Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž- 857/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5486/2021-16 od 20. prosinca 2023. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5486/2021-16 od 20. prosinca 2023. godine u dosuđujućem dijelu pod točkom I izreke i pod točkom II izreke do iznosa od 1.815,96 eura

II Uvažava se žalba tužene kao djelomično osnovana i preinačuje navedena presuda pod točkom II izreke preko iznosa od 1.815,96 eura do iznosa od 1.941,53 eura (za iznos od 125,57 eura), te odlučuje:

„Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnoga postupka u iznosu od 125,57 eura.“

III Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje odluka o trošku sadržana u navedenoj presudi pod točkom II izreke u dijelu kojim tužiteljici nije odmjeren daljnji trošak parničnoga postupka.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenoga postupka kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbenoga postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 2.294,72 eura/17.289,55 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.941,53 eura/14.572,50 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2023. godine do isplate (točka II izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11 - pročišćeni tekst 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 115/23 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Navedenu presudu pobija tužitelj pod točkom II izreke u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen daljnji trošak parničnoga postupka u iznosu od 250,00 eura zbog žalbenoga razloga koji je propisan odredbom članka 353. st. 1. toč. 3. ZPP, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanome dijelu preinači, uz naknadu troška žalbenoga postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

U odnosu na žalbu tuženika

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je i presudu u skladu s odredbama ZPP-a. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojom žalbi. Iako dosuđeni iznos od 2.294,72 eura sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'' broj 57/2022 i 88/2022 u daljnjem tekstu ZUE), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 17.289,57 kn a ne 17.289,55 kn te zbroj pojedinačnih iznosa u specifikaciji tijeka zateznih kamata ne odgovara iznosu od 2.294,72 eura nego iznosu od 2.294,8 eura isto s obzirom da je do navedene razlike došlo uslijed preračunavanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa potraživanja tužitelja odnosno s obzirom da navedeni iznos predstavlja zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika, izreku presude ne čini proturječnom odnosno nerazumljivom.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Tako je u bitnome utvrđeno da je sklopljen ugovor o kreditu pod brojem 045-50- 3287177 od 24. veljače 2006. godine kojim je tužitelj kao korisnik kredita kod tuženika kao davatelja kredita ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF of 22.770,40 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama, da je rok otplate kredita iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i da se kredit otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta, te je kredit u cijelosti otplaćen 31. ožujka 2013. godine. Kredit je podignut radi kupnje automobila marke Renault putem kredita u CHF kada su tužiteljici rekli da je kreditna linija vezana za CHF jako povoljna i da je CHF sigurna valuta sa stabilnim tečajem, te da ima najniže kamatne stope. Da se u čl. 2. ugovora o kreditu navodi da se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, pa je i sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak prema ocjeni prvostupanjskoga suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika u iznosu od 17.289,55 kn, odnosno 2.294,72 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), više plaćenog zbog promjene tečaja.

12. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe članka 502c. ZPP-a i članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu ZZP) prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj osnovano od tuženika potražuje preplaćene iznose s naslova razlike preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja.

13. Sa ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

14. Na žalbene navode tuženika valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku u tom postupku i utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

15. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tuženika jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZZP i ZPP.

16. Naime, s obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, a kojom su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive - prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega su iste ništetne sukladno članku 81. stavak 1. i 2., članku 84. i članku 87. stavak 1. ZZP, temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu ZOO) te posljedično navedenom i osnovan zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s naslova razlike zbog povećanja tečajnih razlika za CHF.

17. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. godine, a kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i prvostupanjski sud, te prvostupanjski sud nije niti trebao posebno obrazlagati ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

18. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C- 186/16 CSP i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kao prethodno pitanje ništetnost čl. 2. Ugovora o kreditu.

20. Neosnovano tuženik smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer za to nema niti procesnih, niti postupovnih pretpostavki, jer tuženik u postupku nije istakao procesni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i 196. ZOO. Kako je predmet ovoga spora povrat iznosa za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzulu u CHF koje uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. do čl. 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

21. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora o kreditu koji je u cijelosti izvršen, jer prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništavosti.

22. Neutemeljeni su i daljnji navodi žalbe da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, koja propisuje da, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, jer se ništetnost ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica u CHF ne može smatrati odredbom manjeg značaja.

22.1. U odnosu na žalbeni navod o nedostatku pravnog interesa tužitelja valja reći da je neosnovan s obzirom da tužitelj kao potrošač ima pravo na povrat stečenog bez osnove od strane tuženika kao banke koja je povrijedila kolektivne interese potrošača.

23. Zaključno, odluka o troškovima parničnoga postupka pravilna je i zakonita sukladno odredbi članka 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP sve u vezi mjerodavnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 138/23- dalje: Tarifa) u odnosu na sastav podneska od 17. siječnja 2022. godine jer se istim tužitelj očitovao na odgovor na tužbu tuženika, kao i u odnosu na sastav podneska od 20. srpnja 2022. godine kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještačenja i uskladio tužbeni zahtjev, pa tužitelj ima pravo na nagradu za sastav navedenih podnesaka sukladno odredbi Tbr. 8/1 Tarife.

24. Međutim, u odnosu na sastav podneska od 13. (pravilno: 10.) veljače 2023. godine kojim je tužitelj samoinicijativno precizirao tužbeni zahtjev i u valuti euro prvostupanjski sud je neosnovano dosudio trošak istoga u iznosu od 250,00 eura s obzirom da je obveza suda dvojno iskazati valute.

25. U preostalome dijelu, sukladno odredbi članka 368. st. 1. ZPP valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu prvoga stupnja, pa je odlučeno kao pod točkom I izreke ove drugostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tužiteljice

26. Pobijajući odluku o troškovima postupka tužiteljica djelomično osnovano u žalbi sadržajno ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP u vezi odredbe Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23- dalje: Tarifa).

26.1. Naime, osnovano žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada joj nije odmjerio trošak za nazočnost ročištu na kojem se objavila presuda od dana 20. prosinca 2023. godine (list 200 spisa), a koji trošak je zatražila troškovnikom od dana 10. listopada 2023. godine (list 196 spisa), u iznosu od zatraženih 124,43 eura.

27. Zaključno, u odnosu na nazočnost ročištu od 6. ožujka 2023. godine (list 191 spisa) treba reći da je prvostupanjski sud pravilno odmjerio trošak za nazočnost tome ročištu sukladno odredbi Tbr. 9/2 Tarife imajući u vidu da je na navedenom ročištu tuženik sadržajno samo ponovio dokazne prijedloge iz odgovora na tužbu.

28. Kada se iznos od 250,00 eura, u odnosu na koji tužena osnovano osporava odluku o troškovima parničnog postupka, prebije sa iznosom od 124,43 eura, u odnosu na koji tužiteljica osnovano osporava odluku o troškovima parničnoga postupka, dobije se iznos od 125,57 eura u odnosu na koji je tužena uspjela sa svojom žalbom, pa je temeljem odredbe članka 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod točkom II izreke ove drugostupanjske presude.

29. Žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu u dijelu kojim zahtjeva naknadu daljnjeg troška parničnoga postupka sukladno odredbi članka 380. toč. 2. ZPP, pa je odlučeno kao pod točkom III izreke ove drugostupanjske presude.

30. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška žalbenoga postupka jer u konačnici nije uspjela sa žalbom, pa je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove drugostupanjske presude.

31. Tužena nema pravo na naknadu troška žalbenoga postupka jer je uspjela samo sa dijelom sporednog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, pa je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.

U Zagrebu, 30. rujna 2025. godine

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica