djeteta-žrtve, neovisno o tome što ne govori izravno o spolnom zlostavljanju. Iz iskaza ostalih svjedoka (učiteljice, osobne asistentice majke djeteta-žrtve, djelatnice centra za socijalnu skrb) nedvojbeno proizlazi da je optuženik djevojčicu dovodio u položaj neprimjeren djetetu njezinih godina, zabranjujući joj kontakte s drugom djecom, zanemarujući njezin odgoj, tjerajući je da hrani i mijenja pelenu bolesnoj i nepokretnoj majci, kažnjavajući je zbog svakog propusta. Takvo njegovo postupanje je kod djeteta nedvojbeno stvorilo strah zbog kojeg kroz čitav niz godina nije govorila o spolnom zlostavljanju, sve dok nije bila u potpunosti izdvojena iz takvog okruženja. Uz takve iskaze svjedoka, nije ni od kakvog utjecaja na pravilnost činjeničnih utvrđenja to što sudovi nisu temeljili presudu na iskazu svjedoka NC, obiteljskog liječnika koji prilikom jednog pregleda djeteta-žrtve na njoj nije uočio tragove zanemarivanja ili zlostavljanja od strane optuženika.

5.5.1. Pritom treba napomenuti i da je dijete-žrtva, protivno navodima u žalbi, mogla utvrditi koliko je vremena trajalo njezino kupanje, s obzirom na to da bi joj otac (optuženik) svaki puta kada bi je seksualno zlostavljao davao mobitel da gleda crtiće i video-isječke. Stoga je imala mogućnost točno utvrditi koliko je vremena provodila u kupaoni.

5.6. Optuženik žalbom nastoji svoje postupanje prema djetetu-žrtvi prikazati kao odgojne postupke i roditeljsku brigu, a dugotrajno kupanje opravdati opsesivno kompulzivnim poremećajem te time otkloniti svoju kaznenu odgovornost. Međutim, iz svih izvedenih dokaza nesporno proizlazi da nije riječ o roditeljskoj brizi, nego o grubom i to seksualnom, psihičkom, fizičkom i emocionalnom zlostavljanju djeteta- žrtve. Osim toga, provedenim psihijatrijskim vještačenjem optuženika koje je provela stalna sudska vještakinja za područje psihijatrije dr. med. Milene Pernat, kao i njezinim iskazom na raspravi, potpuno je otklonjeno postojanje obilježja opsesivno kompulzivnog poremećaja na strani optuženika. To je vještačenje također provedeno u potpunosti u skladu s pravilima struke te žalbenim navodima o načinu njegovog provođenja nije dovedena u sumnju njegova vjerodostojnost.

5.7. Slijedom svega navedenog, a osobito dovodeći iskaz djeteta-žrtve koji je ocijenjen vjerodostojnim, s provedenim psihologijskim i ginekološkim vještačenjem, iskazima posrednih svjedoka te fotografijama pronađenim na optuženikovom mobitelu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda, koje je potvrđeno od strane drugostupanjskog suda, da je optuženik počinio kaznena djela upravo na način opisan u izreci prvostupanjske presude. Stoga su neosnovani njegovi žalbeni navodi kojima nastoji dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja.

6. Optuženik smatra da je visina kazne na koju je osuđen „drakonska‟, odnosno da je „zatvorska kazna u trajanju od 40 godina iznimno visoka te odudara od uobičajene sudske prakse za ovakva kaznena djela‟.

6.1. Drugostupanjski je sud pravilno ocijenio, kako utvrđene olakotne okolnosti, tako i otegotne (olakotno neosuđivanost, a otegotno brojnost počinjenih kaznenih djela i razdoblje u kojem su ista činjena te izrazita upornost, bešćutnost i bezobzirnost na strani optuženika).

6.2. Sve te, olakotne i otegotne, okolnosti pravilno su cijenjene kod utvrđivanja pojedinačnih kazni. Odmjeravajući jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, drugostupanjski je sud vodio računa o ličnosti počinitelja i ukupnosti počinjenih kaznenih djela (članak 51. stavak 1. KZ/11.). U strukturi optuženikove ličnosti nalaze se narcističke crte koje se očituju u nastojanju prikazivanja sebe u najboljem i najpovoljnijem svijetlu (list 279. spisa). Optuženik je počinio 267 teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta te jedno kazneno djelo povrede djetetovih prava, a sve na štetu svoje kćeri u razdoblju od pet godina između pete i desete godine života djeteta. Tako veliki broj počinjenih teških kaznenih djela zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i jedno kazneno djelo povrede djetetovih prava moraju naći odraz u jedinstvenoj kazni zatvora koja mora biti i odgovor na odioznost i pogibeljnost optuženikova ponašanja na štetu vlastitog djeteta kroz čak pet godine i to između pete i desete godine života djeteta, a koje mu je gotovo u potpunosti bilo prepušteno na skrb jer je majka djeteta nepokretna.

6.3. Jedinstvena kazna, u skladu s odredbom članka 51. stavka 2. KZ/11., sastoji se u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora. S obzirom na to da je u konkretnoj situaciji najviša izrečena pojedinačna kazna zatvora pet godina, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora 40 godina, cijeneći ličnost optuženika i brojnost kaznenih djela počinjenih kroz višegodišnje razdoblje, što upućuje na naročito iskazanu upornost optuženika, u skladu je s pravilima za izricanje jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju. Ta kazna nije prestroga, kako to u žalbi tvrdi optuženik, osobito kada se uzme u obzir da su ovdje utvrđene okolnosti takve da zbroj pojedinačno utvrđenih kazni za 267 teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta te jednog kaznenog djela povrede djetetovih prava te jednog kaznenog djela povrede djetetovih prava, koja su počinjena između pete i desete godine života djeteta, iznosi 1338 godina. Osim toga, žalitelj ne navodi koje su to „uobičajene kazne“ u drugim predmetima u kojima su postojale usporedive okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne s onima koje su utvrđene u ovom predmetu, osobito u odnosu na brojnost počinjenih pojedinačnih kaznenih djela.

6.3.1. Jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora 40 godina ostvarit će svrhu kažnjavanja. Ona može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio i društvu u cjelini.

7. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a nisu nađene povrede na koje trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 476. ZKP-a u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP), to je na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Damir Kos