Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1306/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, I.Z. Dijankovečkog 11, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6221/2021-39 od 30. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6221/2021-39 od 30. prosinca 2024.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.356,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. do isplate,

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6221/2021-39 od 30. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.356,25 eura do iznosa od 3.325,00 eura (za iznos od 968,75 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 968,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 339,04 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran dana 21.2.2011. godine kod avnog bilježnika pod posl. brojem Ov-1485/11, sklopljenog između tužitelja ZC i tuženika Addiko bank d.d., pod ranijim nazivom tvrtke društva Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 713,34 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.325,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 10. veljače 2011., te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. veljače 2011. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.100,00 CHF uz rok otplate od 5 godina,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 6,50 % godišnje koja je promjenjiva,

- da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio u svojstvu potrošača,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita u anuitetima koji su vezani uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotnu načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača,

- da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu švicarski franak nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 713,34 eura s osnove povrata iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Tuženik u žalbi ističe da je sporni ugovor u kreditu sklopljen 10. veljače 2011., te da se stoga sud prvog stupnja nije mogao pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donijeta u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Takvi žalbeni tuženika su osnovani. Naime, u postupku je nesporno da je sporni ugovor o kreditu sklopljen 10. veljače 2011. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je donijeta u postupku kolektivne pravne zaštite utvrđeno je da je tuženik povrijedio interese prava potrošača sklapajući ugovore o kreditu s ništetnim i nepoštenim odredbama u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. S obzirom da je sporni ugovor o kreditu sklopljen 10. veljače 2011., dakle, nakon razdoblja koje obuhvaća postupak kolektivne pravne zaštite, sud prvog stupnja pogrešno smatra da je vezan presudom koja je donijeta u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. brojem P- 1401/12. Stoga nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c. ZPP kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

7. Međutim, neovisno o tome što sud prvog stupnja nije bio vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, to ne znači da sporni ugovor nije djelomično ništetan u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje: ZZP/07) koji zakon je u ovom slučaju mjerodavan.

8. Naime, kako to pravilno utvrđuje suda prvog stupnja, iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, te da tužitelj nije bio informiran niti o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule koja je vezana uz valutu švicarski franak, a niti s mogućnošću njegovog rasta. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula kako pravilno utvrđuje suda prvog stupnja bile su uočljive i jasne, međutim nisu bile razumljive na način da je tužitelj kao potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu švicarski franak, te je na taj način, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatnija ravnoteža na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Dakle, neovisno o tome što se u postupku ne primjenjuju utvrđenja iz presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenice koje su pravno relevantne za primjenu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Naime, sud prvog stupnja je pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama i da sporne odredbe nisu prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da iste bile razumljive tužitelju kao potrošaču. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je tužitelj kao potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

10. U tom smislu, kako je ranije navedeno, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pobijanu presudu temeljio samo na utvrđenjima iz kolektivnog spora. Naime, sud prvog stupnja svoju odluku nije temeljio samo na presudi koja je donijeta u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, već na personalnim i materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Također, neosnovano tuženik u žalbi ističe da je u postupku sud prvog stupnja trebao izvesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Naime, u postupku su izvedeni svi dokazi potrebni za donošenje pravilne i na zakonu osnovane odluke tako da izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno pogotovo kada se ima i u vidu okolnost da je tuženik na ročištu održanom dana 13. prosinca 2024. naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga i da predlaže zaključenje glavne rasprave.

11. Tuženik u žalbi ističe i da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe. Međutim, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zbog stjecanje bez osnove koje stjecanje je posljedica primjene nepoštenih, i posljedično tome ništetnih, odredbi potrošačkom ugovoru. Tužitelj dakle, predlaže da mu se pruži kondemnatorna pravna zaštita u kojoj se, u načelu, postojanje pravnog interesa presumira, s time da deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva, sukladno čl. 187. st. 3. ZPP, zahtijeva da se utvrdi djelomična ništetnost ugovora o kreditu, kao pravnog odnosa koji je između stranaka sporan. Stoga tužitelj nedvojbeno ima pravni interes za podnošenje tužbe tako da su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

12. Tuženik u žalbi ističe i da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno, te da je tužitelj imao mogućnost izbora želi li uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom vezanu uz euro ili kredit s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak. Međutim, okolnost što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno ili što je tužitelj imao mogućnost izbora prilikom sklapanja ugovora o kreditu ne znači i da ugovor o kreditu zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi nije ništetan, naravno ako su za to ispunjene pretpostavke iz čl. 96. ZZP/07, koje su u ovom konkretnom slučaju i utvrđene.

13. Tuženik neosnovano u žalbi osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o visini tužiteljeve tražbine koje utemeljeno na nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke Petre Blašković. Naime, nalaz i mišljenje izrađeno je sukladno zadatku određeno od strane suda prvog stupnja, a na prigovore tuženika vještakinja je otklonila jasnim i logičnim razlozima. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka, i prema stavu ovog suda, u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine tako da su žalbeni navodi koje u tom dijelu ističe tuženik neosnovani.

14. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je vještak neosnovano izradio nalaz i mišljenje kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo primjenjivati kunsku kamatnu stopu potrebno je navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-746/2022 od 30. studenog 2022., Rev- 777/2022 od 21. rujna 2022., Rev-819/2022 od 14. rujna 2022., Rev-610/2022 od 21. ožujka 2023., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023. i dr.). Dakle, nije bilo osnove da se provodi vještačenje s primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite kako to smatra tuženik, a niti je zbog toga visina tražbine pogrešno utvrđena.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužitelja nije umanjio za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024. i dr.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada negativne razlike nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

16. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tražbina tužiteljica zastarjela. Naime, s obzirom da u ovom postupku ne primjenjuje presuda koja je donijeta u postupku kolektivne zaštite potrošača, to zastara ne počinje teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. U konkretnom slučaju, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora (čl. 102. st. 2. ZZP/07 u svezi s čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO)). U takvom slučaju zastara restitucijske tražbine počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020., te u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3074/2015-2 od 5. siječnja 2021. i Rev-1478/2015 od 4. veljače 2020.). S obzirom da je djelomična ništetnost ugovora utvrđena tek pobijanom prvostupanjskom presudom, a pravomoćno tek ovom presudom, to tražbina tužitelja nikako nije mogla zastarjeti, pa je tuženikov prigovor zastare u svakom slučaju neosnovan.

17. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužitelju posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

18. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na glavnu stvar u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je u odnosu na vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite i u odnosu na prigovor zastare djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 o tužiteljevom tužbenom zahtjevu je valjalo odlučiti na jednak način tako da djelomično pogrešna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju nije utjecala na pravilnost pobijane presude.

19. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP, žalbu tuženika u odnosu na glavnu stvar odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

21. Sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio i prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tuženika djelomično osnovana.

22. Naime, u konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora iznosi 713,34 eura, pa tužitelju s osnove troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) za poduzimanje pojedinačne parnične radnje, u načelu, pripada nagrada od 75 bodova odnosno prema vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT), nagrada u iznosu od 150,00 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost.

23. Slijedom iznijetog, tužitelju je, imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 713,34 eura i primjenjujući odredbe OT, valjalo dosuditi trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7.1. OT), trošak sastava podnesaka od 8. prosinca 2012., 28. ožujka 2022., 6. srpnja 2022. i 26. kolovoza 2022. u iznosu od po 150,00 eura (Tbr. 8.1. OT) za svaki podnesak, trošak sastava podnesaka od 20. travnja 2022., 15. studenog 2022., 8. ožujka 2023. i 10. listopada 2024. u iznosu od po 37,50 eura (Tbr. 8.4. OT) za svaki podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim dana 4. travnja 2022,, 8. ožujka 2023, 15. svibnja 2024., 3. srpnja 2024. i 5. studenog 2024. u iznosu od po 150,00 eura (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 9.3. OT), trošak poreza na dodanu vrijednost od 25 % koji je obračunat na troškove zastupanja od 1.725,00 eura i koji iznosi 431,25 eura (Tbr. 46. OT), te trošak izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 200,00 eura, što sveukupno iznosi 2.356,25 eura.

24. S druge strane, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sud prvog stupnja troškove postupka pogrešno dosuđivao primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) i za parnične radnje koje su poduzimane prije stupanja na snagu iste. Naime, odredbom Tbr. 52.3. OT propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle, kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka donosio kada je na snazi bila nova Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i koja je propisala da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, sud prvog stupnja je, sukladno Tbr. 52.3. OT i Tbr. 54 OT, naknadu troškova postupka pravilno dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura, pa su stoga žalbeni navodi tuženika koji se odnose na vrijednost boda neosnovani.

25. Troškovi tužitelja iznose dakle, 2.356,25 eura, a ne 3.325,00 eura kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku, temeljem čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP, naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.356,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2024.do isplate, te u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

26. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.356,25 eura do iznosa od 3.325,00 eura (za iznos od 968,75 eura), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na troškove postupka čime je u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj