Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1332/2024-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankica Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinke Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Tihana Miletić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2985/2024-26 od 7. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Croatia osiguranje d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2985/2024-26 od 7. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

''I. Utvrđuje se da je odredba ugovora o višegodišnjem osiguranju od 15. svibnja 2013. do 15. svibnja 2023., odredba Police osiguranja obiteljskog paketa br. 136624104193, privitak 02/01, grupa/vrsta osiguranja: potres i odredba Police osiguranja obiteljskog paketa br. 136624104193, privitak 02/02, grupa/vrsta osiguranja: potres, između tužitelja UL i tužene Croatia osiguranje d.d. u kojem je ugovorena odbitna franšiza, ništetna.

II. Utvrđuje se da su odredbe Općih uvjeta o osiguranju imovine, koji se primjenjuju na Ugovor o višegodišnjem osiguranju od 15. svibnja 2013. do 15. svibnja 2023. i na Policu osiguranja obiteljskog paketa br. 136624104193, privitak 02/01, grupa/vrsta osiguranja: potres i Policu osiguranja obiteljskog paketa br. 136624104193, privitak 02/02, grupa/vrsta osiguranja: potres, tužene Croatia osiguranje d.d., a koje se odnose na franšizu, ništetne.

III. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužitelju UL iznos od 9.994,02 eura (devettisućadevetstodevedesetčetiri eura i dva centa) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. travnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 29 prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. naknaditi tužitelju UL troškove postupka u iznosu od 2.178,48 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. studenoga 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj navodi da je sa tuženikom zaključio ugovor o osiguranju, kao višegodišnje osiguranje od 15. svibnja 2013. do 15. svibnja 2023., a ugovorio je između ostalog osiguranje od potresa za etažno vlasništvo trosobnog stana, uključujući idealne pripadajuće dijelove zgrade. Tužitelj tvrdi da ugovorena klauzula o franšizi predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, iz razloga što je nerazumljiva, o istoj se nije prethodno pregovaralo, te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je ništetna. Ugovor o osiguranju sklopljen je temeljem ponude osiguranja, koja mu je bila dostavljena od strane društva Agent Coop d.o.o., te da sa g. U koji je dostavio ponude na e-mail, nisu vodili pregovore o osiguranju, jer da mu je U rekao da je to najbolje što može dobiti. Radilo se o višegodišnjim policama koje su se redovito obnavljale i da se niti jedne godine o njima nije posebno pregovaralo. Smatra da nema logike da bi ugovorio policu pod ovakvim uvjetima, da je znao da sam treba snositi približno 10.000,00 EUR u slučaju da se dogodi potres, te da ga nitko nije uputio da može otkupiti tu franšizu, u kojem slučaju bi on to sigurno učinio. Sud je pogrešno i nepotpuno sagledao sve aspekte spora i sadržaja spisa. Na polici osiguranja je pogrešno navedeno da je odobren popust za otkup franšize, međutim, nelogično je da netko plati manju cijenu da bi dobio veću uslugu. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja da mu nije bio poznat pojam franšize, da mu nije pojašnjen značaj te da bi istu otkupio da je znao za tu mogućnost. Tuženik je dostavio ponudu po kojoj je prva polica osiguranja sklopljena, a u istoj nije bilo ugovoreno osiguranje od potresa, već je bila riječ o osiguranju od požara i nekih drugih rizika. Prije nego li je tužitelj tražio proširenje osiguranja i na rizik potresa, tužitelj je otkupio franšizu za rizik požara. Franšiza obvezuje ugovorne strane, ukoliko je upisana u policu osiguranja. U konkretnom slučaju franšiza je upisana u policu osiguranja, koji se odnosi na potres i na kojoj je navedena odbitna franšiza od 10% sa minimalnim iznosom od 4.500,00 kuna, a najvišim iznosom od 75.000,00 kuna. Nema razloga za otkup franšize za rizik oluje, ukoliko nije bio obaviješten o pojmu franšize i mogućnosti otkupa franšize, a tužitelj je u ovome slučaju otkupio franšizu. Tužitelju je odgovaralo plaćati manju premiju sve dok nije nastupio osigurani slučaj, a tada se pravi nemušt, slabijom stranom u postupku kojoj nije bilo jasno kakav je ugovor uopće sklopio. Prema svom iskazu tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranja 2013. radio u banci, a odvjetnik je postao 2017., pa je u vrijeme proširenja ugovora o osiguranju na rizik potresa već bio odvjetnik. Tužitelj nije nemušta stranka i neuki potrošač. U svakom slučaju tužitelj je kao odvjetnik i kao pravnik u banci bio svjestan, i morao biti svjestan, značaja ugovornih odnosa. Odluka o trošku donijeta je na osnovu odluke o glavnoj stvari te je istu također potrebno revidirati. Predlaže se presudu preinačiti na način da se tužbu odbije u pobijanom dijelu, a podredno ukinuti i predmet vrati na ponovno postupanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu odluku te obvezati tuženika da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud pregledao je sve provedene parnične radnje, te ispitao pobijanu presudu i na temelju toga ustanovio da sud prvoga stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

5. Prvostupanjski sud je između ostalog u obrazloženju pobijane presude naveo:

- da je predmet spora zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o osiguranju, sklopljenog između stranaka, kao i Općih uvjeta tuženika o osiguranju imovine, u dijelu kojim je ugovorena tzv. odbitna franšiza, kao i zahtjev za isplatom iznosa koji je manje plaćen tužitelju na ime učešća tužitelja u osiguranju temeljem ugovorene odbitne franšize u iznosu od 9.994,02 eura

- da je sporno da li se radi o odredbama koje su jasne i razumljive, te da li su tužitelju o istima pružene informacije

- da li se radi o nepoštenim odredbama i da li je ugovaranjem istih značajno narušena ravnoteža između ugovornih strana, a što bi posljedično dovelo do njihove ništetnosti

- da je iz uvida u policu osiguranja br. [broj police osiguranja] utvrđeno da su stranke ugovorile višegodišnje osiguranje s početkom osiguranja 15. svibnja 2013. te istekom 15. svibnja 2023. i to osiguranje od požara i drugih opasnosti, osiguranje opasnosti potresa, osiguranje privatne odgovornosti i osiguranje kućanstva uz obvezu plaćanja godišnje premije, koja s obzirom na 10% popusta na paket i 5% popusta na plaćanje u gotovini, iznosi 1.561,47 kn

- da su polici priloženi privitci broj 02/01 i 02/02 koji se odnose na osiguranje od potresa, kako trosobnog stana u zgradi u [adresa] (privitak 02/01), tako i stvari kućanstva u tome stanu (privitak 02/02), u kojima je navedeno kako odbitna franšiza iznosi 10% od osnovice za obračun premije, minimalno 4.500,00 kn, a maksimalno 75.000,00 kn, s time da je osnovica za obračun premije za stan 614.000,00 kn, a za stvari u kućanstvu ona iznosi 139.000,00 kn

- da je uvidom u privitke broj 02/01 i 02/02 utvrđeno da je u istima navedeno da su sastavni dio ugovora o osiguranju Opći uvjeti za osiguranje imovine u primjeni od 17. prosinca 2019. te Informacije ugovaratelju osiguranja / osiguranika prije sklapanja ugovora o osiguranju, Uvjeti za osiguranje od požara i drugih rizika u primjeni od 1. siječnja 2006. te Posebni uvjeti za osiguranje od rizika potresa u primjeni od 1. srpnja

- da je uvidom u Opće uvjete tuženika za osiguranje imovine u primjeni od 17. prosinca 2019. utvrđeno da je čl. 19. ugovoreno ako osiguranik snosi sam dio štete (ugovoreni samopridržaj, franšiza), osigurnina će se, ako nastupio osigurani slučaj, utvrditi tako da na osiguranika otpada dio štete u visini ugovorenog samopridržaja

- da su na ročištu 27. siječnja 2022. stranke učinile nespornom visinu iznosa odbitne franšize koju tužitelj potražuje tužbom u ovome postupku

- da je tužitelj dobio ponudu od društva Agentcoop d.o.o. te je pričao sa gosp. U koji je dostavio ponude putem e-maila, a po istoj ponudi je platio i policu osiguranja koje su mu dostavljene

- da nije vodio pregovore o osiguranju budući da mu je gosp. U rekao da je to najbolje što može dobiti

- da se radilo o višegodišnjim policama koje su se redovito obnavljale i ni jedne godine se nije o njima posebno pregovaralo

- da mu ništa nije bilo objašnjeno o franšizi, niti kako će se ona odraziti na police osiguranja

- da je znao kakvi su uvjeti, ne bi ugovorio takvu policu, a nitko ga nije uputio da može otkupiti franšizu, a da je to znao sigurno bi to učinio

- da prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije bio u prostorijama tuženika, ponudu je primio putem e-maila i nije se razlikovala od same police

- da je iz iskaza svjedokinje ML utvrđeno da ne sudjeluje osobno u vođenju pregovora prilikom sklapanja ugovora o osiguranju, pa tako joj ništa nije poznato o konkretnom slučaju

- da se institut franšize sastoji u tome da ugovaratelj osiguranja sudjeluje u šteti koja mu nastane, pa je iz toga razloga i premija koju on uplaćuje niža nego što bi ona bila da franšiza nije ugovorena

- da je na konkretnoj polici omaškom naznačeno da se popust od 30 % odnosi na otkup franšize, dok se taj popust odnosi na plaćanje premije zbog ugovorene franšize

- da nakon što agencija izda ponudu, ta ponuda prolazi kod tuženika postupak odobrenja

- da je iz uvida u rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 17. ožujka 2021. utvrđeno da je tuženik otklonio nepravilnost utvrđenu zapisnikom o obavljenom posrednom nadzoru od 23. prosinca 2020. dopunjenog dopunom zapisnika o obavljenom posrednom nadzoru od 11. veljače 2021.

- da je Agencija provela postupak posrednog nadzora poslovanja tuženika nad procesima sklapanja ugovora o osiguranju imovine, kojima je ugovoreno osiguranje rizika potresa te koji imaju ugovorenu primjenu franšize

- da se nepravilnosti koje su utvrđene, a potom otklonjene, sastoje u propustu da subjekt nadzora u potpunosti osigura obaviještenost o mogućnosti ugovaranja isključenja primjene ugovornih odredbi o odbitnoj franšizi kod rizika potresa (mogućnost otkupa odbitne franšize), te da je iz predstavki vidljivo da se odredbe o ugovaranju franšize ne navode na polici, već u uvjetima osiguranja

- da je u cilju izbjegavanja bilo kakvih dvojbi u pogledu razumljivosti ugovornih odredbi kako po pitanju jasnoće teksta tako i po pitanju specifičnosti terminologije vezano uz mogućnost ugovaranja odbitne franšize te značenje ugovaranja otkupa odbitne franšize, potrebno korigirati čl. 19. st. 6. uvjeta za osiguranje kućanstva i čl. 16. st. 3. uvjeta za osiguranje građevinskog dijela kuće i stana te ih strukturirati izdvajanjem u zaseban članak uvjeta osiguranja kao bi naglasilo njegovu važnost i smjestio ga u kontekst gdje bi to potrošači razumno mogli očekivati

- da je subjekt nadzora (ovdje tuženik) uzeo u obzir navode agencije, te korigirao dosadašnji čl. 16. st. 3. Uvjeta za osiguranje građevinskog dijela kuće i stana na način da je novim čl. 17. definirao mogućnost ugovaranja ili otkupa odbitne franšize, a isto je učinio i novim čl. 20. Uvjeta za osiguranje kućanstva.

6. Suprotno žalbenim navodima nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u obrazloženju presude.

7. Prvostupanjski sud navodi da je čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) »potrošač« definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je odredbom čl. 96. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužitelj ima obilježja potrošača, s obzirom da je predmet osiguranja stan koji predstavlja njegovo mjesto stanovanja, te ne obavlja u tome stanu nikakvu profesionalnu djelatnost. Glede prigovora da tužitelj nije prosječan potrošač, s obzirom da je odvjetnik, utvrđeno je da tužitelj nije bio odvjetnik u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, koji je sklopljen 2013., s obzirom da je naveo da je odvjetnik od 2017., a u vrijeme sklapanja ugovora radio je u banci na poslu, koji nema nikakvog doticaja s ugovorima o osiguranju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o osiguranju, kao i Općih uvjeta tuženika u dijelu kojim je ugovorena odbitna franšiza, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Sud navodi da je proveo test poštenosti odredbi o odbitnoj franšizi sadržanim u polici osiguranja i odredbama Općih uvjeta tuženika. U odnosu na mogućnost pregovaranja, utvrđeno je kako se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da iz iskaza tužitelja i svjedokinje proizlazi da tužitelj nije ni bio u kontaktu s djelatnikom tuženika, već jedino s djelatnikom agencije kao posrednikom između stranaka. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu djelatnik agencije za posredovanje nije objasnio ništa vezano uz ugovornu odredbu o odbitnoj franšizi, da ga nitko nije uputio na mogućnost otkupa franšize, kao i da nije imao mogućnost pregovaranja o predmetnom ugovoru, koji je unaprijed bio sastavljen, a agent za posredovanje rekao mu je da se radi o najpovoljnijem ugovoru za njega.

9. Odredbom čl. 96. ZZP propisano je da su ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne, ako se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika i na njen sadržaj tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja, pa posljedično tome ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Nesporno je utvrđeno da se o odredbama o odbitnoj franšizi nije pregovaralo i da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a odredbom st. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju tuženik niti tvrdi niti dokazuje. Nastavno, u provođenju testa poštenosti valjalo je utvrditi je li takva odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a sadržana je u formuliranom standardnom ugovoru, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno je, što niti jedna od stranaka niti ne spori, da je tužitelj na temelju ugovorne odredbe o odbitnoj franšizi plaćao 30 % nižu godišnju premiju, odnosno iznos umanjen za 223,80 kn godišnje za osiguranje stana i 37,41 kn godišnje za osiguranje stvari u kućanstvu. Tuženik je kao trgovac, zbog ugovorne odredbe o odbitnoj franšizi tužitelju po štetnom događaju isplatio iznos koji je za 75.300,00 kuna manji od onoga kojega bi isplatio da takve ugovorne odredbe nije bilo.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da je takva odredba uzrokovala značajnu neravnotežu, odnosno značajno veći financijski teret za tužitelja nego za tuženika, a kojeg tereta tužitelj nije bio svjestan. Prvostupanjski sud je prihvatio navode tužitelja da u slučaju da je znao da će mu po štetnom događaju biti toliko umanjena isplata, takav ugovor ne bi sklopio, nego bi da je imao takvu informaciju, radije plaćao iznos premije bez 30 % popusta ili bi otkupio odbitnu franšizu, da je znao za tu mogućnost. Ukazuje se da je neznanju pridonijela i okolnost da je u polici umjesto popusta 30 % na premiju osiguranja, pisalo da se radi o popustu na otkup franšize.

11. Zbog svega navedenog utvrđena je nepoštenost takve odredbe, te kao posljedica ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa. Kako je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO), jer je tuženik i prije obraćanja tužitelja, imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja. Među strankama nije sporan iznos plaćen po ugovornoj odredbi o odbitnoj franšizi, niti je sporan datum njezina plaćanja, pa je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.994,02 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. travnja 2020. do isplate.

12. Suprotno žalbenim navodima, temeljem čl. 96. ZZP između ostalog je regulirano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je sve u postupku nesporno utvrđeno, pa je pravilno prvostupanjski sud presudio kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

13. Uz sve utvrđeno treba reći da je Hanfa kod tuženika provela nadzor koji se odnosio na ugovore o osiguranju imovine ugovorene u razdoblju od 2013. do 2019. , dakle u razdoblju kada je zaključen predmetni ugovor i polica, te je utvrđeno da za ugovore sklopljene prije 1. siječnja 2016. ugovaratelji osiguranja nisu bili informirani o mogućnosti i uvjetima isključenja/otkupa odbitne franšize kod rizika potresa premda je ona sukladno internim aktima ovdje tuženika postojala, tako da se i preostali žalbeni navodi tuženika ukazuju kao neosnovani, jer je utvrđeno da neisticanje takve mogućnosti predstavlja uskraćivanje bitnih informacija od strane jedne ugovorne strane, odnosno pružatelja usluge osiguranja. Ugovaratelji osiguranja nisu bili u potpunosti informirani o svim uvjetima osiguranja koji se primjenjuju na sklopljene ugovore, a što nije u skladu s odredbama čl. 380. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju ('Narodne novine'', broj 30/15, 112/18, 63/20, 133/20, 151/22, 122/24 – dalje: ZOS) za ugovore o osiguranju sklopljene nakon 1. siječnja 2016., odnosno u skladu s čl. 89. st. 1. ZOS za ugovore sklopljene do 1. siječnja 2016., pa su ta utvrđenja primjenjiva i na konkretni slučaj. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se o odredbama o odbitnoj franšizi nije pregovaralo, da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa je takva odredba ugovora uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je zbog ugovorne (ništetne) odredbe o odbitnoj franšizi tužitelju po štetnom događaju isplatio iznos koji je za 75.300,00 kuna manji od onoga kojega bi isplatio da takve ugovorne odredbe nije bilo.

14. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 155. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23). Tužitelj u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

16. Zbog navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

18. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer to nije bila potrebna parnična radnja.

U Velikoj Gorici 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina