Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2553/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika GS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Davorinu Karačiću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-68/2024-9 od 4. travnja 2025., dana 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pn-68/2024-9 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod t. I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika tražio isplatu iznosa od 6.636,14 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2019. pa do isplate na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (t. I. izreke) te je odbijen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (točka IV. izreke). Prvostupanjskom je presudom naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 931,94 eura (t. II. izreke) te je odbijen tuženik s preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška za iznos od 1.043,98 eura (t. III. izreke).

2. Protiv t. I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj, a pobija ih zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud u smislu žalbenih navoda pobijanu prvostupanjsku presudu preinači, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odlučivanje drugome sucu, uz zahtjev da se tužitelju prizna pravo na trošak postupka uključivo i trošak sastavljanja žalbe.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koju je prouzročio tuženik kada je kao autor članka 8. ožujka 2016. na internetu, na web portalu dnevno.hr objavio tekst s naslovom "Doktore SS, a da s vama netko malo grublje postupi, recimo pajserom?" te time povrijedio prava osobnosti tužitelja i to pravo na dostojanstvo, ugled i čast.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tuženik jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da tuženik piše kolumne o temama koje su aktualne u javnosti,

- da je u periodu pisanja kolumne o tužitelju aktualna tema bila smrt djeteta prilikom poroda u bolnici u Vinkovcima, a taj je porod vodio tužitelj,

- da je majka preminulog djeteta LS u javnosti iznijela potresne okolnosti poroda što je potaknulo interes javnosti,

- da je LS izjavila da je osjetila da je tužitelj bio pod utjecajem alkohola jer se iz njega osjetio alkohol i da je tužitelja tog dana u kafiću vidio i njezin otac da pije alkohol,

- da je potom proveden inspekcijski nadzor od strane stručnog povjerenstva u vezi poroda LS,

- da se u stručnom mišljenju navodi da iako se kontinuirano kardiografski nadzirao porođaj, nisu uopćeni i prepoznati znakovi fetalne patnje na kardiografskom zapisu, a niti je snimana tokografska krivulja, što je pravilo medicinske struke prilikom nadzora fetura u porođaju. Da bi se moglo na ispravan način procijeniti patološki i predpatološki kardiografski zapis bitan je odnos kardiografske krivulje i zapisa trudova – tokografska krivulja. Iako je predpatološki, patološki kardiotokografski zapis u 30 % slučajeva lažno pozitivan, on ukazuje da treba primijeniti druge metode nadzora fetusa u porođaju, ako za to postoji mogućnost (acidobazni status ploda) i/ili da se porođaj okonča. Stručno povjerenstvo u svom mišljenju zaključuje da su u navedenom slučaju učinjene dvije stručne pogreške, jedna – nije snimana tokogradska krivulja što je onemogućilo pravilnu procjenu fetalnog stanja za vrijeme trajanja porođaja i drugo, znatno važniji razlog – porođaj nije napredovao sukladno uobičajenim tijekom napredovanja porođaja. U mišljenju se još navodi da nije prepoznata neusklađenost trudova i otvaranja ušća s jedne strane i puštanja glavice s druge strane – distocija. Zaključak stručnog povjerenstva je da zbog neadekvatnog vođenja i praćenja porođaja nije prepoznata fetalna patnja te da porođaj nije vođen sukladno pravilima suvremene opstetričke prakse,

- dakle stručno povjerenstvo je utvrdilo nepravilnosti prilikom vođenja poroda, a koje su rezultirale smrću djeteta,

- da je tužitelj dao intervju za Jutarnji list koji je objavljen 7. ožujka 2016. u kojem je izjavio da sa nekim trudnicama treba grublje postupati što je tuženika zgrozilo jer je LS zbog gubitka djeteta bila u teškom stanju i da tužitelj u svom iskazu nije pokazao nimalo empatije niti je bio spreman na bilo koji način prihvatiti svoju odgovornost kao liječnika na porodu,

- da je taj intervju tužitelja objavljen u Jutarnjem listu potaknuo tuženika na pisanje kolumne o tužitelju,

- da je tuženik u kolumni oštro kritizirao ponašanje tužitelja nakon nesretnog događaja s prilično grubim osvrtom na izjave tužitelja koje je dao prilikom intervjua,

- da tuženik inače piše kolumne koje se ne bave utvrđivanjem činjenica već se komentiraju aktualne teme i izražava mišljenje o njima,

- da se u svojoj kolumni tuženik pozvao i na nalaz inspekcije Ministarstva zdravstva u kojem se navodi da porod nije izveden po pravilima struke,

- da je u kolumni spomenuo i negativne komentare drugih trudnica o tužitelju, a koje je pronašao na internetu te tuženik smatra da je predmetni članak osvrt i kritika na reakciju tužitelja na sam navedeni događaj.

8. U postupku je trebalo utvrditi je li došlo do povrede prava osobnosti tužitelja. Povreda prava osobnosti je jedan oblik štete na koji se primjenjuju opća načela i pretpostavke odgovornosti propisane u čl. 1045. -1062. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO). Da bi u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje pravične novčane naknade tužitelj je trebao dokazati da je tuženik doista iznosio neutemeljene, lažne navode koji su vrijeđali njegovu čast i ugled, zbog čega je pretrpio štetu, kao što je to propisano u čl. 1098. ZOO, odnosno trebao je dokazati štetu, uzročnu vezi između štete i štetne posljedice i štetnika, što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinio. Čl. 1100. ZOO je vezan uz ispunjenje uvjeta iz čl. 1098. ZOO, odnosno tužitelj je morao dokazati da je tuženik iznosio ili prenosio neistinite navode za koje je znao ili morao znati da su neistiniti. Ako bi naknadno bilo utvrđeno da su sumnje koje je tuženik iznosio neistinite, tuženik ne bi odgovarao za prouzročenu štetu ako u trenutku njihovog iznošenja nije znao da su one neistinite te ako je on ili onaj komu je priopćenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa (čl. 1098. st. 2. ZOO).

9. Povreda dostojanstva i ugleda je subjektivni osjećaj osobe uzrokovan vanjskim ponižavajućim ili uvredljivim ponašanjem drugih iz njezina okruženja. Uvreda je svako izražavanje omalovažavanja drugog, odnosno nepoštivanje tuđe časti, dostojanstva i ugleda, dok je kleveta iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog što može škoditi njegovoj časti i ugledu u životnom okruženju, time da posebnu težinu imaju uvrede i klevete učinjene u medijima. No svaka povreda časti i ugleda ne daje pravo na postavljanje zahtjeva za novčanu naknadu neimovinske štete prema počinitelju. Novčana naknada zbog povrede časti i ugleda ograničena je samo na izuzetno teške napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda ličnosti oštećene osobe, a tužitelj nije dokazao da se u ovom predmetu radi o takvoj povredi. Pravična novčana naknada bi trebala biti korektor odnosno satisfakcija oštećenoj osobi u slučajevima kada se šteta ne može popraviti na drugi način, ili pak kad posebne okolnosti slučaja ukazuju na potrebu dosuđenja i ovakvog oblika satisfakcije.

10.1. Iako se prvostupanjski sud u točki 14. obrazloženja osvrnuo na "sukob" dvaju prava, prava na čast i ugled i prava na slobodu izražavanja, u ovom je predmetu potrebno, uvažavajući pritom pravno stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2099/2020 od 19. listopada 2022. u smislu odredaba iz čl. 73. st. 1. i 2. Ustavnog zakona i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1063/2021-2 od 3. travnja 2024., provesti test razmjernosti (nužnosti) na način da se pravo tužitelja na čast i ugled, koje mu je zajamčeno odredbom iz čl. 35. Ustava, stavi u razmjer s pravom tuženika na slobodu izražavanja misli, koje je tuženiku zajamčeno odredbom iz čl. 38. st. 1. Ustava te odredbom iz čl. 10. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - u daljnjem tekstu: Konvencija).

10.2. Prilikom provođenja testa razmjernosti (nužnosti) potrebno je ocijeniti ima li pravo tužitelja na zaštitu njegove časti i ugleda prednost u odnosu na pravo tuženika na slobodu izražavanja misli, odnosno postoje li u konkretnom slučaju okolnosti koje bi opravdavale ograničenje prava tuženika te, ukoliko takve okolnosti postoje, je li ograničenje slobode izražavanja misli društveno prijeko potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, uzimajući pritom u obzir sadržaj tuženikovih izjava i kontekst u kojem su one dane.

10.3. Radi davanje pravilne ocjene ovaj drugostupanjski sud je uzeo u obzir i pravno stajalište koje je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5129/2019 od 29. ožujka 2022. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, sloboda izražavanja misli predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja misli ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

10.4. Međutim, pravo na slobodu izražavanja misli nije apsolutno pravo jer čl. 38. Ustava i čl. 10. Konvencije ne jamče neograničenu slobodu izražavanja, već sloboda izražavanja misli može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

10.5. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova se ne može dokazati, stoga ne treba zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost svog vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja misli može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i opći ton (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

10.6. Pravo na čast i ugled i pravo na izražavanje misli zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova, pa tako i ovog drugostupanjskog suda, da se postigne pravična ravnoteža između ta dva prava. U okolnostima u kojima sporne izjave utječu na čast i ugled tužitelja, taj sukob je potrebno riješiti vaganjem okolnosti koje su relevantne u ovom konkretnom slučaju.

10.7. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže, odnosno koje od njih ima prednost i kojem je od njih potrebno pružiti zaštitu, radi postizanja pravične ravnoteže potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije.

10.8. Imajući u vidu kontekst u kojem su one dane, ovaj drugostupanjski sud smatra da izjave koje je tuženik iznio u svom članku koji je objavljen na internetu ne predstavljaju činjenične navode, već njegov vrijednosni sud kojim je izražavao nezadovoljstvo izjavama i ponašanjem tužitelja zbog čije je pogreške došlo do smrti djeteta prilikom poroda, što je utvrđeno inspekcijskim nadzorom koji je proveden nakon pritiska javnosti, a koji nije pokazao kajanje niti žaljenje zbog učinjenih propusta.

10.9. Naime, tuženik je kolumnist koji obrađuje aktualne teme. Tužitelj je liječnik koji do smrti djeteta prilikom poroda nije bio poznat širem krugu javnosti. Majka preminulog djeteta je prva javno iznijela detalje svoga poroda što je izazvalo veliki interes javnosti. Iznijela je kritike o nestručnom i neprofesionalnom postupanju tužitelja prilikom poroda. O tužitelju je i ranije zabilježen veći broj negativnih komentara od strane rodilja i trudnica, užeg kruga osoba koje su imale doticaj s tužiteljem. Većina tih komentara je bila negativnog karaktera no do smrti djeteta široj javnosti tužitelj je u pravilu bio nepoznat, a unatoč većem broju negativnih komentara, nije bio proveden nikakav inspekcijski nadzor nad njegovim radom.

10.10. Važno je napomenuti i da su tuženikov javni, odnosno medijski nastup i kritika dana u kolumni očigledno bili motivirani željom da se osude izjave koje je tužitelj dao za Jutarnji list prilikom intervjua u kojem se očitovao na izjave trudnica da je prilikom poroda verbalno grub te izjavio da s nekim trudnicama treba grublje i u kojem je, unatoč zaključku stručnog povjerenstva koje je provelo inspekcijski nadzor, izjavio da je uvjeren da nije pogriješio i da bi u slučaju neke druge osobe sve ponovio i isto napravio.

10.11. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio kako predmetna kolumna predstavlja osvrt, odnosno vrijednosni sud tuženika, na intervju koji je tužitelj dao za Jutarnji list. S obzirom na navedeno u t. 10.8. ovog obrazloženja, tuženik nije ni trebao dokazivati istinitost svojeg vrijednosnog suda. U konkretnom slučaju postojao je opravdan interes javnosti za raspravu o temama vezanim uz smrt djeteta tijekom poroda, radu i ponašanju tužitelja te postupanju nadležnih tijela nakon tog događaja. Povod za pisanje kolumne bile su upravo izjave tužitelja dane prilikom intervjua za Jutarnji list. Posao novinara jest izvještavati i komentirati društvene pojave, bilo pozitivne ili negativne, osobito kada izostane reakcija nadležnih institucija. U takvim okolnostima mediji i javnost služe kao korektiv, ukazuju na nepravilnosti te pridonose njihovu sprječavanju u budućnosti. Ne treba zanemariti činjenicu da je upravo javni istup majke preminulog djeteta potaknuo provođenje inspekcijskog nadzora stručnog povjerenstva. Nalaz povjerenstva jasno je ukazao na propust tužitelja – porođaj nije vođen sukladno pravilima suvremene opstetričke prakse, fetalna patnja nije prepoznata, a smrt djeteta bila je posljedica neadekvatnog vođenja i praćenja porođaja. Dakle utvrđen je propust tužitelja koji je rezultirao smrću djeteta. Premda je pogreška moguća u svakom zanimanju, u konkretnom slučaju upravo je nedostatak odgovornosti i samokritičnosti otegotna okolnost na strani tužitelja. Naime nakon što je medijska pažnja u tolikoj mjeri već bila usmjerena na njega, tužitelj je trebao biti obazriviji u javnom nastupu, kako zbog majke koja je upravo zbog te greške izgubila dijete tako i zbog cjelokupne javnosti jer je javnost inače osjetljiva na takve teme. Izjavama poput onih da grubom konverzacijom trudnice želi vratiti u stvarnost i nekritičnim ustrajanjem kako bi i u slučaju neke druge osobe sve ponovio i isto napravio, iako je utvrđeno da je dijete preminulo zbog liječničke greške, izazvao je zgražanje većeg dijela javnosti. Iako su i prije ovog slučaja, iskustva trudnica s tužiteljem bila pretežito negativna, javnost i struka nisu ozbiljnije propitivali rad tužitelja. Tek nakon smrti djeteta i istupa majke preminulog djeteta nastao je snažan pritisak za obrađivanjem te teme i na površinu su isplivala i sva prijašnja loša iskustva drugih žena i trudnica, a onda je uvelike i sam tužitelj, svojim postupanjem nakon nesretnog događaja, pridonio stvaranju negativnog mišljenja o sebi te povećanom interesu novinara, uključujući i tuženika. Doista tuženik u svojoj kolumni koristi grube riječi, potaknut upravo ponašanjem tužitelja koje je prethodilo pisanju kolumne i to ne samo zbog pogreške u radu jer kao što je već spomenuto, pogreške se svima događaju, već zbog ponašanja koje je uslijedilo nakon tog događaja, odnosno zbog nekritičnog sagledavanja situacije te nedostatka empatije, obzira i kajanja prema majci preminulog djeteta.

10.12. Dakle, vodeći pritom računa o svim okolnostima u kojima su tuženikove izjave dane te o kriterijima navedenima pod točkom 10.8. ove drugostupanjske odluke, u ovom je predmetu, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, valjalo dati prednost pravu tuženika na slobodu izražavanja misli koje mu je zajamčeno odredbom iz čl. 38. st. 1. Ustava te odredbom iz čl. 10. st. 1. Konvencije u odnosu na pravo na čast i ugled koje je tužitelju zajamčeno odredbom iz čl. 35. Ustava.

10.13. Stoga se sama činjenica da je u javnosti iznesena kritika o tužitelju, odnosno o načinu rada i nepravilnostima u radu i općenito o ponašanju tužitelja koji se nakon svega pokazao kao ravnodušna osoba i emocionalno hladna naspram posljedica svojih propusta, tim više što je tužitelj liječnik i obavlja odgovoran posao pa su time granice prihvaćanja slobode izražavanja za njega nešto šire nego što bi bile za druge privatne osobe pa tako mora biti spreman na kritiku novinara i medija zbog opravdano veće zainteresiranosti javnosti za njegov rad i postupke. U tom smislu, kada je riječ o osobama koje obavljaju javne službe, dopušteno je određeno pretjerivanje, provokacija, pa čak i upotreba izraza uvredljivog sadržaja. To, s druge strane, znači da takve osobe moraju pokazati viši stupanj tolerancije na kritiku od prosječnog građanina. Prema ustaljenoj praksi ESLJP-a, pravo na slobodu izražavanja obuhvaća i informacije te ideje koje "vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju" (Odluka Ustavnog suda od 28. lipnja 2023., poslovni broj: U-III/6453/2021). Valja istaknuti i da je prvostupanjski sud u točkama 12. -13. obrazloženja presude pravilno analizirao sve navode iz kolumne, pojam po pojam.

10.14. Slijedom toga, tužitelj nema pravo na pravičnu novčanu naknadu na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, i to prava na čast i ugled, u smislu odredaba iz čl. 1100. ZOO, u svezi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO.

11. Stoga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučio kao u točki I. izreke.

12. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić