REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-56/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 25.rujna 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Velimira Galića, odvjetnika u Požegi, au nenazočnosti punomoćnika tuženika, 30.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.7.st.1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-67900015343/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , sklopljenog dana 11.07.2006. godine između tužitelja i tuženika , potvrđenog dana 13.07.2006.godine po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OU- 457/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„… a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% (jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed.“

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 383,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 15.07.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.9.st.2., Ugovora o kreditu br. 5140030250-67900015343/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , sklopljenog dana 11.07.2006. godine između tužitelja i tuženika , potvrđenog dana 13.07.2006.godine po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OU-

457/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke."

IV

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 165,90 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 01.01.2019. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je u ovome predmetu vrijednost predmeta spora 549,89 EUR.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 476,54 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30.rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ŠD podnijela je tužbu protiv tuženika AddikoBank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d, odnosno Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Dana 11.07.2006.godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 5140030250-67900015343/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 13.07.2006.godine po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod brojem OU-457/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 52.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,20 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 14.07.2006. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.893,21 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 383,99 EUR. Odredbom čl. 9.st2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužitelj je dana 31.12.2018., izvršio prijevremenu djelomičnu otplatu kredita prilikom čega je tuženik tužitelju istog dana naplatio naknadu za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita u iznosu od 1.250,00 kn* a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 165,90 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne čl.7.st.1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-67900015343/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 11.07.2006. u dijelu koji glasi:„… a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% (jedanzarezdvadesetposto) jednokratno, unaprijed.“ i čl.9.st.2 u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke." te da naloži tuženiku da joj na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 383,99 EUR tena ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 66,36 EUR.

2.Tuženiku odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.340,50 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 549,89 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 549,89 EUR.

2.1. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj nije (prosječni) potrošač i „apsolutni laik“ kako to tvrdi tužitelj u tužbi s obzirom da je tužitelj po struci ekonomist tehničar te je zbog svoje ekonomske naobrazbe bio svjestan odnosno morao biti svjestan značenja pojedinih odredaba ugovora o kreditu, pa tako i odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Stoga se ne može smatrati da se u ovom slučaju radi o potrošaču u svezi kojem Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi.

2.2. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem dana 11. srpnja 2006. godine sklopio ugovor o kreditu broj 5140030250-67900015343 (dalje: „Ugovor“) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu naznačenom u tužbi.

2.3.Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,20% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 1. članka 7. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

2.4. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.5. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

2.6. Tuženik ne spori da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dana 31.12.2018.naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 165,90 EUR, a sve kako proizlazi iz potvrde tuženika o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana 16.srpnja 2024. dostavljenog uz tužbu. Međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.7. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno.

2.8. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, opisana u prethodnoj točki ovog podneska, odnosno naknada koja je predviđena spornim stavkom 2. članka 9., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća.

2.9.Tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost stavka 2. članka 9. Ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja.

2.10. tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate navodeći da se, sukladno čl. 1115. ZOO- a, zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora.

2.11. Tuženik, ističe prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja.

2.12. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 5140030250- 69700015343/2006 od 11.srpnja 2006., u tuženikov dopis punomoćniku tužitelja od 16.srpnja 2024., potvrdu tuženika za naplatu naknade za obradu kredita, potvrdu tuženika o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su prednik tuženika i tužiteljica dana 11.srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za dovršenje kuće(stambeni kredit) broj 5140039250-69700015343/2006 kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 EUR, obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita te da je člankom 7. ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu jednokratno 1,20% od ukupnog iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno unaprijed ,a člankom 9.stavak 2. ugovoreno je da tužiteljica može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu uz plaćanje naknade i troškova prema Tarifi Banke, sukladno poslovnoj politici Banke. Također je nesporno da je tuženik tužiteljici 14.srpnja 2006. naplatio iznos od 2.893,21. kuna (383,99 EUR) na ime troškova obrade kredita (1,20%) te 31.prosinca 2018. iznos od 1.250,00 kuna(165,90 EUR) na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita.

6. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, tužiteljevo svojstvo potrošača, zastara potraživanja i od kada teče zakonska zatezna kamata.

7. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 11.srpnja 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, u daljnjem tekstu ZZP).

8. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu dovršetka kuće, ona ima svojstvo potrošača te nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač

8.1. Naime, tužiteljica je iskazala u svrhu dokazivanja da je po zanimanju ekonomski tehničar i u vrijeme sklapanja kredita radila i danas radi u Zavodu za zdravstveno osiguranje na šalteru. Prije ovoga kredita imala je jedan kredit u Zagrebačkoj banci. Kredit na koji se odnosi tužbeni zahtjev je bio za adaptaciju kuće, ugovor o kreditu je pročitala i razumjela je one stavke koje su joj bile bitne, a to je iznos kredita i rok otplate. Uočila je odredbu čl.7 i 9. ugovora o kreditu da se odbijaju trošak obrade i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali su joj u banci rekli da je to normalno. S bankom nije ništa pregovarala o visini tih naknada niti hoće li ih ili neće platiti nego su navedene naknade bile navedene u ugovoru i rečeno joj je da to tako mora biti. Nije joj bilo rečeno na koje se konkretno troškove obrade i prijevremene otplate kredita naknade odnose. Bila joj je jasna odredba čl.7 u smislu da to moram platiti. U banci su joj rekli konkretan iznos koji će joj biti odbijen kao naknada za obradu kredita i taj iznos joj je u banci odmah odbijen te taj novac nije nikada vidjela ni dobila. Nije prigovarala plaćanju spornih naknada niti je pitala može li se taj iznos umanjiti jer su joj reli da to mora tako biti te su mi rekli da te naknade moram platiti ako želim kredit. Prilikom prijevremene otplate kredita nije izvršila uvid u tarifu banke iz čl.9 jer joj istu banka nije dala na uvid. Tražila je dodatno pojašnjenje zašto mora platiti naknadu ako želi prijevremeno otplatiti kredit, ali su joj rekli da ako to želi učiniti naknadu mora platiti i nije imali izbora.

9. Odredba članka 81. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2).

9.1. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 81. stavak 4. ZZP/03), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

9.2. Zbog navedenoga sud je utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz članka 2 Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge .

9.3. O sadržaju tih ugovornih odredbi nije se pregovaralo te iz sadržaja samog Ugovora i odredbi članka 7. stavak 1. i članka 9.stavak 2. nije vidljivo na koje se naknade i troškove i u kojem iznosu odnose. Budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je i stvarne troškove imao vezano uz obradu kreditnog zahtjeva te uz prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora pa kako sadržajem sporne odredbe nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga su ugovorena ulazna naknada te naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita ništetne ugovorne odredbe.

10. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO-a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova naknade za obradu kredita naplatila tužiteljici iznos od 2.893,21 kunu (što preračunato iz kuna u EUR tečajem konverzije zbog uvođenja EUR-a u RH od 01.01.2023. godine uz tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 iznosi383,99 EUR) te na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita iznos od 1.250,00 kuna (što preračunato iz kuna u EUR tečajem konverzije zbog uvođenja EUR-a u RH od 01.01.2023. godine uz tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 iznosi 165,90 EUR) sporne odredbe ugovora uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/07 nepoštena, te u smislu odredbe članka 87 stavak 1. ZZP/03 ništetna.

11. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

12. Zbog svega navedenoga sud utvrdio ništetnost odredbe članka 2., stavak 3., Ugovora te je sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužiteljici naplaćenu naknadu za obradu kredita zahtjeva u visini od 383,99 EUR te naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 165,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1111. ZOO-a. O početku tijeka zakonske zatezne kamate odlučeno je na temelju članka 1115. ZOO-a s obzirom na utvrđenje da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna pa je stoga tijek kamate dosuđen od dana plaćanja kao dana stjecanja odnosno za naplaćenu naknadu za obradu kredita od 15.srpnaj 2015, a za naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 1.siječnja 2019., a kako to proizlazi iz potvrde tuženika o naplaćenim naknadama (list spisa 20-5).

13. Sud je prihvatio tuženikov prigovor visine vrijednosti predmeta spora jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita te isplatu iznosa koje je na ime navedenih naknada tužitelj platio tuženiku te se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji traži na ime isplate (549,89 EUR) jer je to glavni zahtjev.

14. Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom sud je odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju odredbe članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je tuženiku naložio da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 476,54 EUR, koji trošak se odnosi na sastav tužbe (100,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x100,00 EUR), sastav podnesak od 5.svibnja 2025. (100,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (50,00 EUR), pristojba na tužbu i presudu (2x13,27 EUR).

15. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 30.rujna 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Branko Kobaš, odvjetnik, Osijek

2. Hrvoje Matić, odvjetnik, Zagreb