Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2484/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz Republike Bosne i Hercegovine, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Tokić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv 1. tuženika ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženice BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tuženice EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Maja Krstović, odvjetnica iz Dubrovnika, radi utvrđenja raskida ugovora i predaje u posjed i uknjižbe i radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1173/2023 od 03. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja ĐF iz Republike Bosne i Hercegovine, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1173/2023 od 03. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ĐF iz Republike Bosne i Hercegovine, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1173/2023 od 03. veljače 2025. u dijelu pod točkom III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja ĐF iz Republike Bosne i Hercegovine, [adresa] za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da su raskinuti Kupoprodajni ugovor o 29. ožujka 1989. i Aneks Ugovora o 09. lipnja 1989. sklopljen između tužitelja i prednika tuženih, ČF, te kojim zahtjeva naložiti tuženicima da mu predaju u posjed i vlasništvo stanove u prizemlju i na prvom katu, stambene zgrade izgrađene na čestici zemlj. 550/25, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (sada čest. zgr. [katastarska čestica] izgrađena na čestci zemlje 550/154, zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina]) i da kao nasljednici ČF trpe uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini na ime tužitelja uz istovremeno brisanje vlasništva tuženih (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da je raskinut Kupoprodajni ugovor o 29. ožujka 1989. i Aneks Ugovora o 09. lipnja 1989. i kojim traži naložiti tuženicima da mu naknade štetu u iznosu od 750.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate (točka II. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe izvršena podneskom tužitelja predanim na ročištu od 12. studenoga 2024. (točka I. izreke), utvrđena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 750.000,00 eura (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 120.570,50 eura (točka III. izreke).

3. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti te protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod točkom III. izreke prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja ukine pobijanu odluku i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

4. Žalba nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev uz obrazloženje da neosnovano tužitelj zahtjeva utvrditi da je raskinut Kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1989. zbog neispunjenja i to jer da je zahtjev za ispunjenje zastario. Također, sud prvog stupnja je kao neosnovan odbio i podredni tužben zahtjev uz obrazloženje da je i zahtjev za naknadu štete u zastari.

6. Ispitujući prvostupanjsku odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona, a time nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima žalbe pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

7. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost utvrđenja odlučnih činjenice, čime je neosnovano i isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP- a, a neosnovano žalitelj navodima žalbe osporava i pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Valja stoga reći da u žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da su ŠF (Poček) i tužitelj 24. listopada 1986. sklopili ugovor kojim su ugovorili da će tužitelj ĐF na već izgrađenim temeljima na čest. zem. [katastarska čestica] izgraditi zgradu koja će se sastojati od prizemlja, kata i potkrovlja, a da će IF kao nositeljica prava korištenja predmetnog zemljišta, na ime radova tužitelju u vlasništvo dati podrum i prizemlje zgrade,

- da su IF, tužitelj ĐF, kao i pravni prednik tuženih ČF, **.**.1989. sklopili i potpisali Sporazum kojim su utvrdili da je izgradnja realizirana, te dalje ugovorili da IF, sklopi za račun ĐF Kupoprodajni ugovor sa ČF, predmet kojeg će biti kupoprodaja podruma - prva etaža i prizemlje – druga etaža,

- da su IF i ČF sklopili Kupoprodajni ugovor koji je datiran s 29. ožujka 1989. i nije ovjeren, a predmet tog ugovora su sporni dijelovi zgrade na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odnosno, upravo oni dijelovi zgrade na koje se odnosi ugovor iz 1986. i Sporazum iz 1989., za cijenu od 250 milijuna ondašnjih dinara,

- da su IF i ČF sklopili Aneks tog Kupoprodajnog ugovora, koji je datiran s 9. lipnja 1989, a potpis je ovjeren 1. kolovoza 1989.,

- da ne postoji potvrda o isplati cjelokupne kupoprodajne cijene, jer je u Ugovoru navedeno da je potpisom Ugovora cijena u cijelosti isplaćena,

- da je tužitelj ČF, pravnom predniku tuženika, sporni dio nekretnine predao u posjed još 1989. i da se ČF uknjižio u zemljišne knjige kao vlasnik te da se on i njegovi pravni sljednici, nalaze u posjedu sporne nekretnine od tada (1989.) pa do danas,

- da je tužitelj 19. listopada 2011. sastavio ispravu kojom daje izjavu da raskida Kupoprodajni ugovor od 29. ožujka 1989. i Aneks od 9. lipnja 1989., i to zbog neispunjenja, no da nije priložena potvrda primitka takve izjave od strane prednika tuženih.

8.1. Tužitelj navodima žalbe ne osporava utvrđeno točkom 10.2. pobijane odluke u dijelu u kojem je utvrđeno i navedeno: „Naime, tužitelj koji je u ovom postupku saslušan čak dva puta - 27. veljače 2020. (list spisa 105-106) i 19. prosinca 2024. nakon izmjene raspravog suca (list spisa 196-197), iskazivao je da je ukupno isplaćeno samo 40 tisuća dolara kupoprodajne cijene i to 20 tisuća dolara njemu, a naknadno 10 tisuća dolara na ruke njegove bivše supruge Đ (1990. godine, potvrda u spisu P-43/01) i 10 tisuća dolara njegovoj majci, dok je već u tužbi u postupku P-43/01 navedeno da je u srpnju 1988. tuženik ČF tužitelju ĐF isplatio 60 tisuća američkih dolara na ime kupoprodajne cijene. O stvarno ugovorenoj cijeni, također postoje odstupanja, pa se negdje govori o iznosu od 220.000,00 dolara, negdje od 240.000,00 dolara, 250.000,00 dolara ili 270.000,00 dolara. Pa čak i u ovom postupku, tužitelj u svoja dva iskaza, različito iskazuje o iznosu kupoprodajne cijene, prvo navodi da se radi o iznosu od 250.000,00 dolara (zapisnik od 27. veljače 2020, list spisa 105), a potom da se radi o cijeni od 270.000,00 dolara (zapisnik od 19. prosinca 2024., list spisa 196). O naknadnom dogovoru, ili roku isplate ostatka cijene, u nijednom spisu nema niti jedan dokaz, osim isključivo navoda tužitelja.“

9. Te sve činjenice i po shvaćanju ovoga suda ukazuju na neistinitost činjeničnih tvrdnji tužitelja da je postojao neki usmeni sporazum o tome da je dug prednik tuženih trebao otplatiti do 2008., koju tvrdnju tužitelj iznosi tek u svom drugom usmenom iskazu i tek u ovom postupku (ročište 19. prosinca 2024.) i na čemu ustraje u žalbi, kako bi se otklonila osnovanost prigovora zastare.

9.1. Kupoprodajni ugovor i Aneks datiraju iz 1989. Stoga je neuvjerljivo i neživotno da tužitelj kroz toliko dugi niz godina nije poduzeo ni jednu jedinu radnju kako bi ishodio ispunjenje unutar zastarnog roka, iako je na to bio ovlašten na temelju Sporazuma od 29. ožujka 1989. sklopljenog između njega, GF i prednika tuženih, kojim je potvrđeno da je stvarni prodavatelj upravo tužitelj i da iznos kupoprodajne cijene faktično pripada njemu, a svakako je, u nedostatku bilo kakvih drugih uvjerljivih dokaza, potpuno neuvjerljivo da bi tužitelj čekao desetke godina na ispunjenje obveze, za koju je, uzgred rečeno, u ugovoru izričito navedene da je ispunjena u cijelosti (čl. III. Kupoprodajnog ugovora). Osim toga, tužitelj u svojim iskazima govori o nekim isplatama u vrijednosti od 40 tisuća dolara koje su bile 1989. i 1990., ali ne i bilo kakvim isplatama kasnije, a za te neke kasnije isplate, na što se referira žalbom, ne dostavlja isto nikakve dokaze, uz što sve je u drugom postupku već u tužbi naveo da mu je prednik tuženih platio 60 tisuća dolara.

9.2. Slijedom toga, kada ni sam tužitelj nije u stanju bio činjenično jasno odrediti koliki je stvarni iznos kupoprodajne cijene, ni koliko mu je i kada plaćeno, uz što je tek 35 godina nakon sklapanja predmetnog pravnog posla, na ročištu održanom 19. prosinca 2024. (a postupak traje od 2011.) iskazivao o nekom usmenom sporazumu prema kojem da je ispunjenje trebalo biti zaključeno sa 2008. (dakle o činjenici koju je znao već i u trenutku podnošenja tužbe, a u činjeničnim navodima tužbe o tome nije rekao baš ništa), to u takvoj situaciji ni ovaj sud ne poklanja vjeru ovakvim činjeničnim tvrdnjama tužitelja o postojanju usmenog sporazuma. Stoga, kao i sud prvoga stupnja, ne smatra da je bilo potrebno provoditi bilo kakve daljnje dokaze radi utvrđivanja istinitosti ove činjenične tvrdnje, na što se ukazuje navodima žalbe te je time neosnovano i pozivanje tužitelja na povredu iz čl. 354. st. 2. u vezi s čl. 6. ZPP- a, a i na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 1. i čl. 8 . toga Zakona.

10. Kako dakle iz Kupoprodajnog ugovora proizlazi da je cijena plaćena u cijelosti još 1989., a iz iskaza tužitelja (sve i da se prihvati kao istinit u tom dijelu), proizlazi da su, navodno, još neka plaćanja bila vršena 1989. i 1990., to je u svakom slučaju u trenutku podnošenja tužbe (01. prosinca 2011.) nastupila zastara zahtijevati ispunjenje, bilo da se uzme da je rok počeo teći dan nakon sklapanja Kupoprodajnog ugovor, od čega je pošao sud prvoga stupnja i zastara je nastupila još 1994. (čl. 225. ZOO/25, odnosno čl. 371. ranije važećeg ZOO-a), bilo da se zastarni rok računa od isplate učinjene 1990. na ruke tužiteljeve bivše supruge, u kojem slučaju je zastara nastupila 1995. Stoga u takvoj situaciji nije osnovan niti zahtjev za utvrđenje da su predmetni Ugovor i Aneks raskinuti.

11. Naime, da bi se ugovor zbog neispunjenja mogao raskinuti, nužno je da tražbina koja proizlazi iz toga ugovora, zbog čijeg se neispunjenja namjerava raskinuti ugovor, nije zastarjela. To stoga što iz pravne prirode odredaba o zastari proizlazi da se radi o kogentnim odredbama koje se ne mogu mijenjati voljom stranaka, zatim da zastara nastupa nakon proteka točno određenog vremena i prekida se u točno propisanim slučajevima na točno određeni način. Suprotnim tumačenjem, da je moguće raskinuti ugovor i nakon proteka zastarnog roka, odnosno da učinci raskida nastupe nakon proteka zastarnog roka, zaobišle bi se kogentne odredbe o vremenu propisanom za protek roka zastare. Time bi se i nakon proteka zastarnog roka moglo jednostavnom izjavom volje raskinuti ugovor zbog neispunjenja, uz davanje dužniku naknadnoga roka za ispunjenje ugovora te bi se na taj način, de facto, zaobišle odredbe o zastari, jer bi u tom naknadom roku, iako je zastarni rok za ispunjenje već protekao, tuženik bio u obvezi ispuniti ugovornu obvezu ili bi u protivnom došlo do raskida po samom zakonu sukladno odredbi iz čl. 362. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. ZOO/05, koji odgovara ranijem čl. 126. tog Zakona, Službeni list SFRJ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., Nar. nov. br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.) u vezi s čl. 361. ZOO/05, odnosno čl. 125. prethodno važećeg ZOO-a.

12. Slijedom navedenog, kako se nakon što nastupi zastara zahtijevati ispunjenje više ne može tražiti niti utvrđenje da je ugovor raskinut (razlozi na koje ukazano pod točkom 11. ovog drugostupanjskog rješenja), to je sud pravilno odlučio kada je odbio glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Zbog istih razloga tužitelj ne može zahtijevati niti naknadu štete, uz što je i sam zahtjev za naknadu štete, kako to sud prvoga stupnja pravilno obrazlaže i žalbom se taj dio odluke obrazloženo niti ne osporava, također u zastari. Naime, bilo da se glede da je tužitelju šteta nastala već u trenutku sklapanja samog ugovora (dakle još 1989.), jer je u njemu navedeno da je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti, što po tvrdnjama tužitelja ne odgovara istini, bilo da je istinit, što nije dokazano, navod tužitelja da je za štetu saznao tek 2000 godine (u kojem dijelu se ovaj sud u cijelosti slaže s ocjenom prvostupanjskog suda o razlozima neuvjerljivosti takve tvrdnje), u trenutku podnošenja tužbe (01. prosinca 2011.) protekao je zastarni rok iz čl. 376. tadašnjeg ZOO-a, sada čl. 230. ZOO/05, slijedom čega nije bilo mjesta niti prihvaćanju eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

14. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan navedenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

15. Ispitujući pobijano rješenje, u pobijanom dijelu (točka III. izreke), ocijenjeno je da u donošenju istog nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

16. Suprotno navodima žalbe nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a.

17. Naime, navodima žalbe tuženik ne osporava visinu vrijednosti predmeta spora koja je utvrđena pod točkom II. izreke pa je slijedom toga sud prvog stupnja pravilno, primjenom Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarifa) odredio visinu vrijednosti pune radnje kao bazu od koje je dalje gradio odluku o zahtjevu tuženih za naknadu troškova parničnog postupka.

18. Nadalje, sud je donoseći odluku vodio računa i o propisanom čl. 155. st. 1. ZPP-a, a i o vrsti svake radnje za koju je tuženicima priznao trošak parničnog postupka te navodi žalbe kojima se ukazuje na suprotno nisu osnovani. Slijedom toga je sud primjenom Tbr. 8. i Tbr. 9. u vezi s Tbr. 7/1.Tarife, za svaku radnju za koju je priznao trošak, pravilno odredio vrijednost koju je priznao tuženicima.

19. Zbog toga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

20. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević