Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4069/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta iz Garešnice, protiv tužene HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Alma Opačak, odvjetnica u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-205/2023-16 od 12. srpnja 2024., na sjednici vijeća 30. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-205/2023-16 od 12. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

II O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I Nalaže se tuženoj HH da tužitelju IH isplati iznos od 3.880,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. lipnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i naknadi troškove postupka u iznosu od 1.127,89 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine teče od 12. srpnja 2024. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja IH u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu za period od 13. kolovoza 2021. do 1. lipnja 2023.

III. Odbija se prigovor radi prebijanja tužene HH radi nedostatka aktivne legitimacije.“

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkama I. i III. izreke, žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, a podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga te pazeći pazi po službenoj dužnosti na određene bitne povrede postupka sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio kako je pobijanom odlukom počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Pobijana odluka ne može se ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te u vezi odlučnih činjenica postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.880,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime ugovora o zajmu odnosno kao zbroja iznosa koje je tužitelj uplaćivao tuženoj.

5.1. Predmet spora je i prigovor radi prebijanja tužene. Tužena ističe svoju protutražbinu prema tužitelju s osnova naknade za troškove uzdržavanja koje je samostalno plaćala za dvoje zajedničke malodobne djece stranaka za razdoblje od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2023. u pojedinačnim iznosima kako ih je precizirao tužitelj u tužbenom zahtjevu sa zakonskim zateznim kamatama.

6. U vezi predmeta spora, prvenstveno ovaj sud ističe, a na što tužena ukazuje u žalbi, da se suprotno zaključku suda pod točkom 7. obrazloženja prvostupanjske presude utuženi iznosi odnose na razdoblje od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2023., a ne od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2022. Navedeno tužitelj navodi podneskom od 14. prosinca 2023., tužena to nije osporavala, a da se radi o posljednjoj uplati učinjenoj u siječnju 2023. proizlazi i iz samih uplata priloženih uz tužbu (str. 30. spisa). Kako se, dakle, radi o utvrđenju predmeta spora, u pobijanoj odluci postoji proturječnost u vezi ove odlučne činjenice na temelju koje sud kasnije u presudi, među ostalim, donosi zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. U predmetnom postupku nije sporno:

- da su tužitelj i tužena bivši bračni drugovi koji su se razveli 1. ožujka 2023.,

- da je bračna zajednica tužitelja i tužene faktično prestala u srpnju 2021.,

- da stranke imaju dvije zajedničke maloljetne kćeri,

- da je tužitelj na račun tužene uplatio iznos od ukupno 3.880,81 eura u različitim iznosima i vremenskim intervalima,

- da je tužitelj u siječnju 2022. odselio iz Republike Hrvatske i da od tada mldb. djeca stanuju s tuženom,

- da je Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, sklopljenim u ožujku 2023., tužitelj preuzeo obvezu uzdržavanja mldb. djece u iznosu od 600,00 eura mjesečno,

- da stranke nisu pisano ugovorile zajam.

8. Sud prvog stupnja utvrdio je (pogrešno, kako je prethodno obrazloženo) da su uplate različitih iznosa izvršavane u razdoblju od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2022., umjesto od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2023. Nadalje je utvrdio da su mldb. djeca, nakon prekida bračne zajednice nastavila stanovati s tužiteljem, a kod tužene su dolazili radi održavanja osobnih odnosa te da su stoga oba roditelja u spornom periodu bila dužna uzdržavati djecu. Nadalje sud navodi da nije logično da tužitelj snosi sve troškove uzdržavanja, za vrijeme dok djeca borave kod njega, a da se u isto vrijeme tužena izuzme od financijskog sudjelovanja u uzdržavanju djece. Sud otklanja argument tužene da je tužitelj sporne novčane iznose uplatio na ime uzdržavanja mldb. djece i radi toga što je tužitelj, nakon odlaska u Njemačku (2022.) i nakon što su djeca nastavila stanovati s tuženom, uredno, mjesečno doprinosio njihovom uzdržavanju. Sud je stoga naložio tuženoj da tužitelju isplati iznos od 3.880,81 eur uz kamatu od 2. lipnja 2023., na temelju članka 499. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

9. Ovakav zaključak suda prvog stupnja ne može se prihvatiti.

10. U žalbenom postupku je sporno jesu li uplate utuženih iznosa tuženoj učinjene na ime zajma, sporna je namjena uplaćenih iznosa, kao i razdoblje uplata. Žaliteljica ističe da sud u obrazloženju presude nije jasno razgraničio po datumima i godinama od kada djeca žive s tužiteljem, a od kada sa tuženom te da nije utvrđeno koliki je novčani iznos tužitelj uplaćivao za uzdržavanje dvoje djece od prestanka bračne zajednice u srpnju 2021. do 8. siječnja 2022. pa do pravomoćnog okončanja postupka razvoda braka.

11. S obzirom na to da tužitelj u predmetnom postupku potražuje povrat pozajmljenih iznosa, prvenstveno je mjerodavna odredba materijalnog prava sadržana u članku 499. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

11.1. U vezi navedenog, ovaj sud primjećuje da pobijanom odlukom sud prvog stupnja nije ni kojem pogledu obrazložio da bi se radilo o pozajmljenim iznosima, a kako je između stranaka bilo sporno jesu li utuženi iznosi uplaćeni na ime zajma (na čemu tužitelj temelji tužbeni zahtjev), radi se o odlučnoj činjenici o kojoj sud nije dao razloge, a prihvatio je tužbeni zahtjev. Dakle, da bi se tuženu obvezalo na povrat pozajmljenih iznosa, bilo je potrebno najprije utvrditi jesu li se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovoru o zajmu.

11.2. Iz postupka ne proizlazi ikakav dokaz da bi tužena od tužitelja zahtijevala točno određene (uplaćene) iznose, bilo kao sam ugovor o zajmu, bilo kao ikakva pisana korespondencija među strankama. Ovo osobito stoga što je tužitelj periodično izvršavao uplate u nejednakim iznosima, i to čak njih 26, u razdoblju od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2023., a bez ikakvog dokaza o eventualnim pojedinačnim zahtjevima za pozajmicom, a nesporno je da su iznosi koje je tužitelj uplaćivao tuženoj bili od po, primjerice, 200,00 kn, 400,00 kn, 1.000,00 kn ili 2.000,00 kn.

11.3. Dodatno ovaj sud ističe da same uplate koje tužitelj potražuje nisu označene kao zajam, što bi, da se radi o zajmu bez pisanog ugovora, bilo životno. Iz dokaznog postupka ne proizlazi na ime čega bi navedene pozajmice bile dane tužiteljici, odnosno u koju svrhu, dok sam tužitelj u iskazu navodi da je uplate vršio prema svojim mogućnostima. S obzirom na to da je predmet spora povrat uplata izvršenih na ime zajma, upravo je na tužitelju bio teret dokaza da su uplate doista izvršene na ime zajma, dok s druge strane, kako za takve tužbene navode (da postoji ugovorni odnos) ovaj sud ne nalazi razloge, niti u pobijanoj odluci, niti u spisu, sve navedeno upućuje na to da su utužene periodične uplate učinjene proizvoljno.

12. Nadalje, razlozi iz presude u vezi činjenice koju sud prvog stupnja cijeni odlučujućom – kod kojeg su roditelja djeca stanovala u utuženom periodu, proturječe ispravama i iskazima u spisu. Tužitelj tvrdi da je u utuženom razdoblju ispunjavao obvezu uzdražavanja djece te da su utuženi iznosi uplaćeni (pozajmljeni) tuženoj za njezine vlastite potrebe, povrh ispunjene obveze uzdržavanja, a tužena, u slučaju osnovanosti navoda da bi se radilo o pozajmici, tvrdi da je upravo ona snosila troškove uzdržavanja njihove mlt. djece za razdoblje od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2023. te ističe prigovor radi prebijanja u istom iznosu kao što je postavljen tužbeni zahtjev.

12.1. Tužena je osporavala navode iz tužbe navodeći da su utuženi iznosi učinjeni na ime uzdržavanja djece, odnosno za potrebe hrane, higijenskih potrepština, odjeće i slično, a zaključak je suda prvog stupnja da su djeca nastavila stanovati s tužiteljem, a kod tužene su dolazila radi održavanja osobnih odnosa te da su stoga oba roditelja u utuženom periodu bila dužna uzdržavati djecu.

12.2. Naime, među strankama je nesporno da je bračna zajednica tužitelja i tužene faktično prestala u srpnju 2021. Nakon toga, nesporno je da su djeca ostala kod tužitelja, ali i da od siječnja 2022. djeca stanuju kod tužene te da je tužitelj tada odselio u Njemačku. Iz navedenog je jasno da su, u najmanju ruku, kroz 2022. godinu, a koja obuhvaća i pretežiti dio utuženih iznosa, djeca stanovala isključivo kod tužene. Ujedno, za prethodno razdoblje (prije 2022.) tužena navodi da su djeca svaki drugi dan dolazila kod nje te su znala i prespavati. Dakle, netočan je i proturječan spisu zaključak suda da su djeca u utuženom periodu (od 13. kolovoza 2021. do 17. siječnja 2023.) stanovala kod tužitelja i da je on svoj udio u obvezi uzdržavanja ispunjavao kroz svakodnevnu skrb o djeci te ispunjenjem novčane obveze uzrdžavanja, pa da je posljedično neosnovana tvrdnja tužene da su iznosi uplaćeni na ime uzdržavanja njihove mldb. djece.

13. U vezi sa svime prethodno navedenim, ako bi se i prihvatila tvrdnja tužitelja da su utuženi iznosi učinjeni na ime zajma, a u vezi postavljenog prigovora radi prebijanja, potrebno je utvrditi u kojem je iznosu i u kojem periodu tužitelj ispunjavao obvezu uzdržavanja, s obzirom na sve uplate i potrebe mldb. djece, a o čemu sud nije dao razloge.

14. Sud prvog stupnja je, u dijelu pod točkom III. izreke, odbio prigovor radi prebijanja smatrajući da na strani tužene ne postoji aktivna legitimacija za postavljanje zahtjeva koji se odnosi na zakonsko uzdržavanje, pozivom na to da je člankom 289. stavak 1. i 3. Obiteljskog zakona propisano da je eventualno uskraćeno uzdržavanje mldb. djeteta tražbina djeteta i da bi samo mldb. dijete moglo imati tražbinu prema tužitelju.

14.1. Prema članku 310. stavak 1. Obiteljskog zakona, roditelj s kojim dijete stanuje svoj udio u obvezi uzdržavanja djeteta ispunjava kroz svakodnevnu skrb o djetetu, a roditelj koji ne stanuje s djetetom obvezu uzdržavanja djeteta ispunjava zadovoljavanjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja, a prema stavku 2. svakodnevna skrb o djetetu smatra se jednakovrijednom zadovoljavanju materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja. Prema članku 287. stavak 1. Obiteljskog zakona, fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je po ovom Zakonu bila dužna uzdržavati ako su učinjeni troškovi bili opravdani.

14.2. Kako tužena ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine prema tužitelju s osnova naknade za troškove uzdržavanja za koje navodi da je samostalno plaćala za dvoje zajedničke malodobne djece, radi se o tražbini na temelju članka 287. stavak 1. Obiteljskog zakona pa je, dakle, neosnovan zaključak suda kojim, na temelju članka 289. stavak 1. i 3. Obiteljskog zakona, odbija prigovor radi prebijanja samo zbog nepostojanja aktivne legitimacije tužene, stoga i u ovom dijelu obrazloženja pobijane odluke nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

15. Kako je zbog svega navedenog jasno da se pobijana odluka ne može ispitati, došlo je do bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a te se, sukladno članku 369. ZPP-a, predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

16. U ponovnom postupku, sud prvog stupnja otklonit će povrede na koje mu je ukazano ovim rješenjem te ocjenom i svih ostalih žalbenih navoda donijeti zakonitu odluku.

17. Pri tom je potrebno dodijeliti predmet u rad drugom sucu, a sukladno članku 371. ZPP-a.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić