Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-143/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2255/2023-25 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.,

r i j e š i o j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2255/2023-25 od 18. prosinca 2024. u točki I izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu br. 9011533305 sklopljenog između tužitelja i tuženika 13. lipnja 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita te u točki II izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.853,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O trošku sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2255/2023-25 od 18. prosinca 2024. u preostalom dijelu točke I i II izreke potvrđuje.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenom između tužitelja i tuženika 13. lipnja 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u sljedećim člancima Ugovora o kreditu:

- članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Iznos kredita: Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.472,59 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke...”,

- članak 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „Kamata na kredit: Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke...

- članak 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:” Kamata se obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima.”

- članak 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: U slučaju promjene kamatne stope...Korisnik kredita pristaje da Banka povisi...iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju AZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.701,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- 1,50 EUR od 12. listopada 2008.

- 2,56 EUR od 11. studeni 2008.

- 5,23 EUR od 8. siječnja 2009.

- 8,63 EUR od 5. veljače 2009.

- 12,22 EUR od 11. ožujka 2009.

- 5,50 EUR od 11. travnja 2009.

- 6,27 EUR od 13. svibnja 2009.

- 4,27 EUR od 18. lipnja 2009.

- 4,28 EUR od 21. kolovoza 2009.

- 4,91 EUR od 9. rujna 2009.

- 2,90 EUR od 22. listopada 2009.

- 4,98 EUR od 22. studeni 2009.

- 4,13 EUR od 10. prosinca 2009.

- 8,29 EUR od 22. siječnja 2010.

- 9,37 EUR od 26. veljače 2010.

- 12,15 EUR od 25. ožujka 2010.

- 12,06 EUR od 11. travnja 2010.

- 18,19 EUR od 11. lipnja 2010.

- 21,95 EUR od 14. srpnja 2010.

- 22,63 EUR od 20. kolovoza 2010.

- 23,82 EUR od 13. listopada 2010.

- 31,93 EUR od 15. prosinca 2010.

- 30,51 EUR od 16. veljače 2011.

- 33,20 EUR od 13. ožujka 2011.

- 30,12 EUR od 15. travnja 2011.

- 42,25 EUR od 11. lipnja 2011.

- 57,49 EUR od 19. kolovoza 2011.

- 47,89 EUR od 15. rujna 2011.

- 42,22 EUR od 16. listopada 2011.

- 43,71 EUR od 16. prosinca 2011.

- 48,22 EUR od 15. siječnja 2012.

- 49,55 EUR od 16. veljače 2012.

- 48,26 EUR od 20. ožujka 2012.

- 49,86 EUR od 16. lipnja 2012.

- 48,02 EUR od 20. srpnja 2012.

- 48,65 EUR od 11. kolovoza 2012.

- 47,78 EUR od 23. kolovoza 2012.

- 43,98 EUR od 16. rujna 2012.

- 46,27 EUR od 1. listopada 2012.

- 47,74 EUR od 15. prosinca 2012.

- 49,19 EUR od 12. siječnja 2013.

- 45,51 EUR od 14. veljače 2013.

- 48,98 EUR od 4. travnja 2013.

- 43,80 EUR od 14. svibnja 2013.

- 43,69 EUR od 6. lipnja 2013.

- 42,93 EUR od 19. lipnja 2013.

- 42.91 EUR od 19. lipnja 2013.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.853,09 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 4. prosinca 2024. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 1.771,14 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim."

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu utvrđeno je da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u dijelu koji je ukinut ovim drugostupanjskim rješenjem.

U preostalom dijelu sud prvog stupnja nije počinio niti tu niti neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

5. Tuženik osnovano u žalbi navodi da se prvostupanjska presuda ne može ispitati u dijelu odluke o ništetnosti odredbe o jednokratnoj nagradi za obradu kredita. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe koje se odnose na jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u određenim člancima ugovora o kreditu. Međutim, u odredbama ugovora o kreditu koje u nastavku izreke presude citira te odredbe o jedokratnoj nagradi nema. Nadalje, sud u obrazloženju presude navodi da tužitelj traži i isplatu po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, dok u izreci presude odluke o povratu tog iznosa nema, a u obrazloženju presude obrazlaže ništetnost te odredbe.

6. Zbog navedenoga se prvostupanjska presuda u ovom dijelu ne može ispitati pa je primjenom čl. 369. ZPP-a prvostupanjska presuda u tom dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka (koja odluka ovisi o konačnom ishodu spora) ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje kako bi se otklonila uočena bitna povreda odredaba parničnog postupka i donijela nova odluka o ukinutom dijelu tužbenog zahtjeva.

7. S druge strane, pogrešno tuženik tvrdi da sud prvog stupnja utvrđuje ništenima cijele odredbe ugovora o kreditu koje u izreci citira, a vezane su uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Naime, sud prvog stupnja utvrdio je ništenim odrebe koje se navode u točki I izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak te u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a ne cijele odredbe koje sadržavaju ništetne dijelove.

8. Sud prvog stupnja je u dijelu odluke o promjenjivoj kamtnoj stopi i valutnoj klauzuli i isplati po osnovi stečenog bez osnove pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je u tom dijelu u pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Žalbeni navodi tuženika vezani uz tumačenje primjene materijalnog prava I tome zašto smatra da ugovorne odredbe nisu ništetne pravno nisu odlučni za ocjenu osnovanosti žalbe jer je ništetnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom stopom utvrđena u kolektivnom sporu o kojemu će govora biti naknadno u obrazloženju ove presude, a istu potvrđuje i iskaz tužitelja dan za potrebe vođenja ovog spora.

10. Tužitelj u tužbi navodi da je 13. lipnja 2006. kao korisnik kredita zaključio s tuženikom, kao kreditorom ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim mu je odobren kredit za kupnju vozila. Po tom ugovoru o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 15.472,59 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB s valutnom klauzulom s rokom otplate od 84 mjeseca (7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 5,17 % godišnje. Kredit je tužitelj otplatio u cijelosti, sukladno odredbama ugovora.

Tužitelj se poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dalje u tekstu VTSRH, pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedenom presudom pod točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

U podnesku od 9. svibnja 2023. tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

Tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te budući da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, kao i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, to tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te isplate preplaćenog iznosa s osnove valutne klazule u iznosu 1.701,32 eur u konačno uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 23. travnja 2024., sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troška postupka.

11. Među strankama nije sporno:

- da su sklopile ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 13. lipnja 2006. prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje 15.472,59 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 13. rujna 2006. radi kupnje automobila, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,17 % godišnje, promjenjiva,

- da je kredit po ugovoru u cijelosti otplaćen.

12. Sporno je:

- jesu li odredbe navedenog ugovora o kreditu, koje određuju promjenjivu kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, kao i ona koja određuje naknadu za obradu kredita, ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kupovao vozilo za osobne potrebe i kada je isti izabrao u auto kući, ponuđen mu je ugovor u kojem je bila navedena valuta CHF. Sada se ne sjeća je li ugovor zaključio u auto kući ili kod tuženika. Ugovor je pročitao i vidio je da je ugovorena valutna klauzula u CHF, što je u to vrijeme bilo uobičajeno. Nitko ga nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Njegov početni anuitet je iznosio 900,00 i nešto kuna da bi u konačnici iznosio oko 1.500,00 kuna.

Nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Po zanimanju je bio kemijski tehničar. Kredit je u cijelosti otplatio. Njega su iz auto kuće uputili u poslovnicu tuženika u Maksimirskoj, a tuženik inače nije njegova banka. Nije mu nuđen kredit u nekoj drugoj valuti niti je posebno tražio mogućnosti u drugoj valuti.

14. S obzirom na navode tužitelja pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu imao status prosječnog potrošača. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

15. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

16. Među strankama nije sporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku VTSRH poslovni broj Pž-7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.

Unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, a razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

18. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

19. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju.

Nije seporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali on nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, što je i tužitelj.

20. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi, banke su, kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

21. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 155/23), dalje ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava.

Slijedom toga je jpravilno sud prvog stupnja zaključio da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dok prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti, niti bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

22. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a.

23. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i, ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Te pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda.

Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-a ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a.

24. Nadalje, a vezano uz valutnu klauzulu, VSRH je u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga pravilno sud prvog stupnja sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.

Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Pravilna je ocjeni suda prvog stupnja da to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke, tj. tuženik, nije učinio premda sami trgovci, tj. banke, jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu.

Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

25. Pravilno sud prvog stupnja navodi da su banke znale za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u dok prosječni potrošač to nije znao, s tim da to uzrokuje neizvjesnost ovog pravnog odnosa. CHF je vezan uz posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja.

Nadalje, prosječni potrošač nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke su prihvaćale samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

Slijedom toga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a sam ugovor o kreditu može opstati bez ove ugovorne odredbe.

26. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se ovdje primjenjuje odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP-a).

27. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30. ožujka 2023., jer u odnosu na isplatu razlike temeljem valutne klauzule zastara nastupa 14. lipnja 2023., tužba tužitelja za isplatu je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).

S druge strane, utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

28. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po NZ, stalnom sudskom vještaku.

Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu tuženika po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.701,35 eur.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -130,20 eur.

29. S obzirom na ovaj nalaz i mišljenje vještaka, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 1.701,32 eur po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a, a prema obračunu po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja.

30. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a, pravilno dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

31. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je djelomično kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda je djelomično potvrđena.

32. O trošku sastava žalbe primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a odlučit će se konačnom odlukom.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte