Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-80/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sucu Goranu Škugoru, u pravnoj stvari 1. tužiteljice GĐ iz [adresa] 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja ŽĐ sa [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužitelja IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-392/2020-41 od 23. travnja 2025., 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-392/2020-41 od 23. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama IB., IIIB. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 125,00 eur.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. do 3. tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da 1. tužiteljici GĐ na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 534,40 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IA. izreke), naloženo je tuženiku da 1. tužiteljici GĐ na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati neto iznos od 367,18 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IB. izreke), naloženo je tuženiku da 2. tužitelju ŽĐ na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 518,56 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IIA. izreke), naloženo je tuženiku da 3. tužitelju IĐ na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati bruto iznos od 1.042,76 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IIIA. izreke), naloženo je tuženiku da 3. tužitelju IĐ na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor isplati neto iznos od 157,04 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IIIB. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 3.907,89 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. 4. 2025. do isplate (točka IV. izreke), dok su tužitelji odbijeni s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto naknadama plaće (točka IV. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu pod točkama IB., IIIB. i odluku o trošku pod točkom IV. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe od 125,00 eur.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu predlažu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu. Potražuju naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 eur.

4. Žalba nije osnovana.

5. Kako se tužbeni zahtjev svakog od tužitelja odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), slijedom čega je i presuda ispitana u okviru dopuštenih žalbenih razloga iz čl. 467. st. 1. ZPP.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora, za koju razliku tvrde da je nastala jer im ju tuženik nije isplaćivao naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora sukladno propisima (Zakonom o radu, Zakonom o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba) već im je isplaćivana naknada koja je znatno manja od one koja im pripada. Razliku naknade plaće za godišnji odmor u bruto iznosima potražuju na osnovi prosječne isplaćene mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, dok razliku naknade plaće za godišnji odmor u neto iznosima potražuju na osnovu isplaćenih naknada za rad na terenu, naknadu za rad u stražarskoj službi te naknadu za rad u službi dežurstva, koja davanja su propisana Odlukom o naknadi za posebne oblike rada u službi („Narodne novine“, broj 39/18 i 54/19).

8. Prvostupanjski je sud na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 54/14 i 70/18 - dalje: Pravilnik) te Odluke o naknadi za posebne oblike rada u službu („Narodne novine“, broj 39/18 i 54/19) dosudio tužiteljima tražene iznose razlike plaće za godišnji odmor u bruto iznosima, kao i u pobijanom dijelu presude 1. tužiteljici GĐ i 3. tužitelju IĐ razliku naknade plaće za godišnji odmor u neto iznosima, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

9. Tuženik u žalbi ukazuje da prema čl. 92. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19) plaća i naknada plaće predstavljaju isplate u bruto iznosima, a da se naknade za rad u terenskim uvjetima, naknade za stražarsku službu i naknade za dežurstvo koje su propisane Odlukom o naknadi za posebne oblike rada u službu, isplaćuju u neto iznosima, i nisu oporezive, te ulaze u materijalna prava, pa da se slijedom toga ne mogu uzimati u obzir kod izračuna prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, koji se prosjek uzima u obzir prilikom izračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, sukladno čl. 142. Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19 - dalje: ZSOS).

10. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 70/18) kada je 1. tužiteljici GĐ i 3. tužitelju IĐ dosudio tražene iznose naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u neto iznosima, jer prema toj odredbi Pravilnika djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

11. Dakle, tim je izmjenama propisano da se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora može odrediti i u većem iznosu od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

12. Kako se prema čl. 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR), kod određivanje naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora uzimaju u obzir prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), a imajući u vidu čl. 9. st. 3. ZR, kao i to da je čl. 142. ZSOS, te čl. 4. st. 2. Pravilnika, dana mogućnost da se djelatnim vojnim osobama naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora odredi i u većem iznosu od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, pravilno je sud prvog stupnja kod određivanja naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, uzeo u obzir i isplaćene naknade za radu u terenskim uvjetima i naknade za stražarsku službu i to u neto iznosima, jer se nesporno radi o neoporezivim naknadama.

13. Slijedom izloženog, pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te primjenom navedenih odredbi materijalnog prava naložio tuženiku da 1. tužiteljici GĐ i 3. tužitelju IĐ isplati naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u neto iznosima, pa je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkama IB. i IIIB. izreke.

14. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka iz točke IV. izreke presude, iz razloga jer smatra da pobijani dio tužbenog zahtjeva nije osnovan pa stoga sud nije trebao priznati niti troškove vezane uz navedeni dio zahtjeva te u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljima dosuditi manji iznos naknade troška postupka. Suprotno žalbenim navodima tuženika i odluka o trošku pravilna je i u skladu s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 155. ZPP te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi odluku o troškovima postupka iz točke IV. izreke.

15. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku to je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st .1. ZPP).

16. Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer se ne radi o trošku koji bi bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st .1. ZPP).

17. U nepobijanom dijelu pod točkama IA., IIA., IIIA. i V. izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 30. rujna 2025.

Sudac

Goran Škugor