Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1631/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici u Osijeku, Šetalište kardinala Franje Šepera 8d, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 820/2019-29 od 4. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-820/2019-29 od 4. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 405,40 eura.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, broj: 918-50-4240004 od 5. srpnja 2007., između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, koji je ovjeren kod javne bilježnice Ruže Medunić pod poslovnim brojem OV-13232/07 od 6. srpnja 2007., a koja u čl. 1. glasi: "Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.", u čl. 2. glasi: "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kredita.", u čl. 7. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…", te u čl. 9. st. 4. glasi: "… Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom," (točka I. izreke).

Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnove preplate uslijed promjene kamatne stope isplati iznos od 943,32 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te da joj s osnove preplate uslijed razlike po osnovi valutne klauzule isplati iznos od 3.081,57 eura sa također pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.117,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (točka IV izreke), dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 433,00 eura odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv točke I., II., III. i IV. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2007., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 5. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.567,70 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu kupnje motornog vozila,

- da je ugovor o kreditu tužiteljica sklopila u svojstvu potrošača,

- da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (kreditora);

- da je odredbom čl. 7. Ugovora predviđen način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule i kojima su ugovorile promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotnu načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice,

- da su odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, te posljedično tome i ništetne.

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 943,32 eura i 3.081,57 eura s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) utvrdio djelomičnu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je s osnove restitucije naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 943,32 eura i 3.081,57 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika sud neosnovani. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužiteljica vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila razumljiva. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je tužiteljica kao potrošač bila informirana o posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da koji se odnose na nevezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga, imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i odredbe cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/19) predmetna odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

10. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je u svom iskazu naveo da je kredit podigla u svrhu kupnje automobila za svoje osobne potrebe, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je upravo za tu svrhu i odobren, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. U situaciji kada iz dokaznog postupka ne proizlazi da je tužiteljica vlasnik obrta ili trgovačkog društva u odnosu na navedenu okolnost nije bilo potrebno izvoditi dodatne dokaze pa tako niti pribavljati podatke od porezne uprave o unosu financijskih sredstva u obrt ili trgovačko društvo tako da tuženik u žalbi neosnovano ističe da je u postupku bilo potrebno pribavljati i taj dokaz.

11. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u zastarnom roku od pet godina. Stoga rok zastare u odnosu u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule. S obzirom da je tužba podnijeta 10. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

12. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

13. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

14. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također, sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Neosnovano tako tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja troškove trebao dosuditi sukladno djelomičnom uspjehu u sporu i odredbi čl. 154. st. 2. ZPP. Naime, uspjeh stranaka u sporu utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa kako je tužiteljičin konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen, to nema osnove da se troškovi dosuđuju primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

16. Također, neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja neosnovano tužiteljici dosudio trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Pravo na naknadu tog troška izravno je povezano sa pravom na pristup sudu zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu od kada stranci počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Dakle, navedeni trošak je nužan za vođenje parničnog postupka tako da je tuženik dužan i taj trošak nadoknaditi tužiteljici (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-580/2005 od 14. prosinca 2007., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023. i Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.).

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

18. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

19. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na žalbu jer navedeni troškovi u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili potrebni za vođenje postupka.

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj