Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1171/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberta Pandža predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, Zagrebačka 3, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-859/2021-24 od 29. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 859/2021-24 od 29. veljače 2024. u dijelu pod točkom I., II., III., IV., V., VII., VIII. i IX. izreke.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetan dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 23. studenoga 2004. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojim je ugovoreno kako se povrat obveza iz ugovora o kreditu, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi računaju po srednjem tečaju tuženika za CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 5.775,11 eura s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 23. studenoga 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojem je ugovoreno kako su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika. Pod točkom IV. izreke utvrđene su ništetnim odredbe općih uvjeta poslovanja tuženika kojima je propisano kako se na prijevremenu otplatu kredita plaća naknada koju jednostrano određuje tuženik, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 527,45 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja, počevši od 1. kolovoza 2015. pa do isplate. Pod točkom VI. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju 1.154,69 eura s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kakao je to navedeno pod točkom VI. izreke. kao i u dijelu kojim se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljenog 23. studenoga 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF".

Pod točkom VII. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 688,62 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 30. studenoga 2011. godine pa do isplate.

Pod točkom VIII. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 490,35 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako je to navedeno u točki VIII. Pod točkom IX izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.579,65 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., II., III., IV., V., VII. i IX. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prije iznošenja žalbenih navoda tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu članka 71. stavak 1. ZPP-a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika se ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu članka 73. ZPP-a, s tim da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno članku 72. stavak 2. ZPP-a.

6.1. Ovaj sud drugog stupnja navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu članka 71. stavak 7. ZPP-a i potom postupi u smislu članka 72. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 23. studenog 2004. kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke kao i odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata preplaćenih iznosa s osnove promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene kamatne stope a u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu te radi povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Predmet ovog spora je i tuženikov zahtjev radi prebijanja tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika koju ističe da ima s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 490,35 eura te s osnove razlike u depozitu u iznosu od 668,62 eura, a to pod uvjetom ako bi sud utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.dalje u tekstu ZZP/03) koji je pravilno primijenio sud prvog stupnja dok je nepravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje- ZOO/05) jer u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanje Ugovora o kreditu temeljem odredbe čl. 1163. ZOO/05 valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – ZOO/91)

10. Ne stoje tvrdnje tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Prema zakonskoj definiciji iz članka 3. ZPP/03, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Suprotno žalbenim tvrdnjama, svojstvo potrošača tužitelj je dokazao sadržajem ugovora o kreditu ugovorenog kao za kupnju nekretnine i stranačkim iskazom kojim je utvrđeno da su tužitelju sredstva bila potrebna za kupnju stana koji je trebao biti za njegovu djecu. Ovim dokazima je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu za kupnju stana za svoju obitelj. Kod pouzdano utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač, tužitelj nije bio dužan dokazivati negativnu činjenicu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio poslovni subjekt i da nije sklopio ugovor u poslovne svrhe, već je ovu negativnu činjenicu trebao dokazati tuženik, pa su stoga žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

11. Neodlučni su žalbeni navodi kojima žalitelj pozivom na presude C-81/19 i C- 243/20, izlaže da je ugovaranje valutne klauzule uređeno dispozitivnim odredbama domaćeg prava, pa da je Direktivom 93/13/EEZ, isključeno ispitivanje poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli. U predmetima C 81/19 NG i OH/SC Banca Transilvania, Sud EU, zauzeto je stajalište da je isključenje dispozitivnih odredbi nacionalnog prava iz područja primjene Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dispozitivne odredbe nacionalnog prava isključene su iz područja primjene Direktive ako je tim odredbama uspostavljena ravnoteža stranaka. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule ne isključuje nepoštenost postupanja banke kod sklapanja ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula kada potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja (stajalište Suda EU zauzeto u predmetu C- 609/19 i spojeni predmeti C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance od 10. lipnja 2020.). Nadalje, prema stajalištu zauzetom u predmetu C-186/16 P, zahtjev informiranosti znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istom kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana od 23. studenog 2004. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i valutnu klauzulu u CHF pa je taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljen u neravnopravan položaj i njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o ta dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

13. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te je ispravno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dok je odbio restitucijski zahtjev radi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđujući osnovanim prigovor zastare.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio više u pojedinim anuitetima po osnovi tečajne razlike ukupno 5.775,11 eura.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

19. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

20. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

21. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora o čemu tuženik nije dostavio dokaze.

22. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

23. Visinu preplaćenih anuiteta prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš koji je nalaz i mišljenje sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim te u skladu s pravilima struke, a stranke nisu imale prigovora na matematički obračun.

24. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati dosuđeni novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredbe čl. 214. ZOO/ 91 koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

25. Nadalje, glede prigovora zastare za navesti je kako je pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF razmatrano kao prethodno pitanje, a pravo isticati ništetnost nikada ne gasi (članak 110. ZOO/91).

26. U pogledu kondemnatornog (restitucijskog) zahtjeva potrošača za povratom stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe potrošačkog ugovora, prvo valja reći kako je Vrhovni sud u predmetu broj: Rev-2245/2017 zauzeo stav da je, zbog učinka članka 502.c ZPP-a i identičnih odredaba mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, pokretanjem kolektivnog spora nastupio prekid roka zastare restitucijskih zahtjeva potrošača (od pet godina) i da je taj rok počeo iznova teći s danom pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora (vidi detaljnije predmete Ustavnog suda brojeva U-III-2922/2018, U-III-4223/2021 i U-III-4745/2021).

27. Dalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. kako slijedi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

28. Pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. razjašnjeno je kako slijedi: "Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2)."

29. Slijedom iznesenoga, primjenom bilo kojeg od navedenih stajališta, i onog iz predmeta Vrhovnog suda broj: Rev 2245/2017 koje se odnosi na ugovore obuhvaćene direktnim učinkom presuda iz kolektivnog spora, i onog iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje se odnosi na sve restitucijske zahtjeve utemeljene na ništetnosti, tuženikov prigovor zastare je neosnovan u odnosu na zahtjev za isplatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

29.1. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 371. ZOO/91), te kako od pravomoćnosti odluke Pž- 6632717 od 14. lipnja 2018. do utuženja 16. svibnja 2021. nije protekao rok od 5 godina, slijedom čega je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule.

30. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor prijeboja, specificiran nakon provedenog vještačenja a kojim tuženik traži da sud izvrši prebijanje tražbine tužitelja s tražbinom tuženika u iznosu od 688,62 eura i iznosu od 490, 35 eura. Naime, tuženik to potraživanje temelji na zaključku da ako je ništetna valutna klauzula u Ugovoru o kreditu da bi bila ništetna valutna klauzula Ugovora o depozitu pa mu je tužitelj dužan vratiti ono što je stekao primjenom valutne klauzule u tom Ugovoru. Međutim, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako Ugovor o kreditu i Ugovor o oročenom kunskom depozitu predstavljaju dva različita pravna posla koja međusobno nisu uvjetovana na način da ništetnost dijela Ugovora o kreditu povlači za sobom ništetnost i koje od odredbi Ugovora o oročenom kunskom depozitu, već je u konkretnom slučaju jedina poveznica samo ta da je tužitelj depozit kupio sredstvima iz Ugovora o kreditu, no depozit kao takav i dalje predstavlja njegovu imovinu kojom je on jedino ograničen u raspolaganju sve dok ne ispuni obveze prema tuženiku temeljem Ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazao da bi Ugovor o oročenom kunskom depozitu bio ništetan. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 688,62 eura, ni iznosu od 490,35 eura za što je sud prvog stupnja dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud to je pravilno sud prvog stupnja odlučio kao u točki

VII. i VIII. pobijane presude.

31. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos pod točkom II. izreke počam od 2005. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

32. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta.

33. Stoga je pravilno sud prvog stupnja odredio zakonske zatezne kamate na pojedine iznose počam od 2005. pa do isplate.

34. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da provedeni dokazi na tu okolnost ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o tome da u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome koliki će iznos naknade morati platiti u slučaju prijevremene otplate kredita niti na temelju kojih parametara će se ona odrediti. Isto tako ni u samom Ugovoru nisu navedeni kriteriji o kojima će ovisiti visina te naknade. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer ta odredba čini za potrošača neizvjesnim pod kojim će uvjetima i s kojim ekonomskim posljedicama moći prijevremeno otplatiti kreditu. Isto je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga je takva odredba nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. ZZP/03).

35. Odredba članka 1068. stavak 2. ZOO/91 važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3. istog članka). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

36. Tuženik bi, prema citiranoj odredbi, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik u ovom postupku nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada koja je naplaćena tuženiku, pa tako nema dokaza o tome da se radi o stvarnim troškovima usluge banke koji bi se mogli podvesti pod pojam štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka u smislu članka 1068. stavka 3. ZOO/91 Ujedno, nije isključeno niti da se naknada odnosi na izgubljeni dio iznosa kamate, a što bi bilo protivno kogentnoj odredbi članka 1068. stavak 4. ZOO/91.

37. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tuženik dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos po osnovi ništetnog dijela odredaba o naknadi za prijevremenu otplatu kreditu temeljem članka 104. stavak 1. u vezi članka 210. stavak 1. ZOO/91, sa zateznom kamatom primjenom čl. 214/91 ZOO/91 jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem predmetne nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

38. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je odlučio o troškovima postupka sukladno vrijednosti predmeta spora te primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP kao i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarife).

38.1. Naime, odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

38.2. Odredbom Tbr. 54. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

38.3. Po ocjeni ovoga suda, a polazeći od odredbe Tbr. 52. toč. 3. Tarife valjalo je u vrijeme kada je sud donosio odluku o naknadi parničnog troška primijeniti odredbe Tarife 138/23, što znači tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa vrijednost boda za sve radnje računati po Tbr. 54. Tarife u iznosu od 2,00 eura. U tom pravcu Vrhovni sud Republike Hrvatske je već izrazio svoje shvaćanje npr. u odlukama poslovni broj Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/72021 od 13. veljače 2024., Rev-574/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024. i dr.

39. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

40. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža