REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-374/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. rujna 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Mirele Hajdarević, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika PV, odvjetničke vježbenice, dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 158- 50-3270250 od 14.02.2006. g. koji su sklopili tužitelj SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor, u čl. 3. kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 158- 50-3270250 od 14.02.2006. g. koji su sklopili tužitelj SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor, u dijelu čl. 9. kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 644,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 475,20 EUR tekućom od 17. veljače 2006. pa do isplate i

- na iznos od 169,67 EUR tekućom od 31. ožujka 2011. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 854,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14.02.2006. g. sklopila Ugovor o kreditu broj 158-50-3270250 za iznos kunske protuvrijednosti od 23.116,24 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Prema članku 3. Ugovora o kreditu naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom, prilikom prvog korištenja kredita. Prema članku 6. Ugovora o kreditu namjena kredita je kupnja osobnog vozila od HYUNDAI AUTO ZAGREB d.o.o. kao prodavatelja. Kupljeno vozilo tužiteljica je koristila za svoje osobne potrebe. Prema čl. 9. Ugovora o kreditu korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Kredit je stavljen u otplatu 16.02.2006. g., te je prema potvrdi tuženika od 25.10.2022. g., tužiteljici dana 16.02.2006. g. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.580,38 HRK. Tužiteljica je kredit prijevremeno otplatila 30.03.2011. g. godine te joj je tuženik dana 30.03.2011. g. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznos od 1.278,40 HRK. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita tužiteljica ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela tog suda sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova zauzeo je 05.11.2020. g. pravno stajalište Posl. br. Su IV – 308/2020 prema kojemu: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 95/03, 46/07 i 79/07) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema članku 87. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Nadalje ističe da je tužiteljica s tuženikom adhezijski sklopila tipski Ugovor o kreditu, znači pristupila je već po tuženiku sastavljenom Ugovoru o kreditu, te se o odredbama tog ugovora, a posebno o odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik tužitelja tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tzv. izlazna naknada prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača. O navedenoj se odredi Ugovora o kreditu iz čl. 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već je ona, kao i sve ostale odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene i ništave u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP. Pored navedenog, ugovorom o kreditu nije navedeno koliko iznosi takva naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti kako se ista formira. Prema čl. 269. Zakona o obveznim odnosima činidba iz obveznopravnog odnosa mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Prema čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Člankom 272. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Navodi da u Ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranka nije naveden niti jedan parametar pomoću kojega bi se odredila naknada za prijevremenu otplatu kredita te je stoga ugovorna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke. nije razumljiva, a sama činidba nije odrediva. Predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja tzv. izlazne naknade već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Tako formulirana činidba nije niti određena niti odrediva, te je stoga ništava sukladno čl. 272. ZOO. Ova je ugovorna odredba protivna i kongentnoj odredbi čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koji izričito propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje (znači, nije mu potrebna suglasnost kreditora), ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Nadalje navodi da je jednaka prava logika primjenjiva i kod tzv. ulaznih naknada koja je sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu. Iz navedene odredbe štoviše ne proizlazi, niti je tužitelju ikada bilo objašnjeno na što se ta naknada odnosi. Tzv. ulazna naknada u visini od čak 3,30% iznosa kredita očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača. O navedenoj se odredi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već je ona, kao i sve ostale odredbe Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene i ništave u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP. Navodi da je Sud Europske Unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji nisu proporcionalni. Prema čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, pravna posljedica ništetnosti odredbe ugovora je obveza svake ugovorne strane da drugoj ugovornoj strani vrati sve što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora. Primjenom odredbi o stjecanju bez osnove iz čl. 1115. tog zakona, ako je stjecatelj nepošten (a što tuženik svakako jest obzirom je u svom tipskom ugovoru o kreditu tužitelju nametnuo ništetne odredbe o kojima se nije moglo pregovarati), zatezne kamate se moraju vratiti od dana stjecanja, znači plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa. Uslijed ništetnosti ugovornih odredbi čl. 3 i čl. 9. Ugovora o kreditu, tuženik je bez osnove stekao iznos od 475,20 EUR kao i iznos od 169,67 EUR. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnom odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu sve na način kako je to pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 644,87 EUR sa zateznim kamatama na iznos od 475,20 EUR tekućim od 17.02.2006. pa do isplate i na iznos od 169,67 EUR tekućim od 31.03.2011. pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako su neosnovani navodi tužitelja da odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te odredbu čl. 9. kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor smatra djelomično ništetnom. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP- a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Ističe da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ističe da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 14.02.2006. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi ističe se da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 1.1.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1.1.2010. godine. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Ističe prigovor zastare. Prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj, te predlaže istu odrediti u iznosu od 644,87 eura. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 11. rujna 2025. godine priznaje da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 475,20 EUR/3.580,38 kn dana 16.02.2006., kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 169,67 EUR/1.278,40 kn dana 30.03.2011. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 158-50-3270250 od 14.02.2006.g. (list 19-23 spisa), potvrdu tuženika od 25.10.2022. (list 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 14-18 spisa), dopis tužiteljice od 24.10.2022. (list 11 spisa), ispis naloga od 25.10.2022. (list 10 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužiteljicu kao stranku.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 14.02.2006. godine, te isplata iznosa od 644,87 EUR.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 14.02.2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 158-50-3270250 i to na iznos od 23.116,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Također nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 475,20 EUR/3.580,38 kn dana 16.02.2006., kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 169,67 EUR/1.278,40 kn dana 30.03.2011. Sporno je da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćenih naknada.

7. Odredbom čl. 173. st. 1. tada važećeg Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/02) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U skladu sa stavkom 3. točkom 4. članka 173. Zakona o bankama pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

8. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 14.02.2006. sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 23.116,24 CHF na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila koji je koristila isključivo za svoje osobne potrebe. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je prije potpisa pročitala, ali je tek kasnije uočila da je u čl. 3. ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, a tek prilikom prijevremene otplate kredita, saznala je da je banci dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nitko ju nije upozorio da će joj biti naplaćena naknada za obradu kredita, niti joj je pojašnjeno koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, niti zašto je ista ugovorena baš u visini od 3,30% od iznosa kredita, a isto tako nije joj pojašnjeno koji se točno troškovi podmiruju naknadom za prijevremenu otplatu kredita, niti u kojoj visini će isti biti naplaćeni. Kredit je u cijelosti otplaćen.

9. Cijeneći iskaz tužiteljice, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, a na njezin iskaz niti tuženik nije imao primjedbi, sud smatra utvrđenim da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te su bile uvjet sklapanja istog i da se tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu posebno obrazlagale te odredbe, niti je tužiteljici pojašnjeno na što se iste zapravo odnose, koji se točno troškovi podmiruju tim naknadama i zašto naknada za obradu kredita iznosi baš 3,30% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita i zašto je određena upravo u visini od 3,30% od iznosa kredita.

10. Tuženik tijekom postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. S obzirom da iz sporne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu proizlazi da se od iznosa kredita, naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita i to prilikom prvog korištenja kredita, a kako ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, sud je zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

11. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita i prijevremene otplate kredita, a isti se naplaćuju u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to su prema mišljenju ovog suda ništetne odredba čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu i to temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), te obzirom da su iste protivne odredbi čl. 3. ZOO-a kojom je propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te čl. 4. ZOO-a prema kojoj su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a pri tome je sud imao u vidu i praksu suda EU.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

13. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i prijevremene otplate kredita, to su očito u pitanju ništetne ugovorne odredbe, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 644,87 EUR. Naime, odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, koje visinu naknade čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez istovremeno preciziranog označavanja na što se iste naknade odnose odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se iste točno odnose, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužiteljici kao potrošaču omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužiteljice da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica, kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na obvezu plaćanja naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada.

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznog odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Dakle, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog obrade kredita i prijevremene otplate kredita prema odredbi čl. 1024. ZOO-a odnosno je li tuženik imao troškove zbog obrade kredita i prijevremene otplate kredita, sud je ocijenio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne jer su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, pa kako je tužiteljica na temelju članka 3. i 9. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknade u utuženom iznosu, to je očito da su sporne odredbe čl. 3. i 9. Ugovora prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužiteljice i utvrdio da su odredbe sadržane u čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu ništetne i stoga odlučio kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

19. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je administrativna naknada odnosno naknada za obradu kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

20. Kako su odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu kojim su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 475,20 EUR dana 16.02.2006. i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 169,67 EUR dana 30.03.2011. godine.

21. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 475,20 EUR i iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 169,67 EUR. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada za obradu kredita je naplaćena dana 16. veljače 2006. godine, a naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena je dana 30. ožujka 2011. godine, pa su zatezne kamate dosuđene na iznos od 475,20 EUR tekuće od 17. veljače 2006. godine i na iznos od 169,67 EUR tekuće od 31. ožujka 2011. godine, u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO-a.

22. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

23. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.972,10 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 644,87 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi za koju vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva, to je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37.st.1. ZPP-a.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

25. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 15.05.2025.g. 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav dopisa od 24.10.2022. 25 bodova (Tbr. 37), za zastupanje na ročištu 11.09.2025.g. 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 375 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, iznosi 750,00 eura. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak naknade plaćene tuženiku za izdavanje isprava (potvrde o naplaćenoj naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita) u iznosu od 4,91 eur/37,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu od 66,36 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 854,45 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 66,36 eura

2. pun. tuženika