Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2618/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Sesvetama – Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-1553/2019-52 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama – Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-1553/2019-52 od 28. travnja 2025. u pobijanom dijelu u točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 1. i čl. 7 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog dana 20. prosinca 2006. između tužiteljice VŽ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, solemniziranog dana 21. prosinca 2006. kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca pod poslovnim brojem OU-2001/06-1, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.163,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.244,69 eura sa zateznom kamatom od 28. travnja 2025. do isplate,

- u točki IV. izreke odbijena je tužiteljica sa dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 2.244,69 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. travnja 2025. pa do isplate

- u točki V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.250,00 eura.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 312,50 eura uvećano za trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 79,21 eura.

2.1. Iako tuženik u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) uzeo da tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu i to u točkama I., II., III. i V. izreke.

3. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 21. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu za iznos od 23.642,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te je ugovorena otplatna u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća,

- da predmetni kredit odobren namjenski za kupnju vozila,

- da je kredit otplaćen u cijelosti 28. travnja 2014.,

- da razlika mjesečnih uplata nastala zbog rasta tečaja iznosi ukupno 23.834,73 kuna, sada 3.163,41 eura,

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. studenoga 2019.

4. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije ni predložio dokaze da je tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužiteljica dobila neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) te čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO, prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

4.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, pozivajući se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022., pa kako je pokretanjem spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut tijek zastare, a u kojem sporu je presuda donesena 14. lipnja 2018. kada je zastara ponovno počela teći, to je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. studenoga 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Neosnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

10. U odnosu na žalbene navode valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

10.1. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

10.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10.3. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

10.4. Pri tome valja dodati da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, nije predložio nikakve dokaze, pa su žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik osporava primjenu čl. 502. c. ZPP, neosnovani.

11. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je u Republici Hrvatskoj dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda drugog stupanja, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno.

11.1. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

11.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

12. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

13. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

13.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

13.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

14. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz visinu potraživanja s osnove razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku Anti Mrčeli, a koja se sastoji od utvrđene ukupne razlike u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, pa pretplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta koja se odnosi na tečajnu razliku i iznosi 3.163,41 euro, koliko tužitelj i potražuje konačno postavljenim tuženim zahtjevom.

14.1. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge radi kojih je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Iz spisa proizlazi da se sudski vještak očitovao pisano i usmeno na prigovore tuženika na način da je nalaz i mišljenje dao sukladno zadatku suda na temelju vjerodostojne dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, pri čemu je vještak u ovom postupku iskazao razlike samo po osnovi tečajne razlike, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi koje tuženik ponavlja u vezi metode izračuna pretplate s osnove valutne klauzule stavljajući taj izračun u kontekst izračuna razlike s osnove promjene kamatne stope jer se radi o dvije različite metode izračuna u vezi razlike na ime preplaćenih kamata odnosno preplaćene razlike s osnova valutne klauzule.

15. Tuženik ponavlja u žalbi navode kojima ukazuje na negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj bio manji od srednjeg tečaja za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita.

15.1. Suprotno žalbenim navodima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne mogu uzeti u obzir iznosi koje je tužitelj platio po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati obzirom na utvrđene „negativne iznose“ obzirom na razdoblje kada je tužitelj platio manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužitelj ništa nije stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16.1. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. studenoga 2019., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

17. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. i V. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

17.1. Pri tome tuženik neosnovano osporava dosuđeni trošak za podneske od 20. listopada 2020., 21. svibnja 2020. i 8. rujna 2023., jer se radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić