Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Križevcima
E 14
48260 Križevci
Poslovni broj: P-489/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu tog suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužitelja EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić odvjetnicima u Križevcima, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., [adresa], OIB:23057039320, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 17. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja ZA – odvjetničkoj vježbenici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima u Križevcima, a u odsutnosti tuženika, a koja presuda je objavljena dana 30. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102457899 od dana 08. lipnja 2005. godine, a koji ugovor je sklopljen između tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, u dijelu članka 10. Ugovora pod naslovom Naknada, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 da tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 937,50 eur (devetsto trideset sedam eura i pedeset centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 30. rujna 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj u bitnome navodi da je 8. lipnja 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51404627-5102457899 (dalje u tekstu: Ugovor). Temeljem naznačenoga ugovora tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.830,00 CHF (slovima: tridesetosamtisućaosamstotrideset švicarski franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Tužitelj dalje navodi kako je predmetni kredit otplatio u cijelosti, no ističe svoj stav da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe slijedom čega od naslovnoga suda traži da se utvrdi ništetnost određenih ugovornih odredaba pri čemu ističe da je nedopuštena i nepoštena odredba sadržana u članku 10. Ugovora pod naslovom Naknada, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana “ (tzv. „ulazna naknada za obradu kredita“). Tužitelj u nastavku ističe svoj stav da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita ništetne. Naime, odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade ugovarane su na potpuno netransparentan način, bez navođenja bilo kakve specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženika te bez ikakvog troškovnika koji bi opravdavali naplatu predmetne naknade te koji bi tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju dali temelja da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni gdje mu je povoljnije uzeti kredit, odnosno koja banka će mu manje naplatiti na ime troškova za koje tužitelj niti dan danas ne zna na što se odnose. Da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetna utvrđeno je i u presudi Europskog suda broj: 224/19 i 84/19. Za predmetni Ugovor o kreditu tužitelj ističe da je tipski ugovor koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju nije dana mogućnosti pregovaranja niti o jednoj jedinoj odredbi ugovora pa tako predmetni ugovor dovodi do neravnopravnosti u pravima i obvezama tužitelja te je kao takav suprotan načelu savjesnosti i poštenja i ništetan te je takvim ugovorom povrijeđena i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a pritom se tužitelj poziva na sudsku praksa, primjerak koje i dostavlja kao prilog tužbi i to presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj:Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, pri čemu tužitelj posebno naglašava sentencu iz presude kojom je utvrđeno da: „S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 7.509,23 kune. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.“. Nadalje, tužitelj ističe da navedeno pravno shvaćanje potvrđuju i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-673/2023- 2 od dana 13. veljače 2024. godine i poslovni broj:Rev-1601/2024-2 od dana 30. travnja 2024. Tužitelj se zaključno poziva na Potvrdu tuženika o obračunu naknade za bankarske usluge od dana 08.06.2005. godine iz koje proizlazi da je tužitelju naplaćena ulazna naknada za obradu kredita u iznosu od 4.613,30 kn sukladno članku 10. Ugovora pod naslovom Naknada i to prilikom isplate odobrenog kredita, odnosno dana 09.06.2006. Također, iz Otplatne tablice od dana 08.06.2005. godine vidljiva je naknada od 970,75 CHF što odgovara iznosu od 4.613,30 kn. Tužitelj završno u tužbi ističe kako nema saznanja na što se navedena naknada odnosi, zašto je ona ustegnuta u tom iznosu, odnosno da li je tužitelju na ime naknade ustegnut još koji dodatan novčani iznos. Tužitelj napominje kako je vezano za predmetni ugovor o kreditu pred Općinskim sudom u Bjelovaru-Stalna služba u Križevcima vođen prvostupanjski postupak pod poslovnim brojem:P-795/2019 u kojem je dana 31. ožujka 2023. donesena prvostupanjska presuda te je također vođen drugostupanjski postupak u povodu žalbe pred Županijskim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem:Gž-60/2024 u kojemu je dana 17. travnja 2025. donesena pravomoćna drugostupanjska presuda kojom se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda. Zaključno je tužitelj predložio sudu utvrditi ništetnim članak 10. spomenutog Ugovora o kreditu zaključenog 8. lipnja 2005. između tužitelja i tuženika iz ovog postupka te obvezati tuženika na naknadu troškova ovoga postupka tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istakao da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, pri čemu prvenstveno ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a, a da isti članak u stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Tuženik nadalje ističe svoj stava da kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti, a pritom se poziva na stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske sadržan u odluci poslovni broj:Rev-588/1998-2 od dana 13. svibnja 1998. godine u kojoj navodi: „Drugostupanjski sud je pravilno odbacio tužbu za utvrđenje postojanja tužiteljičinog prava na jubilarnu nagradu. Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ Zaključno na navedeno tuženik je predložio naslovnome sudu da odbaci tužbu tužitelja budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. Uz navedeno tuženik je prigovorio i vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.327,22 eura, a temeljem sporne odredbe naplaćena je naknada u iznosu od 4.613,30 kn / 612,29 eura, a za što tuženik ističe da je vidljivo iz obračuna naknade i otplatne tablice koju je tužitelj dostavio uz tužbi, slijedom čega tuženik zaključuje da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik u nastavku ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a pritom se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-1264/07 od 29. listopada 2008., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:758/2007 od 16. siječnja 2008. Nastavno na navedeni prigovor i uz primjenu odredaba zakona i priložene sudske prakse tuženik je predložio naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka.
3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 612,29 eura. Uz sve navedeno, tuženik je prigovorio i tvrdnji tužitelja da on kao korisnik kredita ima status potrošača pozivajući se pritom na odredbu članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova pri čemu tuženik praksu konkretizira pozivom na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj:Gž- 1748/2021 od 27. svibnja 2021., rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj:Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. Nastavno na navedeno tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. U nastavku svoga odgovora na tužbu tuženik dalje ističe da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz razloga što je osporavana Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tuženik prije svega ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik posebno ističe da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, tuženik se poziva i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke odnosno tuženika, koja je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. UA, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku „Paket Iz minusa u plus“ bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50% od odobrenog iznosa kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,500% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:operativnih troškova pri čemu posebno ističe trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično, materijalnih troškova pri čemu ističe cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO, troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i to trošak poštarine, povezanih regulatornih troškova pri čemu za primjer daje trošak za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično. Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i slično. Tuženik ističe nespornim i sasvim logičnim da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Tuženik ističe da je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik je u spis predmeta dostavio prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Tuženik u odgovoru ističe primjer da je za proces samo jednog stambenog kredita potrebno, da bi se odvio u potpunosti odnosno do kraja, 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik ističe da je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,500% od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.613,30 kn. Nastavno na navedeno, tuženik navodi kako iz naznačenoga proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, a da je o istoj tužitelj bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, i pritom se poziva na pravno shvaćanje sadržano u presudi Županijski suda u Zagrebu, poslovni broj:Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje SA prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, tuženik ističe svoj stav kako je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (KA protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Tužitelj u nastavku svoga odgovora ističe kako se na ovaj pojedinačni postupak ne mogu primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana i to iz sljedećih razloga. Naime, odluke Suda EU imaju se tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Po stavu tuženika tužitelj neosnovano ističe da se navedene odluke trebaju primijeniti u ovome pojedinačnom postupku obzirom da u potpunosti zanemaruje odredbe nacionalnih zakonodavstava koji su bili primjenjivi u tim predmetima i u odnosu na koje odredbe je Sud EU-a tumačio odredbe europskog zakonodavstva. Naime, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači odredbe Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo i to Zakon 2/2009 o sklapanju potrošačkih ugovora o zajmu od 31. ožujka 2009. koji u članku 5. stavku 1., naslovljenom „Obveze transparentnosti cijena”, između ostalog, propisuje: „Poduzeća slobodno utvrđuju svoje provizije, uvjete i troškove koji se mogu prebaciti na potrošače, bez drugih ograničenja osim onih vezanih uz nepoštene odredbe u ovom zakonu kao i u [Kraljevskom zakonodavnom dekretu 1/2007]. „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška.” Tako Sud EU, uzimajući u obzir odredbe španjolskog Zakona 2/2009, tumači članak 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje. može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima između triju kreditnih institucija i to o naplati iznosa koji te kreditne institucije zahtijevaju od potrošača na temelju ugovora o potrošačkim kreditima i to sukladno odredbama poljskog nacionalnog zakonodavstva. Predmet raspravljanja svih triju predmeta je tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima u odnosu na poljski Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je bio propisan maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita koji se određivao prema točno određenoj matematičkoj formuli. Tako su pitanja nacionalnog suda u svim trima predmetima bila usmjerena na tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 s obzirom na propisani maksimalni iznos nekamatnih troškova kredita. Tako, primjerice, svojim pitanjem u predmetu C-252/19 nacionalni sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 3. točku (g) i članak 22. Direktive 2008/48 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo u pogledu potrošačkog kredita kojim se utvrđuje način izračuna maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita koji se mogu nametnuti potrošaču, dok pitanjem u predmetu C84/19, sud pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime iz njezina područja primjene isključuje ugovorna odredba kojom se utvrđuju nekamatni troškovi kredita prema gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na potrošački kredit ako se tim propisom predviđa da se nekamatni troškovi kredita ne duguju za iznos koji premašuje tu gornju granicu ili ukupan iznos kredita. Dakle, predmet razmatranja u postupku C-224/19 je tumačenje Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo koje je davalo mogućnost naplate naknade za otvaranje (ulazne naknade) pod uvjetom da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima pa Sud EU govori o postojanju eventualne neravnoteže u pravima i obvezama među strankama ukoliko naknada za otvaranje ne odgovara tim stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima, Predmet razmatranja u postupku C-84/19 je tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 u odnosu na poljsko nacionalno zakonodavstvo koje je propisivalo maksimalan iznos nekamatnih troškova (kao što je ulazna naknada) koje banka može naplatiti. S obzirom na navedeno, primjena navedenih odluka u ovome pojedinačnom postupku bila bi jedino moguća u slučaju primjene hrvatskog nacionalnog zakonodavstva koje bi svojim sadržajem odgovaralo gore navedenom zakonodavstvu. Tuženik u nastavku ističe da s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) S obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku. Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Zaključno je tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tužitelj se u podnesku od 31. srpnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu ocjenjujući navode sadržane u istome odgovoru neosnovanima, neutemeljenima i paušalno iznesenima. U odnosu na nedostatak pravnog interesa tužitelj u svome podnesku ističe da je tužba za utvrđenje tužba kojom tužitelj traži da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Točno je da članak 187. stavak 2. ZPP-a propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, no tuženik je izostavio dio članka koji u cijelosti glasi: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“. Tužitelj ističe da pravni interes postoji uvijek kada je svrha spora da se donese presuda koja na neki način pogoduje tužitelju, odnosno osigurava mu zaštitu ugroženih prava. Nadalje, svrha tzv. deklaratorne tužbe je da se donese presuda kojom će se zaštiti prava ili pravni interesi tužitelja, tj. da se donese deklaratorna presuda kojom tužitelj za buduće vrijeme osigurava svoja prava i interese. Također, tužitelj ističe da se podnošenjem tužbe za utvrđenje postiže ekonomičnost postupka jer nije potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje s obzirom na to da se traži isključivo utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Tek po utvrđenju, tužitelj ima mogućnost podnijeti tzv. kondemnatornu tužbu kojom može tražiti isplatu. S obzirom na sve navedeno, tužitelj ističe kako ima opravdan interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U odnosu na prigovor naznačenoj visini predmeta spora tužitelj ističe da je vrijednost predmeta spora odredio sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama koji glasi: „U parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1327,22 eura.“. U odnosu na tuženikov prigovor da je tužitelj u obvezi u ovom postupku dokazati svoj status potrošača tužitelj ističe kako je kredit ostvaren u potrošačke svrhe. Naime, tužitelj je predmetni kredit uzeo u svrhu zbrinjavanje obitelj, odnosno za uređenje obiteljske kuće u kojoj i danas živi s obitelji. Nadalje, svojstvo potrošača jasno proizlazi iz ugovora o kreditu, a i u postupku vođenom pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem:P-795/2019 koji se vodio vezano za utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu pravomoćno je utvrđeno svojstvo potrošača tužitelja. Stoga, nesporno je kako je tužitelj potrošač i da kao potrošač uživa blagodati pravomoćnih sudskih odluka. Sva daljnja elaboriranja i tumačenja koja ističe tuženik, nepotrebna su i suvišna. Nadalje, u svome podnesku tužitelj se očitovao i na navode u odnosu na samu naknadu za obradu kredita, odnosnu tzv. ulaznu naknadu tužitelj ponovno ističe da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na nju ništetne. Naime, Sud EU je u svojim odlukama u spojenim predmetima posl. broj: C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine koje su obvezujuće i za sudove u RH naveo kako treba uzeti u obzir da naknade ili troškovi koji su prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Tzv. ulazne naknade ne uključuju bilo kakve stvarno pružene usluge ili troškove, već je riječ o paušalno predviđenoj naknadi koja se mora platiti prilikom podizanja kredita odnosno o odredbi koja je uključena u unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu. Nadalje, odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ništetne su jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o odredbi koja je bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju potrošač nije imao utjecaja te jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade, posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, o tzv. izlaznoj naknadi). Nadalje, ništetnost navedenih odredbi očituje se u činjenici da tužitelju nije razjašnjena poveznica između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, nejasno je koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Također, navedena naknada dovodi do umanjenja iznosa kredita koji je tužitelju kao korisniku kredita odobren i isplaćen. U prilog ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi ide mnogobrojna sudska praksa, a koju je tužitelj već dostavio i u tužbi, no sada dostavlja dodatnu sudsku praksu. Tako Županijski sud u Zagrebu, u odluci poslovni broj:Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022. godine ističe: „Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,25%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača”. Nadalje, Županijski sud u Zadru u odluci poslovni broj:Gž-358/2023-2 od 23. svibnja 2023. godine navodi razloge zbog kojih je odredba o ulaznoj naknadi nepoštena te posljedično ništetna, to jest zašto i na koji način je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, a na štetu potrošača, odnosno sada tužitelja. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, iz odredbe čl. 1065. ZOO proizlazi da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je prednica tuženice bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade. Tužitelj u nastavku svoga podneska ističe da je u ovome postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 5. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, tužitelj zaključno ističe svoj stav kako je sporna ugovorena naknada očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je prednica tuženice nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu. Zaključno je tužitelj predložio sudu da nakon provedenog postupka u ovoj pravnoj stvari usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te obveže tuženika na naknadu troškova parničkog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
4. Radi razjašnjenja spornih a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u postupku izvođenja dokaza sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu i to tužbu ( list 1-3), sudska presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-617/22-3 od 25. svibnja 2022., (list 5-9), obračun naknade za bankarske usluge od 8. lipnja 2005. (list 10), otplatna tablica za tužitelja (list 11-14), presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima P-795/2019-35 od 31. ožujka 2023. (list 15-31), pregled prometa po partiji kredita 5102457899 od 9. lipnja 2005. do 24. lipnja 2014. (list 32-49), sudska praksa Vrhovnog suda REv-673/23-2 od 13. veljače 2024. (list 51-57), ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102457899 od 8. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika iz ovog postupka (list 59-61), odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-60/24-2 od 17. travnja 2025. (list 63-78), odgovor na tužbu od 7. srpnja 2025. (list 81-92), odluka Vrhovnog suda Revr-758/07-2 od 16. siječnja 2008. (list 93-97), sudska praksa dostavljena od strane tuženika (list 98-126), podnesak pun. tužitelja od 31. srpnja 2025. (list 128-131), odluka Županijskog suda u Zadru od 23. svibnja 2023. poslovni broj Gž-358/2023-2 (list 132-140), te zapisnik s ročišta od
17. rujna 2025. (list 142-144).
5. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) odlučio kao u izreci ove presude.
6. Među strankama nije sporno da su dana 8. lipnja 2005. tužitelj i tuženik, sklopili Ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/51404627-5102457899, a temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 38.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nije sporno niti da je prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 612,29 EUR / 4.613,30 kuna dana 8. lipnja 2005., a sukladno članku 10. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor.
7. Između stranaka je sporno da li je tužitelj imao utjecaj i da li je mogao pregovarati o odredbama spomenutoga ugovora. Nadalje sporno je i da li je odredba čl. 10. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba, odnosno da li je odredba čl.10. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 8. lipnja 2005. ništetna. Pored navedenoga sporno je ima li tužitelj pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Sporno je i da li je tužitelj osoba koja ima status potrošača, a pored navedenoga sporna je vrijednost predmeta spora koju je u tužbi naznačio tužitelj.
8. Iz Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160/51404627-5102457899, proizlazi da su 8. lipnja 2005. tužitelj i tuženik, sklopili su kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Kredit za zatvaranje obveza. Iz istoga ugovora proizlazi da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 38.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, nadalje proizlazi da je rok otplate kredita 132 mjeseca te da je predmetnim ugovorom ugovorena promjenjivom kamatnom stopom koja na dan zaključenja Ugovora iznosi 7,990%. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 2.500% iznosa kredita odnosno 612,29 EUR / 4.613,30 kuna i to 8. lipnja 2005., a sukladno članku 10. predmetnoga Ugovora o kreditu, a ista naknada naplaćuje se prilikom isplate plasmana.
8.1. Iz presude donesene od strane naslovnoga suda pod poslovnim brojem:P- 795/2019-35 od 31. ožujka 2023. utvrđeno je da je tužitelju iz ovog postupka jasno i decidirano točkom 28. obrazloženja priznat status potrošača slijedom čega sud u ovome postupku neće zasebno odlučivati o istome statusu, a sve posebno obzirom da se radi o već pravomoćno presuđenoj stvari u smislu statusa tužitelja. Posebno je sud imao u vidu da je u tome dijelu naznačena presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Varaždinu donesenom 17. travnja 2025. pod poslovnim brojem Gž-60/2024-2.
8.2. Iz potvrde o obračunu naknade za bankarske usluge od 8.lipnja 2005. utvrđeno je da je tužitelji iz ovog postupka zaračunata naknada na odobren kredit po broju Ugovora:2402006-1031262160/51404627-5102457899, i to za iznos kredita od 38.830,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a iznos naknade je 2,500% što iznosi 4.613,30 kuna.
8.3. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu održanom 17. rujna 2025. u bitnome proizlazi da je on predmetni ugovor o kreditu sklapao radi novčanog iznosa koji mu je bio potreban za adaptaciju obiteljske kuće na što ih je u konačnici i potrošio te da mu ta kuća služi isključivo kao njegovo mjesto stanovanja odnosno isključivo kao njegov stambeni prostor, a sklapanju kredita prethodila pribava dokumentacije vezane uz novčana primanja tužitelja radi procjene novčanog iznosa koji se tužitelju ugovorom o kreditu može plasirati. U nastavku svoga iskaza tužitelj je istakao kako je on bio sastavljen na unaprijed formiranom obrascu te on nije mogao pregovarati o njegovim ugovornim odredbama među kojima posebno ističe da mu nije dana mogućnost pregovora o visini kamatne stope te naknade za obradu kredita, osim u odnosu na visinu glavnice kredita, dakle bilo je uzmi ili ostavi u odnosu na uvjete ugovora. Tužitelj je posebno istakao kako mu je od strane tuženika bio ponuđeno sklapanje ugovora isključivo u valuti CHF, a ugovor je pristao sklopiti jer mu je zaista bio potreban novac za adaptaciju kuće, a ugovorne odredbe mu nitko od zaposlenika tuženika nije zasebno tumačio u smislu da je s nekim od zaposlenika tuženika prolazio odredbu po odredbu spomenutog ugovora o kreditu no pamti da mu je u odnosu na same odredbe predmetnoga ugovora bilo omogućeno da ih pročita no ne i da istima prigovara s ciljem izmjene bilo koje od odredba ugovora. U odnosu na naknadu za obradu kredita tužitelj je istaknuo kako je iz ugovora vidio da ju mora platiti iako mu je bilo nepoznato na što se točno ona odnosi, a to mu nije poznato ni dan danas, no istakao je da mu je zbog te naknade zapravo iznos novčanih sredstava koji mu je isplaćen po kreditu manji od ugovorenog i to manji za iznos te naknade, a posebno je istakao i da mu je i na taj iznos tako tehnički obračunata redovna kamata. Dalje je tužitelj istakao kako koliko pamti je odmah prigovorio visini naknade za obradu kredita ali po tom pitanju nije mogao ništa više od toga učiniti jer je taj ugovor bio kao što je ranije naveo unaprijed pripremljen i tipski.
Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti ocijenivši ga životnim, logičnim te uvjerljivim te potkrijepljenim ispravama sadržanim u spisu predmeta i to ponajprije ugovorom o kreditu te potvrdom o obračunu naknade za bankarske usluge od 8. lipnja 2005.
9. Sukladno članku 53. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
10. Sukladno članku 269. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čankom 270. stavkom 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
11. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (članka 10. predmetnoga Ugovora o kreditu) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.
12. Prema članku 3. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
13. Navedena odredba iz članka 10. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvijestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“ nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.
14. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba Ugovora o kreditu u kojoj se navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,500% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah prilikom isplate plasmana, ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe. Uz navedeno, ovaj sud je stava da nije životno ni logično da bi tužitelj kao laik, inače, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu po zanimanju i zaposlenju policijski službenik, bez da mu se takva odredba objasni od stručne osobe mogla razumjeti samu odredbu i njezine štetne posljedice. Naročito je sud cijenio iskaz tužitelja u kojem je istakao da nije postojala mogućnost pregovora o ugovornim odredbama, a novčani iznos koji je ishodio ugovorom o kreditu bio mu je nužno potreban za adaptaciju stambenog prostora. Životno je i logično da bi svaka prosječna osoba u takvoj situaciji prihvatila uvjete druge ugovorne strane da riješi na odgovarajući način svoje stambeno pitanje kao jedno od najvažnijih životnih pitanja u životu svakog prosječno brižnog čovjeka.
14.1. Sukladno odredbi članka 3.stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. stavkom 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardno ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Uz navedeno, teret dokaziva da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti je na tuženiku, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao s obzirom da tvrdnje tuženika o istome nisu dokazane iz materijalne dokumentacije dostavljene u spis predmeta. Uz navedeno, u postupku zbog tuženikova odustajanja od tog dokaznog prijedloga, nije saslušavan svjedok UA, a za kojega je tuženik tijekom ovoga postupka, naročito u odgovoru na tužbu isticao da je s tužiteljem iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, a da je s istom upoznat bio tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnoga ugovora o kreditu kao i prilikom sklapanja istoga ugovora o kreditu.
15. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama članka 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba iz članka 10. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2005. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.
16. U odnosnu na prigovor tuženika o nedostatka pravnog interesa tužitelja ovaj sud je stajališta kako je isti u cijelosti neosnovan. Naime, člankom 187. stavkom 2. ZPP-a jasno su propisane procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, pri čemu je istim jasno propisano da se tužba kojom se traži utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Ovaj sud je stajališta da kod tužitelja postoji pravni interes, a sve budući da iz provedenoga postupka proizlazi da je cilj tužitelja u ovom postupku donošenje presude koja na neki način pogoduje tužitelju, odnosno osigurava mu zaštitu ugroženih prava, dakle da se donese presuda kojom će se zaštiti prava ili pravni interesi tužitelja, presuda kojom tužitelj za buduće vrijeme osigurava svoja prava i interese. Uz navedeno, ovaj sud prihvaća tvrdnje tužitelja u dijelu u kojem isti navodi kako je u ovom postupku podnio tužbu kojom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka kao jednim od temeljnih načela građanskoga sudovanja. Naime, pravilno je shvaćanje tužitelja da će u slučaju uspjeha u ovome postupku izbjeći provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenje s obzirom na to da se traži isključivo utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Dakle, tužitelj se prilikom podnošenja tužbe vodio načelom ekonomičnosti svjestan da će u slučaju uspjeha u sporu u ovome postupku stvoriti bržu, jednostavniju i u konačnici jeftiniju mogućnost uspjeha s eventualnim kondemnatornim tužbenim zahtjevom, što ovaj sud uvažava.
17. U odnosu na prigovor tuženika o previsoko naznačenoj visini predmeta spora od strane tužitelja, ovaj sud je isti ocijenio kao neosnovan. Naime, člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:118/18 i 51/23), jasno je i nedvosmisleno propisano da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Kako je tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2025. kao vrijednost predmeta spora naznačio upravo iznos od 1.327,22 eura, prigovor tuženika o pogrešno naznačenoj vrijednosti predmeta spora ocijenjen je u cijelosti kao neosnovan.
18. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača odnosno da ga je dužan u ovom postupku dokazati sud je isti ocijenio kao neosnovan, a sve kako je navedeno i pobliže opisano u točci 8.1. obrazloženja ove presude.
19. Podneskom od 11. rujna 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se u ovom postupku sasluša predloženi svjedok, osobni bankar tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu, UA, slijedom čega sud u ovom postupku isti dokazni prijedlog saslušanja istoga nije provodio. Posebno je sud imao u vidu da tužitelj na provođenju istoga dokaza nije inzistirao. Uz navedeno, sud je ocijenio da je i bez provođenja toga dokaznoga prijedloga činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno da bi se mogla donijeti meritorna odluka u ovome sporu.
20. Slijedom svega iznesenoga odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.
21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1 i 155.ZPP-a.
22. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava dopisa radi pribave dokumentacije od tuženika u iznosu od 50,00 eur, sukladno Tbr.37. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:138/23 dalje: Tarifa), trošak sastava tužbe od 5. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, sukladno Tbr.7. toč.1. i 54. Tarife, trošak sastava podneska od 31. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.8.toč.1. i 54. Tarife, trošak pristupa na ročište održano 17. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 9.1. i 42. OT, te trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 30. rujna 2025. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr. 9.3. i 54. Tarife, uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu od 187,50 eur, sukladno Tbr. 46. Tarife, odnosno sud je tužitelju dosudio trošak u ukupnom iznosu od 937,50 eur sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 30. rujna 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.
U Križevcima, 30. rujna 2025.
Sudac:
Ivana Prosenečki Kamenjak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
