Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2368/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Penić Lukač, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Korneliji Krizmanić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-765/2023-53 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-765/2023-53 od 28. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P- 765/2023-53 od 28. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu do 128,57 eur i rješava:

„Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 128,57 eur.“

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 25,00 eur, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su dana 18. svibnja 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke (točka I. izreke) te odredba članka 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF iznos od 1.363,41 eur/10.272,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka III. Izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.986,43 eur (točka IV. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 128,57 eur (točka V. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku sadržane u toč. V. izreke presude zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troška žalbenog postupka tužitelju.

3. Protiv točaka I., II., III. i IV. presude žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je osnovana , a tuženika nije osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

7. Predmet spora u žalbenom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 18. svibnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 1.363,41 eur/10.272,63 kn zbog ugovorene valutne klauzule u CHF.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka - kreditor 18. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 8.908,59 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

9. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, na temelju čl. 502. a i c ZPP.

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 - dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Prvostupanjski sud je u odnosu na sporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

16. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke u postupku utvrđeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao saznanja o mogućim promjenama anuiteta kredita vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, a niti saznanja u svezi načina promjene kamatnih stopa od strane banke. Nadalje, je utvrđeno da je djelatnika tuženika predao tužitelju tipski, unaprijed sastavljen ugovor koji je mogao prihvatiti ili ne, a prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bio upozoren na rizike ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF. Od strane djelatnika banke nije bio upozoren na tzv. tečajni rizik, a takvo upozorenje nije dobio niti od strane javnog bilježnika kod kojeg je izvršena ovjera potpisa na ugovoru o kreditu.

17. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su odredbe koje su sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu protivna i odredbi čl. 96. ZZP/07, odnosno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, kako što je to i u ovom slučaju.

20. Prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovne u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

21. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

23. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP.

24. Tuženik neosnovano smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je za taj dio zahtjeva nastupila zastara potraživanja, te je tužitelj pravomoćno odbijen sa zahtjevom za isplatu razlike anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope. Kako je Ugovor o kreditu koje su stranke zaključile, djelomično ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) jer je sklopljen protivno prisilnim propisima ZZP/03 u dijelu kojim je između stranaka ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula vezano uz valutu CHF, to s obzirom na takvu ništetnost, pravo na isticanje koje se prema odredbama ZOO ne gasi, tužitelj, suprotno žalbenim navodima tuženika, ima pravo isticanja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora neovisno o tome što je potraživanje temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari.

25. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 21. rujna 2020. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

26. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojom banka može vršiti promjenu ugovorene kamatne stope u skladu s odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

27. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 1.363,41 eur/10.272,63 kn. Nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

28. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

29. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta

32. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu koji je tužitelju priznat cjelokupni iznos uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja. Trošak financijskog vještačenja je bio potreban za vođenje postupka, te tužitelj ima pravo na naknadu ovoga troška u cijelosti neovisno do okolnosti što je dio tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope odbijen zbog zastare. Naime tužitelj je u tužbi, prije nego je tuženik istaknuo prigovor zastare potraživanja, predložio provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja visine preplaćenih anuiteta, koja je visina među strankama bila sporna. Neosnovano tuženik pobija rješenje o trošku u dijelu kojim je tužitelju priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude. Na ročište za objavu presude od 28. ožujka 2025. pristupio je punomoćnik tužitelja te tužitelj, na temelju Tbr 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu ovoga troška koji je bio potreban za vođenje postupka.

33. Osnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom V. izreke kojom je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe protiv presude donesene u ovom postupku pod poslovnim brojem P-309/2020 od 16. svibnja 2023. s obrazloženjem da je tuženik uspio sa tom žalbom. Prvostupanjski sud je u ovom postupku tužitelju dosudio parnični trošak u omjeru u kojem je tužitelj uspio u sporu na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, tako što je omjer uspjeha tužitelja umanjio za omjer uspjeha tuženika u sporu. Kako je trošak tužitelja umanjen prema uspjehu tuženika u sporu, tuženik nema pravo na naknadu troškova za radnje poduzete u postupku neovisno od okolnosti što je tuženik uspio sa žalbom podnesenom protiv presude posl. br. P-309/2020 od 16. svibnja 2023. Pri tome valja imati u vidu da je žalba tuženika usvojena jer prvostupanjski sud u postupku nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj predložio svoje saslušanje, da je sud prvog stupnja taj dokazni prijedlog odbio, pa se ne može tužitelju stavljati na teret plaćanje troška tuženiku za sastav žalbe s kojom je uspio iz razloga što prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i što je propustio izvesti dokaz saslušanjem tužitelja.

34. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. točka 2. ZPP, obiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. presude, dok je na temelju odredbe čl. 380. točka 3. ZPP valjalo uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke presude.

35. Tužitelj je u cijelosti uspio sa žalbom te mu je po Tbr 10/4 Tarife dosuđen trošak sastava žalbe u iznosu do 25,00 eur.

36. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić