REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2693/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno, uz Mario Patač, odvjetnika u Zagrebu i zz za Marijana Belčića, odvjetnika u Osijeku i LJ, odvjetničku vježbenicu i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, dana 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom br. 3209010165, sklopljenog dana 05.05.2007. g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 10.05.2007. godine po javnom bilježniku Vojislavu Vuletin iz Šibenika pod br. OV-7572/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 400,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od dana 16. svibnja 2007. godine pa do isplate koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu od 428,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti trošak počev od 30. rujna 2025. pa do isplate, a koja kamata je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 14.04.2025. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate, u kojoj navodi da su dana 05.05.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209010165, potvrđen dana 10.05.2007. godine po javnom bilježniku Vojislavu Vuletin iz [adresa] pod br. OV-7572/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 97.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 22 godine kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

2. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 4. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.Tuženik je prilikom isplate kredita dana 15.05.2007. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.019,10 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 400,70 EURA.

3. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Tužitelj navodi da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Kako je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom br. 3209010165, sklopljenog dana 05.05.2007. g. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 10.05.2007. godine po javnom bilježniku Vojislavu Vuletin iz [adresa] pod br. OV-7572/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno

Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 400,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 16.05.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

5. U tijeku postupka, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda te osporava osnovanost svih tuženikovih istaknutih prigovora, što tužitelj detaljno obrazlaže u svom podnesku od 15.07.2025. godine, te navodi da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

6. Tužitelj potražuje troškove postupka prema troškovniku koji dostavlja u spis i na iste troškove potražuje i zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

7. U samom uvodu odgovora na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 14. travnja 2025. godine, obzirom da je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.340,50 EUR, dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu ukupnog iznosa od 400,70 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovno sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. godine, kako slijedi:

„Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“. Tuženik upućuje i na drugu praksu domaćih sudova, pa slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 400,70 EUR.

8. Tuženik navodi kako tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva pod točkom I. utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 3209010165 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 05.05.2007. godine, te s prethodno navedene osnove pod točkom II. zahtijeva isplatu iznosa od 400,70 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16.05.2007. godine pa do isplate. Odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

9. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

10. Tuženik osporava tužitelju status potrošača, jer da isto tužitelj nije dokazao, kao da nije dokazao da bi sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa da je potrebno prema Zakonu o zaštiti potrošača za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava, pa da je slijedom navedenog, tuženik u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

11. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, pa naglašava da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jeste jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik napominje da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te se poziva i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, a sama Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

12. Osim toga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13. Prvenstveno tuženik navodi da što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, te da je tuženik tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik se poziva na Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, smatrajući da je isto dokaz da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Slijedom iznesenog, tuženik navodi kako tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade, a ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, te da se ova naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

-operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

-materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

-troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), te tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (OJ protiv CIB Bank Zrt.).

14. Tuženik navodi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te se poziva na odluku Suda EU koji kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

15. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

•odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

•nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

•sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu, pa da se slijedom navedenoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

16. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 15. svibnja 2007. godine, pa ako bi ovaj sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 15. svibnja 2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godine, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

17. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 16. svibnja 2007. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, te se tuženik poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa da slijedom navedenog, je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

18. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

19. U tijeku postupka, tuženik ustraje kod navoda iz odgovora na tužbi i dodatno obrazlaže svoje činjenično i pravno viđenje predmeta spora u podnesku od 11.08.2025. godine, da bi u tijeku postupka tuženik učinio nespornim visinu ulazne naknade od 400,70 EUR, kao i da je istu tužitelj platio prilikom isplate kredita.

20. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

21. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

22. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 400,70 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

23. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku dana 15.05.2007. godine utuženi iznos od tadašnjih 3.019,10 kn, a što je sadašnjih 400,70 EUR, da visina tako plaćenog iznosa od 400,70 EUR nije sporna s naslova tzv. ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, kao niti datum plaćanja iste naknade, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i zatraženi tijek zatezne kamate zbog toga što tuženik smatra da je bio savjestan u vrijeme stjecanja ovog utuženog iznosa.

24. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara novčanog potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenoj odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora, da li tužitelj ima pravo na podnošenje ove tužbe vezano uz odredbu čl. 326. st. 2. ZOO- a, obzirom da je prema tuženiku ništetnost bila zabrana manjeg značaja, a Ugovor je zatvoren i realiziran, da li je predmetna odredba iz čl. 2. st. 4. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, sporna je savjesnost tuženika, te da li je tužitelj imao status potrošača u predmetnom Ugovoru, kao i da li je solemnizacija Ugovora od značaja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorene odredbe obuhvaćene ovim sporom.

25. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno kao stranke, utvrdio da je tužiteljica, rođena 1972. godine, po zanimanju knjigovotkinja, te da je prije podizanja predmetnog kredita tužiteljica bila klijent banke tuženika. Kredit je tužiteljici trebao za kupnju stana u [adresa] koji je kupovala zajedno sa svojim partnerom i kredit je utrošen za plaćanje dijela kupoprodajne cijene. U tu svrhu je kredit utrošen u cijelosti te su partner tužiteljice i tužiteljica živjeli s njihovim djetetom 5 godina u tom stanu i služio je isključivo u njihove osobne svrhe te na toj adresi nisu imali prijavljenu nikakvu firmu ni poslovnu djelatnost, niti su stan iznajmljivali.

26. Tužiteljica navodi da je ona bila dužna platiti trošak obrade kredita, a kamatu od 4,5% godišnje te je plaćeno sve što je banka od njih tražila, ali nitko nije objasnio od čega bi se taj trošak sastojao. Tužiteljica iskazuje da je kredit u cijelosti otplaćen prilikom prodaje tog istog stana. Kredit je bio vezan uz CHF iako je tužiteljici prvo dan na uvid kredit vezan uz EUR, a da bi joj neposredno pred sklapanje Ugovora bio dan Ugovor vezan uz CHF te je tužiteljici rečeno da nije kreditno sposobna za kredit u EUR te tužiteljica više nije imala mogućnost pregovaranja, pa je mogla uzeti ili ostaviti kredit.

27. Tužiteljica navodi da je ona pitala što znači ulazna naknada te joj je tada bilo rečeno da će joj sve pisati u Ugovoru, a da ona nigdje nije mogla ni čuti ni pročitati o čemu se radi.

28. Sud je iskaz tužiteljice saslušane osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu namjenskom (za kupnju nekretnine), a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužiteljice za plaćanje ulazne naknade, tj. naknade za obradu kredita, da je tužiteljica istu naknadu platila, te da nije sporno da je tužiteljica izvršila tu svoju ugovornu obvezu kao što nije sporan niti datum plaćanja te naknade od jednokratno tuženiku, što je bilo 15.05.2007., a kao naknadu za obradu kredita iznos od sadašnjih 400,70 EUR, bilo prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora, a kredit je iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 97.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

29. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio, da je novac iz kredita služio kupnji stana u [adresa] u kojem je živjela zajedno s partnerom i njihovim zajedničkim djetetom pet godina, bez da bi se u tom stanu obavljala bilo kakva poslovna djelatnost ili se eventualno iznajmljivao, pa je sud utvrdio da je tako tužiteljica dokazala svoj status potrošača, kao i da nije bila niti u banci tuženika niti kod javnog bilježnika, upoznata s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada, kao niti zašto je bila u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, dok tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj vezano uz predmetnu odredbu, a tuženik nije dokazao, a teret dokaza je ove činjenice na njemu, da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ove naknade, da je na njezinu visinu mogao utjecati, te da bi se o njoj pojedinačno pregovaralo, kao i da bi tužitelju tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Sud je utvrdio da niti u tijeku ove parnice tuženik nije dokazao iznose koji bi činili naknadu za pojedine radnje koje on nabraja u ovom postupku kao trošak predmetne naknade kredita, niti kako je došao do ukupno naplaćenog iznosa po toj osnovi. Tužiteljica je dokazala, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe, te pravni interes za podnošenje iste.

30. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, kao niti iz Odluke o Tarifi na koju se poziva i u samom Ugovoru, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je tuženik sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od naplaćenog iznosa.

31. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratni troškovi obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 400,70 EUR od iznosa kredita, a treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

32. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. st. 4. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

33. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

34. Nadalje, sud je utvrdio da činjenica solemnizacije ugovora nije od utjecaja na uspješnost mogućnosti isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio.

35. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena samo kao naznačena u postotku od iznosa kredita, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 400,70 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao.

36. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

37. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

38. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga. Sud je, treba opetovano navesti, utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika kako tužitelj ne bi imao pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, kao i da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

39. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 2. st. 4. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade od 400,70 EUR, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, a sud je obrazložio da je utvrdio da je neosnovano tuženikovo isticanje da bi se radilo o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, čime bi tužitelj, kako to neosnovano tvrdi tuženik, ostao bez prava da ističe ništetnost konkretnog dijela ugovorne odredbe čl. 2. st. 4.

40. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

41. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

42. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos od 400,70 EUR (ranije 3.019,10 kn) zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti počev od 16.05.2007. tj. od dana nakon dana kada je tuženik tužitelju neosnovano naplatio ovu naknadu (naplata je bila 15.05.2007. – utvrđeno iz potvrde tuženika i priznanja tuženika) pa do isplate.

43. Nije sporno da je Ugovor realiziran, ali se prema utvrđenju suda ne radi o zabrani manjeg značaja u odnosu na ugovornu odredbu iz čl. 2. st. 4. Ugovora, pa je i taj prigovor o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti kao pod toč. I. petita tužbenog zahtjeva i toč. I. izreke ove presude, sud utvrdio neosnovanim.

44. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

45. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

46. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 2. st. 4. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana nakon uplate tužitelja utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 400,70 EUR počev od stjecanja istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

47. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

48. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine zasniva se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

49. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

50. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak očitovanja na odgovor na tužbu 15.07.2025., ročište 10.09.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 150 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 300,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 75,00 EUR, te čini zbir od 375,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 428,08 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. III. izreke ove presude.

51. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 30. rujna 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

52. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.