Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2879/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Nikša Valjalo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P- 843/2022-21 od 12. travnja 2024. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-843/2022-21 od 12. travnja 2024. godine pod točkom I i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.147,55 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci (točka I izreke). Odbijen je tužitelj s dijelom zahtjeva za zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini anuitet od dana dospijeća do dana plaćanja (točka II izreke). Naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.549,99 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. travnja 2024. godine do isplate (točka III izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I i III izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, te da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

5. U ovome stadiju postupka sporna je osnova potraživanja.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 20. travnja 2007. godine ugovor o kreditu kojim se prednik tuženika obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 19.515,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (pravilno: plaćanja), dok se tužitelj obvezao vratiti iznos kredita s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a kredit je odobren za kupnju automobila, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja;

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31. svibnja 2007. godine do konca izračuna, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.147,55 eura (zbroj pojedinih konvertiranih iznosa razlike);

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je realizirao kredit radi kupnje automobila u privatne svrhe, a prilikom pregovora banka mu nije objasnila što je valutna klauzula u CHF i nitko ga nije upozorio na opasnost porasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a ugovor nije posebno čitao jer je vjerovao banci čiji je dugogodišnji klijent i samo je potpisao predmetni ugovor o kreditu;

- da nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu čije je odredbe unaprijed pripremio i formulirao tuženik.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača s obzirom da je ugovoreno da se kredit plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, pa je ista identična ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da ista odredba o valutnoj klauzuli predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena i ništetna.

10. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je donesena presuda broj P- 141/12 od 4. srpnja 2013. godine, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijestim, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu tako da su neosnovani i žalbeni navodi da je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita s time da je u konkretnom slučaju utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. ZZP/03.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda.

15. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15.1. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

15.2. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani kao i pozivanje praksu suda Europske unije u predmetu Jureša protiv Hrvatske i Brezovec protiv Hrvatske.

15.3. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

15.4. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj tako da su neosnovani žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, a i utvrđena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu EUR, te su postojale mogućnosti odabira kredita vezanog za valutu CHF ili valutu EUR, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na kredit u CHF uz valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

17. U odnosu na navode da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a da je tužitelj isticao samo djelomičnu ništavost manjeg značaja pa da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, valja reći da su ocijenjeni neosnovani. Naime, tužitelj može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora iako je ugovor ispunjen s obzirom da je isticanje ništetnosti neograničeno prema odredbi čl. 328. ZOO, prema kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

18. Isto tako, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

19. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

20. Isto tako, u žalbi ponovljeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud faktično zamijenio kredit s ugovorenom valutnom klauzulom u kunski kredit, i još pri tome primijenio promjenjivu kamatnu stopu, odnosno uvjete koji su važili za kredite s valutnom klauzulom CHF, čime da je tužitelj stavljen u položaj kao da je ugovorio kredit u kunama, a primjenom uvjeta i kamatne stope koji su važili za kredite s valutom CHF, nisu osnovani, jer je sud prvog stupnja svoju odluku pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir pretplatu tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

21. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

22. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 11. lipnja 2023. tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

23. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od ukupno 2.147,55 € s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

24. Odluka o parničnom trošku tužitelja donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 37/22), te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.549,99 € kao nužan i potreban radi vođenja parnice dok tuženiku nije priznat trošak postupka budući da nije uspio u postupku u cijelosti.

25. Slijedom svega navedenoga, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 30. rujna 2025. godine

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica