Poslovni broj: P-1366/2023-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nikolina Ivetić Sokolić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Ante Omazića, odvjetnika u Zajedničkom odvjetničkom uredu Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 30. rujna 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], platiti tužitelju FH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s osnova više plaćenih iznosa anuiteta uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, iznos od 5.691,02 eura (slovima: pet tisuća šesto devedeset jedan euro i dva centa) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate, i to od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], platiti tužitelju FH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s osnova dospjele zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije, iznos od 1.098,91 eura (slovima: tisuću devedeset osam eura i devedeset jedan cent), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.880,18 eura (slovima: četiri tisuće osamsto osamdeset eura i osamnaest centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužitelju FH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.227,25 eura (slovima: tisuću dvjesto dvadeset sedam eura i dvadeset pet centi), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba za iznos od 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura) povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 19. lipnja 2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206880398/2006, broj partije: 7103188220, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nikole Tadića pod brojem OU- 782/06 dana 26. lipnja 2006. Tužitelj navodi da je ugovor u svojstvu založnog dužnika sklopila i RH, iz [adresa]. Nadalje, tužitelj navodi da je u članku 1. predmetnog ugovora navedeno: „Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.800,00 CHF (slovima: osamdesetpettisućaosamstošvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.“ Tužitelj navodi da je u članku 2. ugovora navedeno da je tužitelj dužan tuženiku platiti navedeni iznos kredita u anuitetima sve uz redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje. Nadalje, tužitelj navodi da je u članku 7. ugovora navedeno je: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 556,49 CHF (slovima: petstopedesetšestšvicarskihfranakaičetrdesetdevetrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.“ Tužitelj navodi da je odredbom čl. 23. P) navedeno da su korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita upoznate s činjenicom da su kredit i obveze na povrat kredita vezani uz valutnu klauzulu te da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora. Tužitelj navodi da je početno ugovoreni anuitet iznosio 2.565,42 kn, koji iznos je dobiven umnoškom vrijednosti srednjeg tečaju HNB-a za valutu CHF na dan korištenja kredita, (4,61) i anuiteta od 556,49 CHF, u kojeg je uračunata i početno ugovorena kamatna stopa. Nadalje, tužitelj navodi da je tijekom razdoblja otplate kredita, početno ugovoreni anuitet drastično povećavan na štetu tužitelja tako da je, primjerice, na dan 15. 5. 2010. iznosio 3.352,98 kn, na dan 15. 2. 2012. iznosio je 3.795,52 kn, tako da je tužitelj samo kratko vrijeme u početku otplate kredita plaćao anuitete sukladno svojim mogućnostima i shodno kreditnoj sposobnosti koju mu je sam tuženik u vrijeme sklapanja ugovora procjenjivao. Tužitelj navodi da je povećanje visine anuiteta rezultat ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope na temelju jednostranih odluka tuženika, te zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje, tužitelj navodi da o uvjetima ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamata tuženik s tužiteljem nije pregovarao. Tužitelj navodi da je ugovor djelomično ništetan u dijelu ugovornih odredbi o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredbi o redovnoj kamati koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a o kojima tužitelj sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao. Tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, a odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopu tuženik je tužitelju nametnuo, pa su u pitanju nepoštene klauzule, radi čega su ništetne. Tužitelj navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bio u cijelosti informiran o svim potrebnim ekonomskim parametrima bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora s tuženikom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi da je predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača, s namjerom rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik kao banka mogao i morao imati projekciju kretanja tečajeva, kao i rizika ugovaranja kredita u valutama poput CHF, osobito obzirom na okolnost da je tuženik kao banka, sasvim sigurno bila upoznata s okolnošću da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF. Tužitelj tvrdi da mu tuženik nije objasnio utjecaj valutne klauzule uz djelovanje promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita, pa uzimajući u obzir sve navedeno, tuženik je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., dalje: ZZP/07), kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da tuženik s tužiteljem o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pregovarao, a što se smatra nepoštenom praksom i protivno je načelu savjesnosti i poštenja i čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule tužitelj se poziva na sudski postupak koji je vođen radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Tužitelj navodi da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, u postupku pokrenutom povodom pojedinačnih tužbenih zahtjeva potrošača, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je u obrazloženju odluke Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. naveo da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske presude donesene u povodu tužbe. Nadalje, tužitelj navodi da s obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. 9. 2003.- 31. 12. 2008. , kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. 09. 2004. - 31. 12. 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08. i 125/11.), dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Tužitelj navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Tužitelj navodi da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu ništetnosti navedenih odredaba, ima se uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita nepromjenjiva stavka, te je tuženik dužan vratiti tužitelju preplaćenu razliku zbog povećanja tečaja, računajući preplatu za svaki pojedini anuitet, a na koju razliku tužitelj ima pravo obračunati zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog dijela anuiteta pa do konačne isplate. Nadalje, tužitelj predlaže da sud kao prethodno pitanje utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu i to: - dio odredbe čl. 2. navedenog ugovora u kojem je ugovoreno: „… i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …„ - dio odredbe članka 7. u kojem je ugovoreno: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.„ Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu tijekom razdoblja otplate kredita, čime je anuitet neosnovano i na štetu tužitelja povećavan. Slijedom navedenoga, tužitelj tvrdi da ima pravni interes utvrditi da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku s osnova ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, s time da se u odnosu na visinu te tražbine ističe kako ista iznosi najmanje 1.000,00 eura, zajedno sa pripadajućim kamatama. Tužitelj navodi da je za vrijeme trajanja kredita tečaj valute švicarski franak u odnosu na hrvatsku kunu, kontinuirano se povećavao, uslijed čega se povećavala i tužiteljeva mjesečna obveza plaćanja anuiteta tuženiku. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da naslovni sud kao prethodno pitanje utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula, i to: dio odredbe čl. 1. navedenog ugovora u kojem je ugovoreno: „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu…“, dio odredbe članka 7. u kojem je ugovoreno: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 556,49 CHF (slovima: petsto pedeset šest švicarskih franaka i četrdeset devet rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, dio odredbe čl. 23. P) navedenog ugovora u kojem je ugovoreno: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja odnosa na temelju ovog ugovora.„ Tužitelj navodi da je angažirao stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, Vlatka Panjkovića, koji je obračunao neosnovano plaćene iznose po svakom pojedinom anuitetu zbog učinka valutne klauzule i utjecaja tečajnih razlika na visinu anuiteta, a koji iznos prema preliminarnoj procjeni iznosi 40.162,54 kn, a navedeni obračun vještaka platio je 300 eura. Stoga tužitelj u ovom postupku predlaže da sud, kao pravnu posljedicu utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, naloži tuženiku da tužitelju vrati navedeni iznos od 5.330,48 eura odnosno 40.162,54 kn, kojeg je tuženik stekao bez valjane pravne osnove, a sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki preplaćeni iznos anuiteta teku počevši od sljedećeg dana od dana plaćanja pojedinog anuiteta. Nadalje, tužitelj navodi da je s tuženikom 30. prosinca 2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), predmet kojega je bila konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, izmjena kamatne stope i utvrđenje iznosa preostalog dijela neotplaćene glavnice kredita. Tužitelj navodi da su stranke u članku 4. Dodatka ugovorile da neotplaćena glavnica u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 66.406,31 CHF, a što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan 30. 9. 2015 iznosi 463.567,31 KN, dok su u članku 8. stranke ugovorile da na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4., koja je zakonski učinak konverzije, iznosi 44.072,74 EUR, što po primijenjenom tečaju za EUR iznosi 336.366,59 kn, koju je korisnik kredita dužan platiti kreditoru zajedno s redovnom kamatom. Nadalje, tužitelj navodi da iz obavijesti tuženika o izračunu efekata konverzije proizlazi da iznos nedospjele glavnice kredita konvertiranog iz valute CHF u valutu EUR iznosi 336.366,59 kn. Tužitelj navodi da prema izračunu vještaka za računovodstvo i financije, nedospjeli iznos glavnice na dan 30. 9. 2015., umjesto prikazanih 336.366,59 kn iznosi 299.596,87 kn, koji iznos je dobiven umnoškom ostatka neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu i početnog tečaja za CHF, slijedom čega tužitelj ima pravi interes potraživati razliku previsoko naznačene glavnice. Tužitelj navodi da je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim presudama donesenima povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, utvrđeno pravo tužitelja kao korisnika kredita da od tuženika zahtijeva sve preplaćene iznose anuiteta uz pripadajuće zatezne kamate i to prema obračunu početnog tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita kao i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj navodi da je u članku 2. Dodatka razvidno da se je tuženik prilikom izračuna konverzije vodio parametrima koji se odnose na ništetnu valutnu klauzulu u CHF te ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje ovog Dodatka ugovoru dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno izvod otvorenih stavaka po kreditu, te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup…. odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF (dalje: kredit u CHF)…“ Nadalje, tužitelj navodi da je konverzija utemeljena na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega su i odredbe Dodatka u kojima je sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, nevaljan pravni posao i nemaju pravnog učinka jer se učinak ništetnosti ne može naknadno konvalidirati, stoga pravne posljedice ništetnosti tužitelj ima pravo ostvarivati od samog početka ugovornog odnosa pa nadalje sve dok za to ima pravni interes. Tužitelj navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije postignut učinak koji je postignut kolektivnom presudom, stoga tužitelj nije obeštećen, već je naprotiv, oštećen. Tužitelj tvrdi da mu prilikom sklapanja Dodatka nije bio prikazan navedeni iznos nedospjele glavnice od 299.596,87 kn prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Tužitelj slijedom navedenoga predlaže da sud, temeljem članka 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, kao prethodno pitanje utvrdi da je ništetna i da nema pravnog učinka odredba čl. 8. Dodatka Ugovora o kreditu, koja se odnosi na nedospjeli iznos glavnice u EUR, a koja glasi: „Na dan 30. 9. 2015. (tridesetog rujna dvijetisućepetnaeste) nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. ovog Dodatka ugovoru koji je zakonski učinak konverzije iznosi 44.072,74 EUR, koju je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovoru, se u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ Slijedom navedenog, tužitelj u točki III. tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 4.880,18 eura odnosno 36.769,72 kn, koji u izračunu konverzije na dan 30. 9. 2015. nije bio prikazan kao nedospjeli iznos glavnice. Tužitelj navodi da je nedvojbeno od dana sklapanja Dodatka ugovora pa do danas platio tuženiku navedeni iznos slijedom čega se više ne radi o nedospjelom, već o neosnovano plaćenom dijelu glavnice. Tužitelj navodi da ima pravni interes da se kao prethodno pitanje utvrdi da je citirana odredba čl. 8. Dodatka Ugovora o kreditu ništetna odnosno da nema pravnog učinka, a kao pravnu posljedicu tog utvrđenja, kao i utvrđenja da su odredbe osnovnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i jednostrano povećanje kamatne stope od strane tuženika ništetne, ima pravo od tuženika tražiti vraćanje neosnovano stečenog iznosa. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog sud Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., u kojoj je sud utvrdio da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ugovora o kreditu neovisno o činjenici što je Dodatkom tog ugovora učinjena konverzija kredita iz CHF u EUR. Nadalje, tužitelj navodi da ništetnost ugovora nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tužitelj navodi da Dodatkom osnovnog ugovora tuženik nije umanjio glavnicu na način da bi uračunao preplaćene iznose s osnova uvećanja kamatne stope i valutne klauzule u vremenu od dana sklapanja osnovnog ugovora pa do dana sklapanja Dodatka ugovora, iz čega je razvidno da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva i na odluku suda Europske unije, u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet VH protiv Erste bank Hungary Zrt) u kojoj sud daje odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrđuje da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Tužitelj navodi da time što su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj tvrdi da je preplatio tuženiku naprijed zahtijevane iznose, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom, već je njime tek za ubuduće definiran ugovorni odnos tužitelja i tuženika. Radi svega iznesenoga, na strani tužitelja nedvojbeno postoji pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Slijedom navedenog, tužitelj tužbom potražuje naprijed navedene iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je s tužiteljem sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3206880398/2006 od 19. lipnja 2006. kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.800,00 CHF (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Tuženik navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku s osnova ništetne odredbe o promjeni kamatne stope u iznosu od 1.000,00 eur / 7.534,50 kn zajedno sa zateznim kamatama, s osnove navodne ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 5.330,48 eur / 40.162,54 kn zajedno sa zateznim kamatama te s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.880,18 eur / 36.769,72 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. pa do isplate. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik navodi da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik tvrdi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik navodi da ukoliko se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača te navodi da je za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu u zastari. Tuženik navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tuženik navodi da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. 6. 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno tuženik ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13. 6. 2018. nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. 4. 2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14. 6. 2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. 6. 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 13. 6. 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope te se poziva na stav VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. e na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Tuženik navodi da sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 30. 12. 2015. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15., dalje: ZIDZPK/15). Tuženik navodi da su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik navodi da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tuženik navodi da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, tuženik navodi da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik navodi da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Tuženik navodi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tuženik se poziva na odluku Suda EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, odluku C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. Slijedom navedenih odluka, tuženik ističe da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik se poziva i na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH od 20. prosinca 2022., kao i na rješenje VSRH poslovni broj: Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. Slijedom navedenih odluka, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Rev-1014/18 iz veljače 2022. i ogledni postupak pred Vrhovnim sudom RH, poslovni broj: Gos 1/2019. Tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Tuženik se poziva i na presudu Suda EU C-118/17 (VH). Tuženik nadalje navodi da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama poslovni broj: Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik nadalje navodi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj: Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. i poslovni broj: Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. te presudu Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: Gž-706/2019 od 29. travnja 2020. Slijedom navedenih odluka, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, tuženik ističe da sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik navodi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik navodi da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, koje mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, tuženik ističe da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tuženik navodi da tužitelj predmetnom tužbom predlaže i da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos u visini od 4.880,18 eur / 36.769,72 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 1. 10. 2015. pa do isplate, s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. Tuženik ističe da iznos od 4.880,18 eur / 36.769,72 kn koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tuženik navodi da su sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Tuženik navodi da je tužitelj pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje. Radi navedenoga tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 4.880,18 eur / 36.769,72 kn te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama; da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR); da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj je na pripremnom ročištu od 15. siječnja 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 1.000,00 eura s osnova ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, prema pravnom shvaćanju Sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. u kojem se navodi da je smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

4. Budući da je tužitelj povukao tužbu nakon što se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je njegov pristanak na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Tuženik je na pripremnom ročištu od 15. siječnja 2025. pristao na povlačenje, pri čemu je zahtijevao trošak međutim istog nije određeno zatražio. Budući da je kod pristanka na djelomično povlačenje tužbe tuženik morao odmah zatražiti trošak, dakle u odnosu na smanjenje tužbenog zahtjev za iznos od 1.000,00 eura na pripremnom ročištu od 15. siječnja 2025., odbijen je njegov zahtjevi za naknadu troškova u navedenom dijelu.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 28. srpnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 5.691,02 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. (pod točkom I. tužbenog zahtjeva), iznos od 1.098,91 eura po osnovi dospjelih nepodmirenih zateznih kamata po naprijed navedenoj osnovi (pod točkom II. tužbenog zahtjeva) te iznos od 3.943,96 eura po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita (pod točkom III. tužbenog zahtjeva).

6. Tuženik se u podnesku od 29. kolovoza 2025. te na glavnoj raspravi od 2. rujna 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva pod točkom I. i II. tužbenog zahtjeva te djelomičnom povlačenju tužbe pod točkom III. tužbenog zahtjeva.

7. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 2. rujna 2025. sud dopustio preinaku tužbe od 28. srpnja 2025. pod točkom I. i II. tužbenog zahtjeva smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. Budući da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), sukladno odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a takvo smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, a za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi (dakle u iznosu od 4.880,18 eura).

9. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o namjenskom kreditu broj 3206880398/06 od 19. lipnja 2006. (list 17-23 spisa), dodatak ugovoru o stambenom kreditu od 26. 9. 2018. (list 24 spisa), dodatak ugovoru o kreditu od 30. 12. 2015. (list 25-33 spisa), izvršio je uvid u otplatni plan koji je tužitelju uručen prilikom ugovaranja kredita, prijepis istog od 6. travnja 2019. (list 34-39 spisa), izvršio je uvid u prometa po kreditu (list 40-49 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102702968 od 16. 5. 2023. (list 50-51 spisa), obavijesti i izračun konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 271-276 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 277 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015. (list 279 spisa), pročitao je prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 281 spisa), mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 290-292 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplata za razdoblje od 19. 6. 2006. do 15. 11. 2023. (list 293-308 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JH iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 8. travnja 2025. (list 343-351 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

10. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da su stranke 19. lipnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206880398/06, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita (čl. 1.), na rok oplate od 20 godina (čl. 3. st. 1.), a kredit je odobren za kupnju stana (čl. 6. ugovora),

- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje (čl. 2. st. 1.),

- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, pri čemu prvi anuitet iznosi 556,49 CHF,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 30. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je člankom 8. stavkom 1. Dodatka Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2015. utvrđeno da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. ovog Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, iznosi 44.072,74 EUR, koju je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 5.446,25 kuna odnosno 713,60 eura na dan 30. rujna 2015.

13. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

14. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

15. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

16. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o namjenskom kreditu zaključio 2006. radi kupnje stana. U banci su mu ponudili sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR-u te uz valutnu klauzulu u CHF-u. Odlučio je zaključiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF-u jer je isti bio povoljniji. Nije mogao utjecati na izmjene ugovora kojeg je sačinila banka. Mogao je samo prihvatiti sklapanje ugovora ili odbiti sklapanje ugovora. Ugovor je pročitao. Kasnije je s bankom zaključio dodatak ugovora o kreditu kako bi mu se mjesečna rata kredita smanjila, s obzirom da se je mjesečna rata kredita povisila zbog promjene valute CHF. U banci ga nisu upozorili na rizike vezane uz valutu CHF. U banci ga nisu upozorili da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune naspram CHF. Također ga nisu upozorili da je CHF tzv. "valuta utočišta" u vrijeme nastupanja gospodarske krize. Zna što znači pojam valutna klauzula, ali u trenutku zaključenja ugovora nije mogao naslutiti da bi se mjesečna rata kredita mogla udvostručiti, što se kasnije i dogodilo. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu u banci su mu istog predstavili kao novi proizvod i na istog se je odlučio upravo iz razloga jer je mjesečna rata kredita bila niža u odnosu na kredit u eurima. Sredstvima koja su mu odobrena ugovorom o kreditu kupio je stan u [adresa] na otoku Krku, kojeg je kupio za sebe i svoju obitelj. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu istog je kupio jer je u to vrijeme povremeno radio u Rovinju. Navedeni stan je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu koristio za stanovanje, a zadnjih pet, šest godina ga povremeno iznajmljuje kada ga ne koristi, kako bi platio mjesečnu ratu kredita.

17. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

19. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

20. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (19. lipnja 2006.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03., a ako tuženik to osporava, tada je teret dokaza na tuženiku da tužitelj taj status nema (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Su IV- 56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

21. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15.-18. i 21.) istaknuo: …

„15. S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

16. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude DH i NH, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i F, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

18. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude DH i NH, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

21. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

22. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22. i 23.) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"22. Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

23. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

23. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

24. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „kupnja stana“, pri čemu nije navedeno gdje se isti nalazi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstvima kredita kupio stan koji se nalazi u [adresa], na otoku Krku, kojeg je kupio za svoju obitelj i sebe. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu istog je kupio jer je u to vrijeme povremeno radio u Rovinju. Navedeni stan je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu koristio za stanovanje, a zadnjih pet, šest godina (dakle od 2019. ili 2020.) povremeno ga je iznajmljivao, kada istog nije koristio. U konkretnom slučaju svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, tj. 19. lipnja 2006., a ne 13 godina nakon sklapanja ugovora o kreditu kada je počelo iznajmljivanje stana, jer eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Volja stranaka u vrijeme sklapanja ugovora bila je da su sredstva potrebna za kupnju stana kojemu je namjena bila da u njemu povremeno stanuje tužitelj jer je u to vrijeme radio u Rovinju, kao i radi stanovanja njegove obitelji, a ne za sklapanje pravnih poslova na tržištu. Nadalje, ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je 2006., a prema iskazu tužitelja isti ga povremeno iznajmljuje od 2019., pa naknadno raspolaganje nekretninom nije za odlučno pitanje je li tužitelj imao svojstvo potrošača ili nije. Kako je tužitelj dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03., a tuženik koji je to osporavao, nije dokazao da tužitelj taj status nema, očito je neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

25. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, utvrđuje da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

26. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

27. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

28. S obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

29. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

30. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog Ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

32. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., VH protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15. potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

33. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

34. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu R protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

36. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

38. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

39. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za nju.

40. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

41. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JH od 8. travnja 2025. (list 343-351 spisa) sud je utvrdio da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 85.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Razlika obveza (preplaćeni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.691,02 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (manje priznati iznos preplate), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 6.789,93 EUR (5.691,02 EUR glavnice i 1.098,91 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata); iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 3.943,96 EUR (konvertirani iznos).

42. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik u podnesku od 8. svibnja 2025. istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje je osporavao osnovu potraživanja tužitelja. Na glavnoj raspravi od 2. rujna 2025. tuženik nije tražio da vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje od 8. travnja 2025.

43. Tužitelj je podneskom od 28. srpnja 2025., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

44. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

45. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

46. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.

47. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (19. lipnja 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

48. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime valute iznosi 6.789,93 eura (5.691,02 eura glavnice i 1.098,91 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), budući se od ukupne utvrđene preplate na ime valute u iznosu od 5.691,02 eura, (stupac „k“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama u iznosu od 1.821,75 eura (stupac „m“ nalaza), oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 5.446,25 kuna, odnosno 722,84 eura. Sukladno navedenom, točkama I. i II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 28. srpnja 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka.

49. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih iznosa koja teče na iznos glavnice u iznosu od 5.691,02 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno pod točkom I. izreke presude. Zatezna kamata na dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 1.098,91 eura temeljem čl. 29. ZOO-a i čl. 31. st. 2. ZOO-a tužitelju je dosuđena od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovom isplatom odnosno od dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023., a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude

50. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

51. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

52. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

53. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. Stoga suda kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a, nije utvrdio da su ništetne odredbe sadržane u članku 8. st. 1. Dodatka Ugovoru o kreditu od 30. prosinca 2015. te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Dodatku Ugovoru o kreditu.

54. To stoga, što naprijed navedeni Dodatak ugovoru o kreditu nije ništetan, kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci V1/2019 od 4. ožujka 2020., raspravljajući o valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji.

55. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

56. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba, te osam kreditnih institucija za pokretanje postupaka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama, „Narodne novine“, broj: 102/15.).

57. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske, pored formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo je da osporeni ZID ZPK-a ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

58. U takvim okolnostima, imajući nastavno na umu da je ZID ZPK-a poseban Zakon (lex specialis), u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno, Zakon o obveznim odnosima, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05. o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji dovesti do ništetnosti ili ne postojanja pojedinih odredbi sporazuma o konverziji, u konkretnom slučaju pojedinih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2015.

59. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15. na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude, pa je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.880,18 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., kao neosnovanim. Budući da se tuženik izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe kojim je tužitelj prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 28. srpnja 2025. smanjio tužbeni zahtjev po osnovi razlike glavnice na iznos od 3.943,96 eura, bilo je potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi (dakle u iznosu od 4.880,18 eura).

60. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

61. O troškovima tuženika uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

62. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 58,18 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 79,09 %, a tuženikov 20,91 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 58,18% (79,09%-20,91%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastav podnesaka od 20. prosinca 2024. i 28. srpnja 2025. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanje na ročištima od 15. siječnja 2025. i 2. rujna 2025. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 4. veljače 2025. kojim obavještava sud da je uplatio predujam za troškove vještačenja jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice budući da sud ima uvid u plaćene troškove predujma. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 58,18 %, odnosno u iznosu od 581,80 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 145,45 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 300,00 eura radi izračuna visine potraživanja, koji je sačinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a koji stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj: Rev-111/2024 od 23. listopada 2024. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.227,25 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

63. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Krapini 30. rujna 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Nikolina Ivetić Sokolić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Filip Gradišek i Ante Omazić iz Zagreba, Budmanijeva 5, putem e-Oglasne ploče 2. Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radoslava Lopašića 6, putem e-Oglasne ploče