REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1825/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Adžiću i Vinku Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-485/16, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika GC, odvjetničkog vježbenika, dana 30. rujna 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012270709, sklopljenog dana 7. veljače 2007. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja TC kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 415,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2010. godine pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 7.2.2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju stana za osobne potrebe, broj ugovora: 9012270709 kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 121.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Navodi da je točkom 10. Ugovora, određeno: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ Tužiteljica je gornji kredit prijevremeno djelomično otplatila dana 4. listopada 2010., za što je tuženiku platila naknadu u iznosu od 3.129,16 kn. Predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka Zakona smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Dakle, tuženik je tom ugovornom odredbom sebi u biti ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Dodatno, iz istih razloga tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva pa je i cijena tj. činidba neodrediva. Prema čl. 272. st. 1. ZOO/05 “činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi”, što ovdje evidentno nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05). Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05).
2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 415,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 04.10.2010. pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prije svega, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. S navedenim u vezi tuženik apostrofira kako je tužitelju već prilikom samog sklapanja ugovora bio dobro poznato da će u slučaju prijevremene otplate kredita biti dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Da je tužitelju isto bilo poznato te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Osim što je tužitelju već prilikom samog sklapanja (glavnog) Ugovora o kreditu bilo dobro poznato da će u slučaju prijevremene otplate kredita biti dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, dana 04.10.2010. godine ugovorne strane sklopile su I. (prvi) Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012270709 u kojemu je člankom 2. ugovoreno kako ugovorne strane suglasno utvrđuju uvjete prijevremene djelomične otplate kredita iz članka 1. istog dodatka. Dakle, izlazna naknada, tj. naknada za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena, stoga je tužitelju, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato da će istu naknadu biti dužan platiti te je iz istog razloga tužitelj donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom je tužitelj izjavio da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, to sudu nije niti dozvoljeno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Nadalje, tuženik napominje kako je naknada za prijevremenu otplatu kreditnog zahtjeva (izlazna naknada) upravo naknada za uslugu tuženika, na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te takva ugovorna odredba nije bila protivna tada važećim propisima niti je istim propisima bila zabranjena. Ističe da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014, dalje u tekstu: Pravilnik), kojim pravilnikom je u članku 3. izrijekom navedeno kako vjerovnik (Banka, ovdje tuženik) za obavljanje usluga može obračunavati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Jednako tako, u skladu s istim Pravilnikom, sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja tuženika (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. Zakona o obveznim odnosima i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZKP), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena. Dodatno, tuženik napominje kako se izlaznom naknadnom naplaćuju troškovi za uslugu koju je tuženik pružio tužitelju, a koja naknada se sastoji od operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Dakle, tako ugovorenu naknadu tuženik nesporno ima pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Nadalje, tuženik ističe kako Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) toč. 18. Preambule kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama te Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u ugovorni odnos s potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. U odnosu na uvjet Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prema kojem uvjetu je potrebno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, tuženik ističe kako sporna naknada ne predstavlja bitnu činidbu ugovora o kreditu potvrdio je Sud EU te je u presudi C-259/19 i C-224/19 iznio sljedeći stav: „Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba.“ Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, predmetna Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično tome i ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito jasno definiranu ugovornu odredbu u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje ističe kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Osim što je tužitelj imao mogućnost izbora, tuženik ukazuje na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan u cijelosti. Također, napominje kako tužitelj kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 121.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos izlazne naknade od 415,31 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom svega navedenog, jasno je da je odredba o naknadi prijevremenu otplatu kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Jednako tako, jasno je da je tužitelj sa spornom ugovornom odredbom bio upoznat te da je ista odredba bila predmet pojedinačnih pregovora. Iz navedenih razloga sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Čak i kada bi odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ističe prigovor zastare. Prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko označenoj, te predlaže istu utvrditi u iznosu od 415,31 EUR. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 10. rujna 2025. tuženik priznaje da je tužiteljici naplaćena naknada za naplaćen naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 3.129,16 kn/415,31 EUR dana 04.10.2010. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012270709 od 07.02.2007.g. (list 7-11 spisa), I. dodatak ugovora o kreditu br. 9012270709 od 04.10.2010. (list 5-6 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 23- 31 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužiteljicu kao stranku.
5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 07.02.2007. godine, te isplata iznosa od 415,31 EUR.
7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 07.02.2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 9012270709 i to na iznos od 121.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku, s time da je u tom slučaju dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Također nije sporno da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 3.129,16 kn/415,31 EUR dana 04.10.2010. Sporno je da li se radi o ništetnim odredbama, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.
8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala da je dana 07.02.2007. sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 121.400,00 CHF na rok otplate od 15 godina. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana na adresi [adresa] u [adresa] u cilju rješenja stambenog pitanja njene obitelji i u tom stanu živi sa svojom obitelji od 2008. godine. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Nitko ju nije upozorio da je u slučaju prijevremene djelomične otplate kredita dužna banci platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, niti joj je pojašnjeno koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom niti u kojoj visini se utvrđuje ta naknada. Ugovor je prije potpisa pročitala, s time da je tek prilikom djelomične prijevremene otplate kredita u banci saznala da je dužna platiti naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, te je djelatnika banke pitala da li se te obveze može osloboditi ili da li se ista može smanjiti na što joj je odgovoreno da se tu ništa ne može promijeniti jer je plaćanje te naknade ugovoreno i da je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita pravilo banke i uvjet za realizaciju kredita. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Kredit je u cijelosti otplaćen. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovorila je da je protiv tuženika u tijeku još jedan postupak u svezi predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF i povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te da je za ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita saznala tijekom 2024. godine neposredno prije podnošenja tužbe u ovom predmetu. Stan koji je kupljen temeljem predmetnog ugovora o kreditu nikada nije korišten za iznajmljivanje već u tom stanu živi sa svojom obitelji od 2008., kada je stan uređen.
9. Cijeneći iskaz tužiteljice, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, a na njezin iskaz niti tuženik nije imao primjedbi, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora i da se tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno obrazlagala ta odredba.
10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP) koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
11. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremeno vratiti kredit, s time da je u tom slučaju dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Ovo iz razloga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciziranog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranje naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način tužiteljici kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na istu, pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužiteljice da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, čime je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica, kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu te naknade.
12. Slijedom navedenog, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetnim navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužiteljice za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.
13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos naknade koju je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, pri čemu je između stranaka nesporno da je tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 415,31 EUR/3.129,16 kn dana 04.10.2010. godine.
14. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.
15. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio plaćeni iznos naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 415,31 EUR. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita naplaćena je dana 04.10.2010. godine, što među strankama nije sporno, pa su zatezne kamate dosuđene od 04.10.2010. godine, u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
16. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.742,54 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 415,31 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva, to je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37. st.1. ZPP-a.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.
18. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 30.07.2024. i 15.07.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 10.09.2025.g. 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.125,00 eura. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu od 66,36 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 30. rujna 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 33,18 eura i na presudu od 66,36 eura
2. pun. tuženika
