Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-301/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg zemljišnoknjižnog sudskog savjetnika-specijalista RU u pravnoj stvari po tužbi tužitelja NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnic ima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dina Galić i Janica Plantak iz Varaždina, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 (ranije Nova hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595), radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Dine Galić, odvjetnice iz Varaždina, te objave presude dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HPB d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.916,75 EUR (slovima: dvijetisuće devetstošesnaest eura i sedamdesetpet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje računajući od 01.10.2009. do 30.06.2011.g., a od 01.07.2011. do 31.07.2015 po stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od

01.01.2023. pa do 29.12.2023.g. po stopi koja je određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, računajući kako slijedi na:

iznos 2,64 EUR od 1. veljača 2008.

iznos 3,31 EUR od 1. ožujak 2008.

iznos 5,30 EUR od 1. travanj 2008.

iznos 4,63 EUR od 1. svibanj 2008.

iznos 1,32 EUR od 1. lipanj 2008.

iznos 1,98 EUR od 1. srpanj 2008.

iznos 0,65 EUR od 1. kolovoz 2008.

iznos 1,32 EUR od 1. rujan 2008.

iznos 3,97 EUR od 1. listopad 2008.

iznos 13,26 EUR od 1. studeni 2008.

iznos 5,96 EUR od 1. prosinac 2008.

iznos 13,93 EUR od 1. siječanj 2009.

iznos 13,93 EUR od 1. veljača 2009.

iznos 17,24 EUR od 1. ožujak 2009.

iznos 15,92 EUR od 1. travanj 2009.

iznos 15,92 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos 13,26 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 10,61 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 11,27 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 11,67 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 14,59 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 15,92 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 14,59 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 16,98 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 17,91 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 17,24 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 20,83 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 21,23 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 22,15 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 30,65 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 28,52 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 36,49 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 31,18 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 29,19 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 35,82 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 43,79 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 39,81 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 37,82 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 37,82 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 37,95 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 27,60 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 29,45 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 41,80 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 38,48 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 29,19 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 49,23 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 47,77 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos 51,75 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos 53,08 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 53,74 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 53,08 EUR od 1. travanj 2012.

iznos 54,41 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos 55,07 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos 53,74 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos 55,07 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos 50,42 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 53,08 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 54,41 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 54,41 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 50,42 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 51,35 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 51,09 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 53,74 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 53,74 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 48,43 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 48,70 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 50,42 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 51,09 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 53,03 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 52,28 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 54,14 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 53,08 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 54,41 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 55,73 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 54,41 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 53,08 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 53,87 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 54,41 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 55,07 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 56,79 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 56,40 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 55,73 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 52,15 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 18,84 EUR od 1. siječanj 2015. sve do isplate, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku HPB d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.649,70 Eur (slovima: tisuću šestočetrdesetdevet eura i sedamdeset centi) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, računajući od donošenja presuda do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate navodeći u tužbi da a se poziva na članak 502c Zakona o parničnom postupku te na više pravomoćnih sudskih presuda koje su potvrđene od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i na odluke Ustavnog suda RH. Temeljem tih presuda, koje su usmjerene na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tužitelj pokreće postupak radi pravnog utvrđenja i naknade štete protiv osam tuženih banaka. Tužitelj ističe da su tužene banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, naročito u dijelu valutne klauzule denominirane u švicarskim francima (CHF) i promjenjive kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovora bila predmet jednostranih odluka banaka. Tužitelj nadalje navodi da je 9. siječnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 213541 s jednom od tuženih banaka, sa svrhom kupnje vozila. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika te je predviđao iznos kredita od 13.162,77 CHF. Prema ugovoru, tužitelj se obvezao vratiti kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, počevši od 01. veljače 2008. godine, a obračun anuiteta je vršen u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju CHF po tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća svake rate. Ugovorom je također predviđena kamatna stopa koja je bila promjenjiva i čija je visina određivana jednostranom odlukom tuženika, sukladno internim aktima banke. Početna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila je 6,15 % godišnje. Tijekom trajanja ugovornog odnosa dolazilo je do promjena kamatne stope, što je dokumentirano priloženim otplatnim tablicama. Iznos mjesečnih anuiteta, koji je prema početnom planu iznosio 193,24 CHF, odnosno 870,08 kuna, kasnije je rastao i prelazio 1.200 kuna zbog porasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane banke. Tužitelj je redovno izvršavao sve obveze, uključujući i uplatu posljednjeg anuiteta 13. siječnja 2015. godine, što je dokazano priloženim financijskim karticama. Međutim, tužitelj smatra da su pojedine ugovorne odredbe – naročito one koje se odnose na mjesnu nadležnost, valutnu klauzulu denominiranu u švicarskim francima i klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama banke

– djelomično ništetne. Takve odredbe, kako tvrdi, krše propise o zaštiti potrošača jer su nepoštene i dovode do štete za potrošača. Stoga tužitelj zahtijeva da sud utvrdi ništetnost navedenih odredbi ugovora, a u skladu s time i da mu dosudi naknadu štete u vidu isplate preplaćenih iznosa koje je platio zbog tih ništetnih klauzula. Također, tužitelj traži da sud obveže tužene banke da u svim budućim postupcima koji se odnose na slične ugovore primjenjuju navedene sudske odluke i štite prava potrošača. Za dokazivanje svojih tvrdnji tužitelj predlaže uvid u ugovor o kreditu, otplatne tablice, financijske kartice, tečajne liste tuženika na dan isplate kredita, kao i pribavljanje odluke o kamatama i drugih internih akata tuženika koji se navode u ugovoru. Također predlaže saslušanje stranaka ako bude potrebno.

2. Tužitelj se konkretno pozvao na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema čl. 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO/05). U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (5,10%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Odredbom čl. 2. Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj je naime bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora banka kao tuženik ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.

3. Nadalje, još je tužitelj naveo da U članku 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata u iznosu od 6,15 % godišnje, koja je određena kao promjenjiva, u skladu s odlukama tuženika o kamatama i naknadama. Međutim, tužitelj ističe da je dio ugovorne odredbe koji predviđa promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženika ništetan i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, tužitelj, kao prosječni potrošač, nije imao jasne i razumljive informacije o parametrima po kojima se kamata mijenja, što je učinilo kamatu neodredivom i ugrozilo njegovu mogućnost donošenja informirane odluke. Jedini jasan parametar bio mu je početni kamatni iznos od 6,15 %, koji nije osporavao. Tuženik, kao financijska ustanova s visokom razinom stručnosti, bio je obvezan pružiti jasne i potpune informacije o rizicima i uvjetima promjene kamatne stope, čime bi se zaštitila prava tužitelja kao potrošača. Međutim, tuženik to nije učinio, već se zadovoljio nejasnom i nerazumljivom formulacijom u standardnom ugovoru, čime je prekršio načelo savjesnosti i poštenja. U članku 8. ugovora predviđena je valutna klauzula prema kojoj se otplata vrši u švicarskim francima (CHF), a konverzija u kune vrši se po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Tužitelj navodi da je i ovaj dio ugovora ništetan jer mu kao prosječnom potrošaču nisu pravodobno i jasno objašnjeni rizici vezani za valutnu klauzulu, posebice rizik koji proizlazi iz činjenice da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na isti način kao prema EUR, te da je CHF valuta utočišta s posebnim rizicima povećanja vrijednosti, što je tužitelju kao dužniku donijelo neravnopravnost i financijsku štetu. Tuženik je jednostrano mijenjao tečaj i kamatnu stopu bez jasnih i razumljivih parametara, što je dovelo do nepravednog povećanja financijskih obveza tužitelja i time narušilo ravnotežu prava i obveza ugovornih strana. Zbog navedenih ništetnih odredbi u ugovoru, tužitelj je tijekom trajanja ugovora preplatio značajan iznos novca, kako zbog povećanih kamata, tako i zbog primjene valutne klauzule po nepoštenim uvjetima. Iz priloženog preliminarnog obračuna vidljivo je da je tužitelj preplatio oko 21.981,10 kuna u odnosu na obveze koje bi imao po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od datuma svake pojedinačne preplate do dana isplate. Također, tužitelj ističe da su sudovi viših instanci već zauzeli pravno shvaćanje da su sporne odredbe ništetne te da potrošačima pripada naknada štete zbog takvog postupanja banaka, što potvrđuje i relevantna sudska praksa.

4. Po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 12. travnja 2024. (listovi 153-155 spisa) postavio konačni tužbeni zahtjev o kojem je odlučivao ovaj sud.

5. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Također je prije upuštanja u raspravu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer da je između stranaka ugovorena mjesta nadležnost suda u Zagrebu, a to u samom ugovoru o kreditu. Konkretno, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani iz više razloga. Prije svega, potraživanje tužitelja je zastarjelo, što znači da su prošli zakonski rokovi unutar kojih se potraživanje može pravno ostvariti. Također, utvrđenja donesena u kolektivnoj parnici poznatoj kao „Parnica Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe. Čak i ako bismo pretpostavili da su ta utvrđenja relevantna, ne bi postojala obveza ovog suda da ih izravno primijeni, niti da se automatski veže za njihova rješenja, budući da svaki pojedinačni slučaj zahtijeva zasebnu analizu konkretnih okolnosti. U tom smislu, ugovorne odredbe o kojima tužitelj tvrdi da su ništetne nisu ni u kolektivnoj parnici proglašene ništetnima. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti da su takve da krše načelo savjesnosti i poštenja te time dovode do neravnoteže između ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli, primjerice, ne uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, što potvrđuje i članak 96. Zakona o zaštiti potrošača. Također, tuženik postavlja prigovor na visinu tužbenog zahtjeva. Što se tiče zastare, tuženik navodi da je pravodobno prigovorio da su većina potraživanja tužitelja zastarjela. Tužba je podnesena 2021. godine, a uzimajući u obzir da je ugovor sklopljen 2008., većina pojedinačnih potraživanja nije u rokovima za pravnu zaštitu. Pri tome se razlikuju rokovi ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja – bilo da je riječ o naknadi štete, povratu anuiteta ili stjecanju bez osnove – no u svim slučajevima zastarni rokovi su prošli. Dalje, tuženik je naveo da se ne može se slijepo primjenjivati kolektivna presuda na pojedinačni spor jer u kolektivnoj tužbi je riječ o apstraktnoj zaštiti prosječnog potrošača, a u individualnim parnicama se mora utvrditi postoji li primjenjivost tih utvrđenja na konkretnu osobu i konkretan ugovor. U pravnoj praksi postoji stav da, primjerice, osoba s visokom ekonomskom ili pravnom naobrazbom ne može biti tretirana kao prosječni potrošač bez vlastite stručnosti i iskustva, pa je stoga potrebno u svakom slučaju provesti detaljnu analizu. Tuženik je naveo da smatra kako se tužba se također ne može temeljiti na automatskoj primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora ili Presude Visokog trgovačkog suda, pogotovo jer su ti propisi i odluke doneseni nakon sklapanja ugovora i ne mogu se retroaktivno primjenjivati na postojeće odnose. Svaki pojedinačni ugovor mora se ocijeniti zasebno, s obzirom na specifične uvjete i okolnosti. Osim toga, tuženik navodi da tužitelj nije obrazložio ni dokazao ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu, već se poziva isključivo na kolektivnu presudu koja ne može zamijeniti argumentaciju u individualnom postupku. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, jer je zakonski dopušteno da kamatna stopa varira, a promjene nisu bile proizvoljne, nego su bile u skladu s tržišnim uvjetima i važećim zakonima. Tužitelj je pogrešno proširio opseg presude kolektivnog spora i na odredbe koje tamo nisu bile predmet razmatranja. Na kraju, tuženik tvrdi da tužitelj nije ni pokušao dokazati da su sporni uvjeti ugovora nejasni, nepravedni ili suprotni načelu savjesnosti i poštenja, što je nužno za tvrdnju o ništetnosti. Bez takvih dokaza ne postoji pravni osnov za njegovo potraživanje.

6. U povodu prigovora mjesne nenadležnosti ovaj sud je donio rješenje br. P - 301/2021-11 od 29. ožujka 2023. kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je odredio da će se po pravomoćnosti nastaviti sa postupanjem u predmetu od strane ovoga suda. Navedeno rješenje je postalo i pravomoćno dana 19. travnja 2023..

7. Tijekom dokaznog postupka sud je prvenstveno proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić odnosno po Centru poslovnih analiza d.o.o., a slijedom čega je i izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 135-147 spisa, zatim je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa listova 22-27 spisa, u informativni otplatni plan po kreditu sa listova 29-43 spisa, prometnu karticu sa listova 21-29 spisa.

8. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14-dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen u cijelosti osnovan.

9. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 9. siječnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj 213541 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor s tim da je taj ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela pod brojem OV-260/2008 dana 9. siječnja 2008.,

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 13.162,77 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan korištenja te da je namjena kredita kupnja motornog vozila,

- da je u čl. 3. kredita određeno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje isplatiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 6,15 % godišnje,

- da je rok otplate kredita 7 godina (čl. 5.) i to u 84 jednakih mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate, a dospijevaju na naplatu mjesec dana od dana iskorištavanja kredita u cijelosti, a iznosi 193,24 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 8. kredita),

- da je tužitelj u cijelosti vratio kredit odnosno isplatio tuženiku.

10. Sporno je između stranaka da li su odredbe Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje promjenjivosti kamatne stope iznad stope koja je naznačena u samom ugovoru (6,15 %) i koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pravovaljane ili ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita.

11. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO -a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka, nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu, a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12. Presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a koja je i potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je između ostalog da je i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 2. tuženik. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Tužitelj se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP -a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tuženika da je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imala također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tužene kao i njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 26. lipnja 2005. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

13. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 8. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP -a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom 9. siječnja 2008. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

14. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačnog pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac.

15. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić sud je utvrdio da je tužitelj na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama tuženiku platio više i to za iznos od 2.916,75 Eur specificiranom po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom na ročištu od 12. travnja 2024.. Tu se treba uzeti u obzir da je sud uzeo osnovanim tvrdnje tužitelja da bi se njegova obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate, odnosno korištenja samog ugovora, a iznosio je 4,502589 kuna za 1 CHF kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijske vještakinje i sa kojim tečajem je tužitelj praktično i jedino bio upoznat na dan kada je primio isplatu ugovora. Iz istog nalaza i mišljenja nedvojbeno proizlazi da je doista tuženik tijekom otplate kredita promijenio i kamatnu stopu, te da se tijekom otplate u više navrata mijenjao tečaj CHF i zbog čega je i dolazilo do povišenja otplate u kunskoj protuvrijednosti. Prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijske vještakinje sud je utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja i kamatne stope upravo preplatio iznos od 2.916,75 EUR.

16. Nadalje, vezano na prigovor zastare koji ističe također tuženik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi, a što znači u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je zastara nastavila teći s danom 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a posebno se dodaje da su presude Vrhovnog suda također obvezujuće za ostale sudove jer Vrhovni sud u svojim presudama izražava svoja pravna shvaćanja koja pravna shvaćanja su obvezujuća za sve niže stupanjske sudove pa tako i ovaj. Tužba tužitelja je podnesena 3. svibnja 2021. što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na kojoj presudu tužitelj temelji ovu tužbu jer je u istoj pravomoćno utvrđena ništetnost odredaba o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i na koju odluku budući je ista donesena u tužbi radi zaštite kolektivnih interesa , a na koja utvrđenja je i ovaj sud vezan temeljem odredbe iz čl. 502.c ZPP-a, a posebno se i dodaje da i odredbom iz čl. 328. ZOO-a se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Upravo iz tog razloga sud i smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatio kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bio svakako oštećen te je tuženiku platio više nego što je to trebao zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tužene da je zahtjev tužitelja u zastari, neosnovan.

17. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

18. Posebno se dodaje da je tuženik u odgovoru na tužbu opširno elaborirao svoje postupanje i svoje pravo u vezi promjenjivosti kamatne stope kao i dopuštenosti valutne klauzule, a što sud nije posebno iznosio u ovoj odluci smatrajući da takvo opširno razlaganje je bespredmetno u situaciji kada se tužitelj poziva na pravomoćnost sudske odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojim sudskim odlukama je obuhvaćeno i razdoblje u kojem je i on zaključio ugovor o kreditu sa tuženom. Iz istog razloga sud nije niti provodio dokaz saslušanjem tužitelja koji je predlagala tužena u svom odgovoru na tužbu smatrajući taj dokaz irelevantnim za ishod ovog postupka obzirom na obrazloženje koje je prethodno dato u ovoj odluci, a sve vezano na postojanje pravomoćnih sudskih odluka iz tužbe radi zaštite kolektivnih interesa čija utvrđenja su obvezujuća za ovaj sud temeljem odredbe iz čl. 502.c ZPP-a. Isto tako se dodaje da sud niti ne obrazlaže sve dokaze budući je dio tih dokaza i bio korišten prilikom knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić smatrajući da je ista dala svoj nalaz i mišljenje sukladno svojem znanju i iskustvu time da ista u svom nalazu i mišljenju nije trebala obrazlagati razloge za promjenu kamatne stope sukladno tvrdnji tužene jer joj to nije bio niti zadatak i konačno naveden nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tužene. Također, tijekom postupka je Trgovački sud u Zagrebu brisao je trgovačko društvo pod nazivom Nova hrvatska banka dioničko društvo dana 10.10.2023 rješenjem Tt-23/36488-1, dok je evidentno iz Sudskog registra da je društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo pripojeno društvo Nova hrvatska banka dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS [matični broj subjekta], OIB 78427478595, EUID [europski jedinstveni broj subjekta].080126398, temeljem Ugovora o pripajanju od 01.03.2023. godine, Rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 06.04.2023. godine te Odluke Glavne skupštine Nove hrvatske banke dioničko društvo od 14.06.2023. godine. Odluke o pripajanju nisu pobijane u za to predviđenom roku.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak sastav tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 -dalje OT) te tbr. 42. OT (PDV) u iznosu od 250,00 EUR, zatim trošak sastava obrazloženog podneska od 10. rujna 2021. u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. i tbr. 42. OT, trošak zastupanja na ročištima od 15. lipnja 2022., 4. prosinca 2024. (pogrešno u troškovniku navedeno 12.42024.) i 3. rujna 2025. u iznosima od po 250,00 EUR (3x250=750 Eur) prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 42. OT, zatim trošak sastava žalbe od 28. srpnja 2022. na rješenje o nenadležnosti u iznosu od 125,00 EUR prema Tbr. 10. t. 5., trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,81 Eur budući je ista plaćena sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18-dalje ZSP), zatim trošak sudske pristojbe presudu u iznosu od 37,81 kn te trošak vještačenja u iznosu od 199,08 Eur. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.649,70 Eur. Sud je tužitelju dosudio troškove sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđeni trošak je sud presudio zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude sukladno odredbi iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 142/12, 25/13, 93/14, 73/17, 131/2020, 114/2022, 6/2024 - dalje OZ).

U Varaždinu 30. rujna 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ ZOU Dina Galić i Janica Plantak iz Varaždina (za tužitelja)

2/ Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4 (tužena)