Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1661/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Jakiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariju Vrnogi, odvjetniku u Metkoviću, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-139/2022 od 5. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-139/2022 od 5. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 13.272,28 €[1] /100.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2013. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti mu iznos od 593,93 €/4.475,00 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate tekuće od dana 28.11.2014. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.899,67 €.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i III., žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode kao neosnovane u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.272,28 €/100.000,00 kn koje se tuženik obvezao isplatiti temeljem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela jer je preuzeo obvezu ispunjenja dugovanja prenositelja tužitelja prema trgovačkom društvu INTERŠPED d.o.o., u iznosu od 100.000,00 kn.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a niti žalitelj određeno ne navodi koje bi to povrede bile učinjene. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije. Naime, tuženik u žalbi prvenstveno iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza ponavljajući tijekom postupka istaknute tvrdnje da nije preuzeo dug i da je dug isplaćen kroz rate plaćanja za vozilo marke "Passat". Kako tuženik u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, te ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, ne mogu se prihvatiti žalbeni prigovori nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Iz stanja prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik sklopili dana 23. ožujka 2012. Ugovor o prijenosu poslovnog udjela kojim je u čl. 2. ugovoreno da su stranke složne da prenositelj tužitelj, u cijelosti prenese poslovni udjel u iznosu od 100.000,00 kn na stjecatelja tuženika, uz obvezu stjecatelja da na sebe preuzme obvezu ispunjenja dugovanja prenositelja tužitelja prema trgovačkom društvu INTERŠPED d.o.o., a u iznosu od 100.000,00 kn;

- da iz čl. 3. navedenog ugovora proizlazi da prijenosom navedenih udjela s prenositelja tužitelja na stjecatelja tuženika prenose se i sva prava i obveze koje proizlaze iz istog pravnog posla, dok je čl. 4. ugovoreno da su stranke suglasne da je stjecatelj predmetnog poslovnog udjela tuženik ovlašten realizaciju dotičnog ugovora provesti u poslovnim knjigama društva;

- da je dana 28. listopada 2013. tužitelj poslao poziv na ispunjenje i opomenu pred tužbu kojom je obavijestio tuženika da je preuzeo obvezu da će na sebe preuzeti u cijelosti dugovanje tužitelja te da je tužitelj 18. rujna 2013. zaprimio rješenje o ovrsi kojim mu je naloženo da u koristi INTERŠPED d.o.o. – u stečaju izvrši plaćanje iznosa od 100.000,00 kn uz naknadu troška u iznosu od 3.950,00 kn te je pozvao tuženika da bez odgode, a najkasnije u roku 8 dana ispuni svoju obvezu i naknadi štetu tužitelju zbog ranijeg neizvršenja obveze te je potvrda otpravka ovjerena kod javnog bilježnika i izvršena je osobna dostava iz koje proizlazi da je tuženik navedeno zaprimio 31. listopada 2013.;

- da je presudom Trgovačkog suda u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku od 27. studenog 2014. u točki I. održano na snazi rješenje o ovrsi i prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je ovdje tužitelju naloženo da INTERŠPED d.o.o. isplati iznos od 100.000,00 kn sa zakonskom kamatom tekućom od 2. siječnja 2012. kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.600,00 kn te parnični trošak u iznosu od 4.475,00 kn, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž- 415/2018 od 25. svibnja 2018. u točki I. i točki III. kojom je ovdje tužitelju naloženo naknaditi parnične troškove u iznosu od 4.475,00 kn;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio s tuženikom Ugovor o prijenosu poslovnih udjela i da je jasno rečeno da će tuženik odmah platiti to dugovanje, a najkasnije do upisa tih udjela u Trgovačkom sudu, a nakon što je dobio prijedlog za ovrhu odlučio je tužiti tuženika zbog neizvršenja ugovora, a koji ni do danas nije izvršio uplatu odnosno nikada nije izvršio obvezu iz ugovora. Naime, tužitelj je naveo da je kupio svoj poslovni udio od društva Interšped, ali nije platio cijenu od 100.000,00 kn kolika je bila vrijednost udjela već je u dogovoru sa društvom Interšpedom i tuženikom prodao svoj poslovni udio tuženiku, a on se obvezao da će odmah platiti njemu ili društvu Interšpedu iznos od 100.000,00 kn;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je potpisao Ugovor o prijenosu poslovnih udjela i obvezao se na ispunjenje ugovora, a ne na isplatu duga te da je poslovni udio prenio na sebe sukladno Ugovoru o prijenosu, a tužitelju nije ništa plaćao kao i da nakon sklapanja Ugovora o kupovini udjela nije imao nikakve druge dogovore sa tužiteljem kako je izričito izjavio na ročištu 10. veljače 2025.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik odgovoran za neizvršenje obveze neisplate 100.000,00 kn prema tvrtki Interšpedu d.o.o. od trenutka kada ga je tužitelj pozvao na to (31.10.2013) te od tada teku i kamate zbog neispunjene obveze. Naime, obzirom da je u Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela izostala odredba o datumu dospijeća obveze da preuzme dug odnosu da plati isti Interšpedu d.o.o., prvostupanjski sud smatra da je ta obveza dospjela najkasnije 31.10.2013. kada je javni bilježnik predao istom poziv na ispunjenje obveze i opomenu pred tužbu u kojem ga je pozvao ispuniti obveze spornog ugovora pa od tog trenutka tužitelj s pravom potražuje od tuženika da ispuni neispunjenu obvezu i taj dio nije pao u zastaru jer je tužba podnesena 4 godine i 4 mjeseca po dospijeću. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je vozilo marke Passat prodano tužitelju nekoliko mjeseci prije sklapanja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, a što proizlazi i iz izjave Bobite d.o.o. od 01.09.2011. kao i Ugovora o ustupanju potraživanja istog datuma te potvrde Euroleasinga od 01.09.2011. kao i računa Euroleasinga od 30.01.2007. te dopisa SF od 26.08.2011. upućenog Bobiti d.o.o. kao i uplate od 01.09.2011. i raskida ugovora – prijevremena otplata od 30.08.2011., a koje sve isprave ukazuju da je sporno vozilo Passat otkupljeno prije Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, dakle prije preuzimanja obveze od strane tuženika da u ime tužitelja plati dug prema Interšpedu d.o.o. tako da je prema navedenim ispravama vozilo prebačeno na tužitelja 14.09.2011., a Ugovor o prijenosu poslovnog udjela sklopljen 6 mjeseci kasnije – 23.03.2012., te prvostupanjski sud zaključuje da navedeno vozilo Passat nije poslužilo kao sredstvo namirenja obveze ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik odgovoran za neizvršenje obveze neisplate 100.000,00 kn prema tvrtki Interšpedu d.o.o. od trenutka kada ga je tužitelj pozvao na to (31.10.2013), od tada teku i kamate zbog neispunjene obveze, koje sada duguje tužitelju Interšpedu d.o.o., slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

11. Naime, prema odredbi čl. 342. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Prema odredbi čl. 342. st. 2. ZOO kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Isto tako, prema odredbi čl. 9. ZOO, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

12. Iz odredbe čl. 2. sklopljenog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela proizlazi da su stranke ugovorile da su složne da prenositelj tužitelj, u cijelosti prenese poslovni udjel u iznosu od 100.000,00 kn na stjecatelja tuženika, uz obvezu stjecatelja da na sebe preuzme obvezu ispunjenja dugovanja prenositelja tužitelja prema trgovačkom društvu INTERŠPED d.o.o., a u iznosu od 100.000,00 kn, dok iz čl. 3. navedenog ugovora proizlazi da prijenosom navedenih udjela s prenositelja tužitelja na stjecatelja tuženika prenose se i sva prava i obveze koje proizlaze iz istog pravnog posla.

13. Neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi pravu volju stranaka prilikom zaključenja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela kao i prava tužitelja te obvezu tuženika, a posljedično tome da li je došlo i do povrede ugovorne obveze. Naima, iz predmetnog Ugovora jasno proizlazi da su stranke ugovorile da prenositelj tužitelj, u cijelosti prenese poslovni udjel u iznosu od 100.000,00 kn na stjecatelja tuženika, uz obvezu tuženika da na sebe preuzme obvezu ispunjenja dugovanja prenositelja tužitelja prema trgovačkom društvu INTERŠPED d.o.o., a u iznosu od 100.000,00 kn. Navedeno potvrđuje i iskaz tužitelja koji je naveo da je kupio svoj poslovni udio od društva Interšped, ali nije platio cijenu od 100.000,00 kn kolika je bila vrijednost udjela već je nakon nekog vremena u dogovoru sa društvom Interšpedom i tuženikom prodao svoj poslovni udio tuženiku koji se obvezao da će odmah platiti njemu ili društvu Interšpedu iznos od 100.000,00 kn. Pri tome, i iz iskaza tuženika proizlazi da je potpisao Ugovor o prijenosu poslovnih udjela i obvezao se na ispunjenje ugovora, ali nije ništa platio.

14. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio pravu volju stranaka prilikom zaključenja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela kao i prava tužitelja te obvezu tuženika pri čemu niti sam tuženik ne osporava da se obvezao na ispunjenje ugovora, te da je odmah poslovni udio prenio na sebe sukladno Ugovoru o prijenosu, a tužitelju nije ništa plaćao. Naime, nelogično i životno je neuvjerljivo da je tužitelj prodao poslovni udjel tuženiku koji ga je uz to odmah prenio na sebe, a da nije dužan platiti dugovani iznos odnosno da je poslovni udjel prenesen na tuženika bez da uplati cijenu od 100.000,00 kn (koju nesporno nije platio).

15. U odnosu na daljnje žalbene navode da tuženik obvezu preuzimanja obveze ispunjenja dugovanja nikada nije preuzeo niti ga je tužitelj ikada pozvao da ispuni preuzetu obvezu sukladno čl. 2. Ugovora, valja reći da su neosnovani budući da je upravo sam tuženik u svom iskazu naveo da je potpisao Ugovor o prijenosu poslovnih udjela i obvezao se na ispunjenje ugovora, te odmah prenio poslovni udjel na sebe, a nije platio niti tužitelju niti društvu Interšped iznos od 100.000,00 kn.

16. Isto tako, u odnosu na žalbene navode da tuženik nikada nije od strane tužitelja bio pozvan ispuniti obvezu iz članka 2. Ugovora onako kako ona glasi, valja reći da iz poziva za ispunjenje obveze i opomenu pred tužbu od 28.10.2013. za kojeg je unesena potvrda o pisanim priopćenjima (zapisnik JB Vedrana Plećaša i potvrda o istog listovi 8-15) proizlazi da je 31.10.2013. upravo tuženiku uručen poziv da ispuni obvezu od 100.000,00 kn za zateznom kamatom od 02.01.2012. te naknadi štetu tužitelju u iznosu od 3.950 kn na ime troška ovršnog postupka i sudskih troškova 1.281,25 kn (za što je tužitelj odbijen), slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

17. Također, pravilno je prvostupanjski sud otklonio i prigovor zastare u odnosu na isplatu duga od 100.000,00 kn. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je obveza tuženika dospjela najkasnije 31.10.2013. kada je javni bilježnik predao istom poziv na ispunjenje obveze i opomenu pred tužbu u kojem ga je pozvao ispuniti obveze spornog ugovora budući da je u Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela izostala odredba o datumu dospijeća obveze da preuzme dug. Prema tome, od tada tužitelj potražuje od tuženika da ispuni neispunjenu obvezu i u tom dijelu nije nastupila zastara jer je tužba podnesena 12. veljače 2018. odnosno nije protekao rok od 5 godina.

18. Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi da je tužitelj isplaćen kroz rate leasinga za vozilo marke "Passat" kao i navodi žalbe da je tuženik u ime tužitelja i za njegov račun čak podmirivao mjesečne rate leasinga za osobni automobil tužitelja. Naime, tuženik je izričito u svom iskazu na ročištu 10. veljače 2025. naveo da nije imao nikakve dogovore s tužiteljem nakon sklapanja Ugovora o prijenosu te da nije nikada ništa platio za vozilo marke "Passat" već su GF i ZF plaćali rate leasinga.

19. Pri tome, valja reći da je prvostupanjski sud ocjenjujući brižljivo i savjesno iskaz GF kao i DF zaključio da tuženik nije otplatio vozilo, a navedeno proizlazi i iz dopisa Stečajne upraviteljice Ivanke Sušić (listovi 105-115 spisa) i to računa za vozilo Passat na ime M od 14.09.2011. iz kojeg je vidljivo da je vozilo Passata prodano MF nekoliko mjeseci prije sklapanja Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, zatim iz izjave tvrtke Bobite d.o.o. od 01.09.2011.g. kao i Ugovora o ustupanju potraživanja istog datuma te potvrde Euroleasinga od 01.09.2011.g. kao i računa Euroleasinga od 30.01.2007.g. te dopisa SF od 26.08.2011.g. upućenog Bobiti d.o.o. te uplate od 01.09.2011. i raskida ugovora – prijevremena otplata od 30.08.2011., slijedom čega je prvostupanjski sud utvrdio da je sporno vozilo Passat otkupljeno prije Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, dakle prije preuzimanja obveze od strane tuženika da u ime tužitelja plati dug prema Interšpedu d.o.o. te je navedeno vozilo prešlo na tužitelja 14.09.2011., a Ugovor o prijenosu poslovnog udjela sklopljen 6 mjeseci kasnije – 23.03.2012. Slijedom toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da navedeno vozilo Passat nije poslužilo kao sredstvo namirenja obveze ugovornih stranaka.

20. Daljnji žalbeni navodi tužitelja svode se na preocjenjivanje izvedenih dokaza na što nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tuženik žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja jer je iz provedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je među strankama sklopljen ugovor o preuzimanju ispunjenja kojim se tuženik obvezala prema tužitelju da će ispuniti njegovu obvezu prema trgovačkom društvu INTERŠPED d.o.o. u iznosu od 100.000,00 kn.

21. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

22. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1 ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, dok tuženiku nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

23. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) (točka II. izreke).

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP - toč. III. izreke).

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić