Posl. br. P-1095/2019-36
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FE, [adresa], zastupan po Ivanu Vidaku odvjetniku iz Labina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, poradi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 19.09.2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. rujna 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1 Ugovora o kreditu broj 9011444834 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 30.05.2006. a koja glasi:
"koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana"
te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:
"u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete"
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuje se ništetnom odredba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011444834 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 30.05.2006. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valuti švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1 a koja glasi:
u odredbi čl. 4.2 koja glasi:
"kamata se obračunava u CHF (mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima". te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:
"po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja"
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuje se nepostojanje tuženikovog potraživanja istaknutog u vidu prigovora radi prijeboja s osnova priznate preplate u iznosu 6.601,56 eura (list 314 spisa) , zatim s osnova preplate kad je tečaj bio niži u iznosu 384,46 eura (list 455 spisa), te daljnjem iznosu 666,99 eura (list 456 spisa) ili zbrojeno 7.563,01 eura.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 13.319,79 Eur (slovima: trinaest tisuća tristo devetnaest eura i sedamdeset devet centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj. Iznos počevši od 01.10.2015.g. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu u kojem je traženo utvrđenje ništetnim dodatka ugovora o kreditu broj 9011444834 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 05.12.2015. a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina pod posl. br. OV-5568/2015, kao neosnovan.
VI Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.650,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od30.9.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
VII Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 17.3.2025. godine list 439 spisa.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 30.05.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011444834 s tuženikom te da je navedenim ugovorom tužitelju odobren namjenski kredit za izgradnju i dovršenje stambenog objekta u iznosu od 87.000,00 CHF sa stopom 4,55% koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Naveo je da je vraćanje kredita ugovoreno u 156 jednakih anuiteta, da je odredbom čl. 4 st. 4.1 ugovora o kreditu ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, da tužitelj i tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope ugovorene kamate da je od početka pa otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u više navrata povećavala što je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Naveo je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Tužitelj je naveo da obzirom tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Tužitelj ukazuje na odredbu čl.41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u podnesku od 03.09.2024. godine. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva navodeći u bitnom da je tužitelj namiren prilikom konverzije, da je ista valjano provedena, da konverzija ima učinak među strankama a istom su obuhvaćene sve otplate, da je osnovni ugovor prestao sukladno članku 160 ZOO-a, da dodatak ugovoru predstavlja novu pravnu osnovu da navedene odredbe nisu bile nepoštene i time nedopuštene, već lako razumljive, da je tužitelj bio valjano informiran. U odgovoru na tužbu tužena je istaknula prigovor radi prijeboja u parnici na sve negativne iznose razlika kad je kamatna stopa bila niža kao i iznos tečaja od početnog, te je istaknula i prigovor zastare.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 10-27 spisa, 55-131 spisa, 172-248 spisa, 251-261 spisa-iskaz, 317-387 spisa, 388-411 spisa, 412-430 spisa-nalaza vještaka, specificiranog tužbenog zahtjeva glede kondemnacije, dopuna na laza na listu 468-469 spisa te današnji iskaz vještaka.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 10 do 16 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 9011444834 od 30.05.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 87.000,00 CHF po srednjem tečaju za chf tečajne liste banke na dan korištenja kredita, članak 1 ugovora.
6. Nije sporna činjenica da na listovima 325 do 328 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, da na listovima 317 do 324 spisa prileži preglede uplata po predmetnom kreditu, da na listovima 329 do 366 spisa prileži knjigovodstvena kartica.
7. Nije sporna činjenica da na listu 17 do 21 spisa prileži Dodatak ugovoru o kreditu od 05.12.2015.godine.
8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,55 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7 ugovoren način isplate kredita da se kredit otplaćuje u 156 mjeseci dakle 13 godina plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF banka važeće na dan plaćanja. Prema članku 2 predmetnog ugovora namjena kredita je bilo namjensko korištenje kredita, što je potvrdio i sam tužitelj kad u iskazu opisuje da je naslijedio staru kuću te išao mjenjati krov.
9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 10 do 14 spisa te Dodatak ugovoru o kreditu na listovima 17 do 21 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.
10. Nije nadalje sporna činjenica da je prethodni postupak zaključen na ročištu od 17.10.2023.godine.
11. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.
12. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i osnovanost od strane tuženika istaknutog prigovora prijeboja u parnici a svezi s tim I osnovanost od strane tužitelja istaknutog prigovora zastare. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
13. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. a tužba je zaprimljena dana 11.6.2019.godine uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi nije došlo do zastare. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 11.6.2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem tužbe a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
14. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.
15. Nadalje iako je tužitelj sam iskazao da je novac dobiven od kredita koristio namjenski radi renoviranja stare kuće koje je naslijedio te da je ta kuća "isključivo za iznajmljivanje" razvidno je da se sama tužena koja je sačinila dodatak ugovoru o predmetnom kreditu pozvala na Zakon i izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju NN 102/2015 čime je i sama priznala da se radi o ugovoru kojim priznaje tužitelju status potrošača, list 17 spisa. Stoga je valjalo odbiti prigovor tužene glede promašene aktivne legitimacije.
16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listu 428 spisa o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 18.03.2024. godine proizlazi nakon što mu je sudac predočio ugovor da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu. Iskazao je da su naslijedili jednu staru kuću i onda su išli mijenjati krov, ali kad su otvorili gore vidjeli su da je to stara kuća i onda su napravili novi projekt i srušili su ju cijelu, da je ta kuća isključivo za iznajmljivanje. Na upit zašto se odlučio baš za ovu banku odgovorio je da je uzeo tri kredita i to kod OTP banke, Erste banke i PBZ banke, čak je i to malo jer su oni jako malo procijenili ovo što je naslijedio, pa je još morao dati zalog na svojoj nekretnini, da je ovaj ugovor o kreditu je sačinila banka. Na upit da li mu je netko nešto objašnjavao vezano za ovaj ugovor o kreditu odgovorio je da nije, da nije imao nikad kredit u švicarcima, čak je i neko vrijeme prije radio u banci na kreditima do 1992. godine. Nitko mu nije objašnjavao karakteristike valute švicarca. Prije ovog ugovora je radio u banci nekih 14-15 godina prije. Nikad se prije nije susretao sa švicarcem kao valutom. Na upit suca da li mu je bankarska službenica objašnjavala kako na koji način će se mijenjati i temeljem kojih parametara kamatna stopa odgovorio je da ne ništa. Nisu mu dali nikakvu dokumentaciju iz koje bi vidio na koji način će se mijenjati kamatna stopa, moguće jer smo mala sredina pretpostavili da on to zna. Ne zna koja je bila najmanja rata a koliko je poslije rata porasla, samo zna da je išla na više. Na upit suca kako dolazi do potpisivanja Aneksa ugovora odgovorio je da mu je banka poslala prijedlog, ponudu vezano za dodatak na listu 17- 21 spisa. Na upit suca zašto se odlučio to potpisati odgovorio je jer je dvije godine manje plaćao ratu na račun onoga što je konvertirano. Priznali su mu ono što je bilo više plaćeno i kroz dvije godine su mu na ime toga smanjili ratu. Da li ga je netko natjerao da to potpiše odgovorio je da nije, ali dobro mu je došlo jer su takve rate u švicarcu prije toga bile da mu je taj dodatak dobro došao jer ih praktički više nije mogao platiti. Naime, on je tada imao već dosta godina tako da su rate za 13-godišnju otplatu bile visoke. Kod potpisivanja ovog dodatka da li je bilo govora da je tim dodatkom potpuno obeštećen odgovorio je da ne da nije o tome uopće bilo govora, da je i ovaj dodatak ugovora sačinila banka, da nije bilo nikakvih razgovora niti vezano za ovaj dodatak ugovora o kredita, oni su samo rekli koliko mu priznaju za ove godine što će manje plaćati. Da li je išao kod nekoga provjeravati da li su dobro izračunali odgovorio je je tamo radio ali vjerujte nije to lako provjeriti. Kako je došlo do toga da uzme kredit u švicarcima odgovorio je da kao što je rekao oni su poslali procjenitelja vezano za nekretninu koju je naslijedio. Oni su mu ponudili koliko može dobiti novaca na ime kredita primjerice u eurima i švicarcima i ovaj u eurima je tada bio najpovoljniji. Oni su rekli koliko novaca može dobiti ako uzme kredit u eurima a koliko u švicarcima. Na upit da li je tada bilo govora da će doći do nekih oscilacija vezano za švicarac odgovorio je "ma kakvi". Kad je on bio radio u banci tada uopće nije radio vezano za kredite u švicarcima, tada to nije bilo aktualno. Na upit suca nije očekivao da će doći do ovakve oscilacije visine anuiteta kredita u švicarcima. Naveo je da smatra da nije u potpunost obeštećen konverzijom. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužitelja budući je isti bio (blagodat načela neposrednosti iskren, životan objektivan) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu.
21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore cijeneći nespornu činjenicu da je tužena isti sama konvertirala upravo pozivom na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.
22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 30.5.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF , te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. U takvom kontekstu (i) odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana i za CHF.
25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe.
26. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke , te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, niti to tvrdi, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj vozilo koristio za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene. Sve opisano proizlazi i iz objektivnog iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.
27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava FEP i ČEP protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
29. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. Dodatak ugovoru o kreditu od 5.12.2015.godine glede kojeg tužitelj traži da se utvrdi ništetnim. Naime tužitelj po ocjeni ovog suda već samim time što je svoj tužbeni zahtjev glede temeljnog ugovora o kreditu postavio samo na utvrđenje ništetnim samo odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF (dakle djelomična ništetnost) onda nije mogao tražiti da sud utvrdi ništetnim u cijelosti dodatka ugovora o kreditu od 5.12.2015..godine niti po ocjeni ovog suda takva ništetnost postoji u odnosu na dodatak. Osim toga sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da se utvrdi predmetni dodatak Ugovoru o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 5.12.2015.godnie ništetan kao neosnovan, stav V izreke ove presude.
30. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019., Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).
31. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
32. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 ČE protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu F protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.
33. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., ČE protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.
34. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
35. U odnosu na pravno stajalište da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.). Sukladno obrazloženom, ovaj sud bi prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate koji je tužitelju ipak priznat prilikom konverzije kredita, a koji iznos proizlazi iz sklopljenog dodatka ugovora ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž- 635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Međutim u ovom predmetu tužitelj ne potražuje više plaćene iznose s osnova promijene kamatne stope i iznose s osnova tečajnih razlika (list 428 spisa) zbog čega nema mjesta prebijanju o čemu će kasnije biti riječi.
36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 96. st 1. i 102 ZZP/07 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 30.5.2006.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I i II izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću listovi 412 do 430 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 14.02.2024. godine utvrđeno je u bitnom list 428 spisa da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 4.196,69 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije manje uplatio 666,99 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatio 9.867,40 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatio 384,46 €. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 6.479,99 € na dan 30.09.2015. Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 3 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 3 do konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 13.319,79 € i to: 13.319,79 € preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, 0,00 € preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015. godine. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1 i 3 odnosno one utvrđene rekapitulacijom ukoliko se radi prijeboj sa priznatom preplatom list 428 spisa. I u usmenom izlaganju i mišljenju na ročištu od 16.09.2025. vještak je u cijelosti ustrajao u svom nalazu i mišljenju navodeći na upit suca da potvrđuje vezano za uzimanje u obzir efekta konverzije. Na upit suca s obzirom da je na listu 15 nalaza i mišljenja utvrđen iznos od 6.479,99 eura vještak se očitovao da je riječ zapravo o iznosu navedenom u aneksu o konverziji koji je utvrđen na dan 30.09.2015.g. a iznosi 6.392,60 eura koji se prvobitno pretvorio u kunu prema tečaju pretvorbe na isti dan od nos 30.09.2015. a potom je pretvoren u eur sukladno fiksnom tečaju konverzije kuna-eur RH iz 2023. godine. Sama kamata do 30.09.2015. iznosi 5.735,69 eura. Nakon toga se s obzirom da se iznos obračunatih kamata od 5.736,69 eura manji od iznosa pretplate 6.479,99 eura onda se ostatkom pretplate umanjuje po principu uračunavanja. Na upit punomoćnika tuženika navodi da je konverzija ispravno obračunata te da se članak ZID ZPK da se ne obračunavaju zakonske zatezne kamate na pretplatu utvrđenu u provedbi toga zakona odnosno ovdje konkretno pretplatu priznatu konverzijom, dok je ovdje riječ o zakonskim kamatama koje se obračunavaju na utvrđenu razliku preplaćenih kamata i valute u slučaju kada se radi o ništetnosti promjenjive kamate i valutne klauzule. dakle osnova za ov zatezne kamate je u postupnosti drukčija u odnosu na o kojima govori ZID ZPK, listovi 470-472 spisa. Svoj nalaz i mišljenje vještak je izložio na ročištu od 19.9.2025.godine.
38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao svoju tražbinu u podnesku od 17.3.2025.godine, list 434 spisa potražujući samo iznos od 13.319,79 eura. Kao je već navedeno taj iznos sukladno nalazu vještaka predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na iznose preplate s osnova promijenjene kamatne stope od 4.196,69 eura i s osnova tečajnih razlika od 9.867,40 eura. Dakle tužitelj ne potražuje ta dva iznosa s osnova preplata već samo obračunatu zakonsku zateznu kamatu na te iznose do dana 30.9.2015.godine. Stoga po ocjeni ovog suda već i zbog toga nema mjesta prebijanju tog iznosa sa iznosom preplate po podnesenom prigovoru prijeboja u parnici od 6.601,56 eura koji je bio istaknut u podnesku tužene od 8.1.2025.godine (ili 6.392,60 + 208,96 eura listovi 17 i 18 spisa) kad je tužena tražila da se prijeboj izvrši s osnova izvršene preplate zbog konverzije, list 314 spisa. Naime taj iznos preplate kojeg je tužena specificirala u podnesku od 8.1.2025.godine, list 314 spisa već se prebio i sa iznosom od 6.479,99 eura list 428 spisa za koji iznos je vještaka naveo da se radi upravo o preplati tužitelja na dan 30.9.2015.godine, kao i sa iznosima tj. tražbinom tužitelja od 4.196,69 eura i 9.867,40 eura list 428 spisa koji su još i veći. Naime vezano za taj prigovor prijeboja u parnici list 314 spisa nužno je ukazati slijedeće. Naime, temeljem čl. 195 ZOO-a propisao je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Člankom 196 st. 1 ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Prema stavku 2 istog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Nadalje čl. 198 st. 1 ZOO- a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Stavkom 2 istog članka propisano je ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda pretpostavke za prijeboj nastaju retroaktivno. U konkretnom slučaju prigovor tužene radi prijeboja u parnici nije zastario jer su se pretpostavke za prijeboj što je vidljivo iz dospijeća pojedinih iznosa nastale kad su se tražbine tužitelja susrele sa tražbinom tuženika. Nadalje tužena u podnesku od 17.3.2025.godine list 455 spisa ističe prigovor radi prijeboja u parnici sada po novoj osnovi tj za iznos od 384,46 eura s osnova kad je tečaj bio niži (negativne razlike) kao i za daljnji iznos od 666,99 eura list 456 spisa po istom osnovu dakle za novi iznos od 1.051,45 eura sa kamatom na isti. Po ocjeni ovog suda ukupna tražbina tužene s osnova prigovora prijeboja u parnici iznosi 6.601,56 (list 314 spisa) + 384,46 (list 455 spisa) + 666,99 (list 456 spisa) ili zbrojeno 7.563,01 po navedenim osnovama. Nasuprot tome tražbina tužitelja iznosi 4.196,69 (s osnova preplaćene kamatne stope) + 9.867,40 eura s osnova promijenjenih tečajnih razlika + 6.479,99 eura (s osnova premašenih uplata list 428 spisa) ili zbrojeno 20.544,08 eura samo na ime glavice (dakle bez iznosa od 13.319,79 eura, list 428 spisa). Slijedom navedenog valjalo je deklaracijom utvrditi nepostojanje tuženikovog potraživanja istaknutog radi prijeboja, stav III izreke ove presude. Ukazuje se da se valjani prijeboj vrši primjenom članka 171 I 172 ZOO-a što znači da bi za cjeloviti prijeboj bilo nužno provesti dopunu vještva i to na okolnosti utvrđivanja ukupnog iznosa tražbine tužitelja i tužene , što znači da je bilo nužno na svaki pojedini iznos glavnice izračunati i zakonsku zateznu kamatu te nakon toga I to uzeti u ozbir kod prijeboja. Međutim na izričit upit suda (dva puta) na ročištu od 19.9.2025.godine list 3 zapisnika stranke su se izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Stoga je sud mogao vezano za prijeboj uzeti u obzir samo iznose glavnica bez kamata.
39. Nadalje kad se opisano i ne bi prihvatilo često je pitanje i da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća pravno stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate a ne i iznosi tzv. negativnih razlika.
40. Tužitelju je stoga valjalo dosuditi iznos od 13.319,79 eura sukladno nalazu vještaka list 428 spisa koji iznos predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na iznose od 4.196,69 eura i 9.867,40 eura (list 428 točka 1,3, 6 nalaza vještaka), stav IV izreke presude. Dakle tužitelj nije tražio preplate iz točke 1 i 3 nalaza vještaka list 428 spisa. Sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos teče počev od prvog slijedećeg dana nakon izvršene konverzije tj. od 1.10.2015.godine kako je to i zatraženo, list 434 spisa, stav IV izreke presude.
41. Nadalje, glede od strane tužene osim istaknutog procesnog prigovora prijeboja u parnici tužena je u podnesku od 8.1.2025.godine istaknula i materijalno pravni prigovor prijeboja list 316 spisa što nije dopušteno sukladno recentnoj sudskoj praksi jer s obzirom na potpuno različitu pravnu prirodu jedan prigovor isključuje drugi a s druge strane sukladno recentnoj sudskoj praksi materijalno pravni prigovor nije istaknut određeno po visini.
42. U odnosu na postupovni dio ove parnice tuženik se protivio objektivnoj preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 17.3.2025.godine, koju je međutim valjalo dopustiti pozivom na čl. 190 ZPP-a. Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 19.9.2025..godine na kojem su se stranke na izričit upit suda (dva puta ) suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 27.10.2025..godine, ali je isto prezakazano zbog spriječenosti rješenjem za dan 30.9.2025. godine.
42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a
43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 17.3.2025.godine 100 bodova tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 17.10.2023., 18.3.2024., 19.9.2025. godine po 200 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 500 bodova ili 1.000,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 250,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno1.250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 400,00 eura odnosno zbrojeno 1.650,00 eura stav VI izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 30.9.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana, stav VI izreke presude.
44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav VII izreke presude.
45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem članka 11 točka 20 ZOSP-a pa je valjalo odbiti njego zahtjev za priznavanjem istih.
U Puli, 30. rujna 2025. godine
Sudac:
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
l. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
