Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: Pr-69/2017-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica, protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstva obrane, Stančićeva 6, Zagreb, OIB:66486182714, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 9. travnja 2025. u nazočnosti punom. tužitelja Nataše Ružička, odvjetnice iz OD Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica, iz Virovitice, i zz. tuženika Biljane Ćavar Bočić, zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Karlovcu, po objavi 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev u točki I koji glasi;

" 1. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana tužitelju HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.480,43 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se od 15. listopada 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunavaju . po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od

46,82 eura počam od 15. listopada 2011. pa do isplate

28,03 eura počam od 15. studenoga 2011. pa do isplate

16,72 eura počam od 15. prosinca 2011. pa do isplate

16,72 eura počam od 15. travnja 2012. pa do isplate

59,97 eura počam od 15. svibnja 2012. pa do isplate

31,99 eura počam od 15. lipnja 2012. pa do isplate

17,52 eura počam od 15. srpnja 2012. pa do isplate

3,34 eura počam od 15. kolovoza 2012 pa do isplate

38,39 eura počam od 15. rujna 2012. pa do isplate

69,90 eura počam od 15. listopada 2012. pa do isplate

70,38 eura počam od 15. studenoga 2012. pa do isplate

63,55 eura počam od 15. prosinca 2012. pa do isplate

35,04 eura počam od 15. siječnja 2013. pa do isplate

70,38 eura počam od 15. veljače 2013. pa do isplate

51,51 eura počam od 15. ožujka 2013. pa do isplate

73,58 eura počam od 15. travnja 2013. pa do isplate

40,14 eura počam od 15. svibnja 2013. pa do isplate

09,60 eura počam od 15. lipnja 2013. pa do isplate

58,87 eura počam od 15. srpnja 2013. pa do isplate

70,38 eura počam od 15. kolovoza 2013. pa do isplate

43,48 eura počam od 15. rujna 2013. pa do isplate

17,52 eura počam od 15. listopada 2013. pa do isplate

67,18 eura počam od 15. studenoga 2013. pa do isplate

27,47 eura počam od 15. prosinca 2013. pa do isplate

20,61 eura počam od 15. siječnja 2014. pa do isplate

17,86 eura počam od 15. veljače 2014. pa do isplate

20,61 eura počam od 15. ožujka 2014. pa do isplate

23,35 eura počam od 15. travnja 2014. pa do isplate

16,48 eura počam od 15. svibnja 2014. pa do isplate

28,85 eura počam od 15. lipnja 2014. pa do isplate

23,35 eura počam od 15. srpnja 2014. pa do isplate

30,22 eura počam od 15. kolovoza 2014. pa do isplate

23,35 eura počam od 15. rujna 2014. pa do isplate

13,74 eura počam od 15. listopada 2014. pa do isplate

28,85 eura počam od 15. studenog 2014. pa do isplate

27,47 eura počam od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate

10,99 eura počam od 15. siječnja 2015. pa do isplate

12,36 eura počam od 01. veljače 2015. pa do isplate

10,99 eura počam od 15. svibnja 2015. pa do isplate

19,23 eura počam od 15. lipnja 2015. pa do isplate

13,74 eura počam od 15. srpnja 2015. pa do isplate

21,98 eura počam od 15. kolovoza 2015. pa do isplate

9,62 eura počam od 15. rujna 2015. pa do isplate

17,86 eura počam od 15. listopada2015. pa do isplate

27,47 eura počam od 15. studenog 2015. pa do isplate

23,35 eura počam od 15. prosinca 2015. pa do isplate

9,62 eura počam od 15. rujna 2016. pa do isplate"

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana tužitelju HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 90,28 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate i po osnovi razlike naknade plaće za godišnji odmor 258,56 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se od 15. listopada 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od

5,62 eura počam od 15. svibnja 2013. pa do isplate.

5,58 eura počam od 15. lipnja 2013. pa do isplate.

0,19 eura počam od 15. srpnja 2013. pa do isplate.

0,16 eura počam od 15. kolovoza 2013. pa do isplate.

0,09 eura počam od 15. rujna 2013. pa do isplate.

5,60 eura počam od 15. kolovoza 2014. pa do isplate.

70,27 eura počam od 15. listopada 2014. pa do isplate.

5,60 eura počam od 15. studenog 2014. pa do isplate.

22,40 eura počam od 15. siječnja 2015. pa do isplate.

23,42 eura počam od 15. veljače 2015. pa do isplate.

12,27 eura počam od 15. lipnja 2015. pa do isplate.

5,86 eura počam od 15. srpnja 2013. pa do isplate.

36,81 eura počam od 15. rujna 2015. pa do isplate.

52,70 eura počam od 15. listopada 2015. pa do isplate.

5,86 eura počam od 15. studenoga 2015. pa do isplate.

6,13 eura počam od 15. prosinca 2015. pa do isplate.

III Tužitelj je tuženiku dužan naknaditi u roku 15 dana troškove postupka u iznosu od 27,50 eura, pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće iz točke II ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika MORH-a, na poslovima djelatne vojne osobe i da je u vremenskom razdoblju unazad pet godina obavljao službene poslove i zadaće prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, turnusima, na stražarskoj službi i službi dežurstva, te takvim radom ostvario dodatke na plaću. Međutim, tvrdi da mu tuženik u navedenom razdoblju nije isplaćivao naknadu plaće za godišnji odmor u skladu s propisima t.j. u skladu s odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika, i to u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, već mu je isplaćivao znatno manju naknadu od one koja mu pripada. Stoga smatra da je oštećen za najmanje 600,00 kn bruto godišnje. Također ističe da mu nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora u cijelosti, već samo djelomično, a niti mu plaćana ni naknada za neiskorišteni godišnji odmor. Pored toga iznosi da prebiva u mjestu koje je oko 8 km udaljeno od [adresa], odakle svakodnevno putuje organiziranim prijevozom do mjesta rada u Petrinje, a do [adresa] i obratno putuje svojim vozilom jer na tom dijelu ne postoji organizirani prijevoz. No, ukazuje da mu taj trošak nije nadoknađen, pa po toj osnovi potražuje 300,00 kn mjesečno. Pri tom napominje da se sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku prije podnošenja tužbe obratio tuženiku, ali se isti nije očitovao. Stoga slijedom prethodno navedenog predlaže u tužbi najprije donijeti rješenje kojim će se tuženoj Republici Hrvatskoj naložiti da u spis dostavi potrebnu dokumentaciju o njegovom radu u vremenskom razdoblju od 13.rujna 2011. do 01.rujna 2016., a potom predlaže po provedenom postupku donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti da mu isplati neutvrđeni bruto iznos po istaknutim osnovama, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka s kamatom.

1.1. Na ročištu od 16.siječnja 2018.g. tužitelj ustraje kod potraživanja naknade plaće za godišnji odmor i putnog troška, kako pobliže navodi, dok evidentno greškom iznosi kako ustraje i kod potraživanja regresa i Božićnice, iako te osnove nije spominjao u tužbi. To kasnije potvrđuje u podnesku od 27.rujna 2018. kada ističe da potražuje naknadu plaće (zasigurno misli za godišnji odmor) i neisplaćenog putnog troška. Ne navodi da ustraje i kod potraživanja naknade za neiskorišteni godišnji odmor, iako je razvidno da je do kraja postupka ustrajao kod potraživanja naknadne po navedene tri osnove (neisplaćena razlika naknade za godišnji odmor, neisplaćena naknade zbog nekorištenja 2 dana godišnjeg odmora i neplaćenog putnog troška).

1.2. Naime, nakon izrade Nalaza i mišljenja te dva Očitovanja financijsko knjigovodstvenog vještaka tužitelj u podnesku od 13.siječnja 2025. precizira tužbeni zahtjev i potražuje od tuženika isplatu putnog troška, neisplaćene razlike naknade za godišnji odmor i naknade plaće zbog troška neiskorištenog godišnjeg odmora, sve prema izračunu iz Nalaza i mišljenja vještaka D & S d.o.o., Kralja Tomislava 12a, Karlovac za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje. Tužitelj naime na ime putnog troška potražuje isplatu ukupno iznosa od 1.480,43 eur, na ime naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 90,28 eur, a na ime neisplaćene razlike plaće za godišnji odmor iznos od ukupno 258,56 eur, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka uz zakonsku zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te u svezi putnih troškova navodi da su u razdoblju od studenog 2013. nadalje uvjeti i način ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla bili regulirani Pravilnikom o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ( NN 141/04 i 22/05). U članku 4. i 5. id. Pravilnika bilo je propisano, kako dalje navodi, da djelatna vojna osoba podnosi zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla odnosno naknadu troškova prijevoza zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, te se o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza odlučuje upravnim rješenjem. Prema tome se, kako dalje ističe, postupak za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla pokreće po zahtjevu stranke na za to propisanom obrascu, koji čini sastavni dio navedenog Pravilnika, te ovlaštena osoba donosi rješenje o pravu na novčanu naknadu troška prijevoza, a to predstavlja upravni akt pa dakle parnični sud nije nije nadležan i ne može odlučivati o pravu tužitelja na naknadu troškova prijevoza. Naime, Rješenje kojim se odlučuje o pravu tužitelja na naknadu troškova putovanja, kao i naknadi za odvojeni život je upravni akt i protiv takvog rješenja se može pokrenuti upravni spor ako iz bilo kojih razloga postoji nezadovoljstvo, pa se dakle tuženik protivi postavljanju id. zahtjeva u ovom postupku.

2.1. U odnosu na potraživanje neisplaćene razlike naknade za godišnji odmor tuženik obrazlaže da je u utuženom razdoblju bilo na snazi više propisa. U razdoblju do 01.lipnja 2014. primjenjivao se Zakon o službi u oružanim snagama RH, NN 33/02, u daljnjem tekstu ZOSOS 02, Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08, u daljnjem tekstu Pravilnik 08, te Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09. Navodi da je dana 26.lipnja 2013. stupio na snagu novi Zakon o oružanim snagama Republike Hrvatske, NN 73/13, temeljem kojeg su donesena Odluka o rasporedu radnog vremena, NN 66/14 i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba NN 33/14, 41/14 i 53/14. Prema članku 4. stavku 2 spomenutog Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 140/02, NN 68/11, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku isplaćuje se naknada plaće u istom iznosu kao da radi. Prema čl. 4. st. 3. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika objavljenog u NN 68/11 djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav posla da mora raditi prekovremeno, noću, nedjeljom ili blagdanom odnosno u druge zakon predviđene neradne dane pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Tužitelj je obavljao straže i dežurstva što se ne smatra prekovremenim radom sukladno čl. V i VIII Odluke NN 118/12, a tom Odlukom je u točki XII određeno da se isplata novčane naknade može izvršiti kad djelatnik nije koristio preraspodjelu radnog vremena.

2.2. Tuženik nadalje navodi da je dana 01.lipnja 2014. stupio je na snagu Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika NN 54/14 o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika. Temeljem istog Pravilnika i Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske propisano da se djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi u redovnom radnom vremenu, a redovnim radnim vremenom smatra se radno vrijeme određeno u skladu s Odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (čl. 4. st. 2 i 3). Tuženik također ukazuje da su se na tužitelja primjenjivali podzakonski akti doneseni na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske glede radnog vremena, isplate plaće i dodataka na plaću, a to su Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, kao i Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09. Prema članku 153. Zakona propisano da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata dnevno, a raspored radnog vremena svojom Odlukom određuje ministar obrane. Člankom 155. Zakona propisano je da za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona, koji su određeni Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, NN 33/14, 41/14 i 53/14. Točkom IV Odluke o rasporedu radnog vremena iz 2014. također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba. Puno radno vrijeme utvrđuje se u pravilu od 40 sati tjedno i raspoređeno je u pet radnih dana. Prema članku 154. i 155. Zakona o službi u oružanim snagama iz 2013. radno vrijeme zbog specifičnosti vojne službe ne mora biti ravnomjerno raspoređeno po tjednima, te se može izvršiti preraspodjela unutar razdoblja koje ne može biti dulje od 4 mjeseca tako da u jednom razdoblju radno vrijeme traje duže a u drugom kraće od propisanog punog radnog vremena. Kada je radno vrijeme preraspodijeljeno na način iz stavka 2 ovog članka, ne smije biti dulje od 48 sati tjedno. Odredbe iz stavka 1 do 3 id. članka ne odnose na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečaja, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore u miru, rada na terenu, taborovanja i obvezatnog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potrebe službe, te sl. Rad iz stavka 4 ovog članka uključuje rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i u turnusima. Radno vrijeme može se za pojedine ustrojstvene jedinice Oružanih snaga rasporediti na način da djelatne vojne osobe kontinuirano borave na vježbalištu, poligonu i u vojarni zbog specifičnosti vojne službe, a određeno vrijeme izvan službe u stanju pripravnosti. Pri tom djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona. Budući su prekovremeni rad tužitelja kao djelatne vojne osobe, raspored radnog vremena, organiziranje rada, dodaci na plaću i iznosi dodataka regulirani spomenutom Odlukom NN 66/14 i Pravilnikom koji su doneseno temeljem članka 153. Zakona iz 2013.g., ti propisi predstavljaju propise lex specialis u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, pa se potonji propisi ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaća djelatnih vojnih osoba, već se dakle mogu primijeniti samo u odnosu na plaće vojnih službenika i namještenika. Navedeni stav izražen je u odlukama Vrhovnog suda RH broj Revr - 1845/12 i Revr - 1902/12 povodom izvanredne revizije a radi ujednačavanja sudske prakse i jedinstvene primjene zakona te ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

2.3. Stoga je po tuženiku neosnovano pozivanje tužitelja na primjenu povoljnijeg prava po članku 12. Zakona o radu, jer do primjene najpovoljnijeg prava dolazi ako je neko pravo uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom, ali samo u slučaju kad Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Ova odredba se dakle po tuženiku ne primjenjuje kada je neko pravo drukčije uređeno Zakonom o radu u odnosu na neki drugi zakon.

2.4. Tuženik se, dakle, u odgovoru na tužbu protivi potraživanju iz tužbe i tužbenog zahtjeva, iako kasnije na pripremnom ročištu djelomično priznaje pravni osnov u dijelu potraživanja naknade plaće za godišnjeg odmora u razdoblju od 13. rujna 2011.g. do 07.svibnja 2014. i izražava spremnost dostaviti izračun za taj dio potraživanja. No, u nastavku postupka ne dostavlja izračun te je bilo potrebno nastaviti redovan postupak, nakon kojeg je donesena djelomično afirmativna odluka.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora na listu 4 spisa, u Potvrdu Čazmatransa priloženu na ročištu od 16.01.2018. i Potvrdu Čazmatransa od 27.05.2022., u nalog tužitelja o plaćanju predujma na listu 101 i 123 - 124 spisa, u podnesak vještaka na listu 102 i 135 spisa, te uvid u Troškovnik tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s dokumentacijom u privitku, podnesak tuženika od 22.12.2017. s dokumentacijom u privitku i njegov podnesak od 30.01.2018., podnesak tužitelja od 27. 09.2018. s prilogom u privitku, podnesak tuženika od 07.01.2021. i 11. 01.2021., podnesak tužitelja od 20.04.2023. i 02.05.2022. s Potvrdom Čazmatransa, Nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvenog vještaka D & S d.o.o. od 10.05.2023., podnesak tužitelja od 05.07. 2023., podnesak tuženika od 31.08.2023. s dokumentacijom privitku, Očitovanje id. vještaka od 12.04.2024., podnesak tuženika od 14.06.2024. s prilogom u privitku, Drugo Očitovanje vještaka od 12.07.2024., podnesak tužitelja od 13.01.2025. i 04.04.2025. kojim precizira tužbeni zahtjev.

4. Kako tuženik nije pridonio izračun za dio potraživanja naknade plaće zbog neplaćenog godišnjeg odmora u razdoblju od 13.rujna 2011.g. do 07.svibnja 2014. valjalo je po prijedlogu tužitelja provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ne samo u odnosu na taj dio potraživanja nego i odnosu na ostale osnove, te je isto provedeno po sudskom vještaku D & S d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, Karlovac, Kralja Tomislava 10a. Navedeno vještačenje je pokazalo postojanje predmetnog potraživanja plaće u određenoj visini, kako je već vještak to prikazao u Nalazu i mišljenju od 10. svibnja 2023.godine, s time da je u pogledu putnog troška od mjesta stanovanja do [adresa] kao mjesta odakle se vršio organizirani prijevoz za tužitelja i druge vojne djelatnike do mjesta rada, dakle na relaciji [adresa]– [adresa] i obratno, vještak prvenstveno ukazao na odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te na odredbe Pravilnika o postupku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza, temeljem kojih je vršio vještačenje.

5. Tako je vezano uz putni trošak detaljno obrazložio da se prema čl. 59. st. 4. KU za državne službenike i namještenike (NN 23/08) troškovi prijevoza, u mjestu rada gdje je mjesni javni prijevoz organiziran i gdje postoji mogućnost kupnje godišnje karte, svim službenicima i namještenicima isplaćuju na način da se isti na početku godine za tekuću godinu trebaju izjasniti o načini, da li žele da im se osigura godišnja karta za mjesni javni prijevoz ili da im se svaki mjesec isplaćuje cijena mjesečne karte javnog prijevoza. U čl. 5. KU propisano je da u mjestu rada gdje je mjesni javni prijevoz organiziran i gdje ne postoji mogućnost kupnje godišnje već mjesečne karte, službenici i namještenici imaju pravo na mjesečnu karti ili, ovisno o njihovoj želji pravo na naknadu troškova u visini mjesečne karte, a ako u mjestu rada gdje je javni mjesni prijevoz organiziran postoji mogućnost samo dnevne karte, imaju pravo na isplatu naknade troškova u visini pojedinačne (dnevne karte), za svaki dolazak i odlazak s posla. Čl. 7. propisano je da službenici i namještenici koji su se izjasnili da im se isplaćuje naknada troškova u visini cijene javnog prijevoza, imaju pravo na naknadu troškova javnog prijevoza razmjerno broju dana koji su radili tijekom mjeseca u visini cijene pojedinačne (dnevne) karte za svaki dolazak i odlazak s posla. Ukoliko je cijena ovih izdataka viša od iznosa cijene mjesečne karte, službenik i namještenik ostvaruje pravo na naknadu troškova u visini mjesečne karte. Čl. 59. KU za državne službenike i namještenike (NN 89/12) propisano je da se službeniku i namješteniku nadoknađuju troškovi mjesnog javnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla u visini za poslodavca najpovoljnijeg troška javnog prijevoza koji mu omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Čl. 6. KUK propisano je da ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako službenik i namještenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac službeniku i namješteniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. U čl. 14. KU propisano je da se naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljinog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada službenik i namještenik nije u obvezi dolaska na posao. Prema članku pak 9. Pravilnika o postupku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza (NN 131/13). vojni djelatnik kao tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza ili naknadu u visini od 0,75 kuna po prijeđenom kilometru, ako je to povoljnije za poslodavca.

6. Slijedom toga vještak radi obračun neplaćenih troškova prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] u 3 varijante:

- u prvoj varijanti trošak prijevoza obračunava temeljem povratne karte, a sukladno broju dana koje je tužitelj proveo na radu. U mjesecima u kojima je trošak prijevoza veći od mjesečne karte vještak prijevoz obračunava u visini mjesečne karte, a sukladno važećim propisima,

- u drugoj varijanti vještak trošak prijevoza obračunava po mjesečnoj karti, razmjerno danima u koje je tužitelj radio, a

- u trećoj varijanti vještak trošak prijevoza obračunava u visini 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Naznačuje da prema planu putovanja Hrvatskog autokluba najkraća udaljenost na relaciji [adresa] – [adresa] iznosi 6,9 km, s tome da do podataka o broju putovanja tužitelja na posao i s posla vještak dolazi temeljem dnevnih evidencija radnog vremena, iz kojih je kako navodi vidljivo u koje je dane tužitelj radio i koji oblik službe obavljao.

7. Tužitelj je nakon takvog nalaza precizirao potraživanje putnog troška u ukupnom iznosu od 1.480,43 eur, uključujući pojedine mjesečne iznose kako je sadržano u stupcu 8 Tablice u Nalazu i mišljenju vještaka na stranici 5 i 6 nalaza, list 112-113 spisa. Naime, obrazložio je da je zaključno s 11. mjesecom 2013. godine potraživao naknadu troška prijevoza u visini mjesečne karte prema Pravilniku o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, NN 141/04 22/05, koji se primjenjivao kako je naveo do 08. studenog 2013. godine, a od navedenog vremena potraživao je id. naknadu u visini (0,75 kn/km) prema Pravilniku o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza, NN 131/13, koji se zapravo primjenjivao od 13. studenog 2013. godine i koji trošak je prikazan u stupcu 10 iste Tablice iz Nalaza i mišljenja vještaka na stranici 5 i 6 nalaza, t.j. listu 112-113 spisa.

8. Iako postoji takav izračun vještaka, za istaći je da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovarao predmetnom potraživanju u tom dijelu. Naime, tuženik je naveo da tužitelj nije podnosio zahtjev za naknadu troška prijevoza i ne postoji rješenje o odobravanju takvog troška, pa je slijedom toga tuženik smatrao da u konkretnom slučaju parnični sud nije nadležan i ne može odlučivati o pravu tužitelja na naknadu troškova prijevoza. Takav stav i tvrdnja tuženika prihvaća se kao osnovana i od strane ovog suda, pa u tom smislu nisu bile od važnosti priložene i naknadno pribavljene Potvrde ovlaštenog prijevoznika o cijenama putnih troškova na označenoj relaciji, te u tom smislu nije bio od važnosti ni sačinjeni izračun iz Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka.

9. Naime, odredbom čl. 4. st.1. Pravilnika o naknadi troškovima u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji, NN 141/04, 22/05, ili kraće Pravilnikom/04, donesenim na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 33/02, 58/02 i 175/03, propisano je da djelatna vojna osoba podnosi zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno zahtjev za naknadu troškova prijevoza, zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je takva djelatna vojna osoba raspoređena. Odredbom čl. 5. st. 6 i 7 id. Pravilnika/04 određeno je da je, za djelatnika Ministarstva obrane, rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u Oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga. O žalbi protiv takvog rješenja odlučuje prema čl. 5. st. 8. Pravilnika/04 pomoćni ministar obrane za ljudske sustave, kako sukladno iznosi i tuženik. Nadalje je odredbom čl. 5. st. 1. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza, NN 131/13, ili kraće Pravilnika/13, koji je donesen na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, "Narodne novine" broj 73/13, određeno da djelatna vojna osoba zahtjev za ostvarenje prava na prijevoz podnosi čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen odnosno nadređenom zapovjedniku bojne njemu ravne ili više razine. Člankom 14. Zakona o službi u oružanim snagama, "Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, određeno je pak da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o držanim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, dok je odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima, "Narodne novine" broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08 i 49/11, propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te odlučivanje o drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar.

10. Slijedom navedenih odredbi proizlazi da odlučivanje o pravu tužitelja- djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza doista predstavlja upravnu stvar, te se o istoj prvenstveno odlučuje od strane nadležnog tijela u upravnom postupku. U ovom pak postupku nije utvrđeno da bi tužitelj uopće podnosio zahtjev za naknadu troška međumjesnog prijevoza za putovanje na navedenoj relaciji [adresa] – [adresa], odakle dakle ima daljnji organizirani prijevoz do mjesta rada. Također nije utvrđeno ni da bi bilo doneseno rješenje kojim bi se eventualno tužitelj odbio sa svojim zahtjevom na naknadu troška prijevoza na navedenoj relaciji, niti je utvrđeno da bi podnosio žalbu protiv takvog rješenja. Stoga ovaj sud smatra da se zasada ne može u parničnom postupku upuštati u odluku o pravu tužitelja na id. prijevoz, kao što ne bi mogao ocjenjivati pravilnost i zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku (čl.12 ZPP-a), jer je tako nešto dakle stvar upravnog postupka. Također nije utvrđeno da bi tužitelj nakon stupanja na snagu novog Pravilnika/13 podnosio novi zahtjev nadležnom tijelu tuženika za naknadu troškova prijevoza, a što je bio dužan učiniti sukladno tom propisu u kojem je predviđen način ostvarenja prava (u za to predviđenom upravnom postupku). Slijedom toga, nije dakle prihvaćen navedeni zahtjev tužitelja za isplatom troškova prijevoza već je isto potraživanje tužitelja odbijeno i donesena je odluka kao u točki I izreke presudu. Napominje se da je sukladan stav izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 249/17-2 od 23.siječnja 2018. odnosno u presudama Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-618/12 od 8. lipnja 1012. i poslovni broj Gžp-665/09 od 3. rujna 2009. U potonjim odlukama vezano uz zahtjev za isplatu troškova prijevoza tužitelja kao djelatne vojne osobe, izraženo je shvaćanje da djelatna vojna osoba podnosi zahtjev za osiguranje prijevoza na posao s posla odnosno zahtjev za naknadu troškova prijevoza, zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojbene jedinice u koju su raspoređen i to sukladno čl. 4. st.1. Pravilnika o naknadama troškova u svezi obavljanja službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, te se zaključuje da je za ostvarenje prava na naknadu troškova prijevoza potrebno postojanje odgovarajućeg rješenja koje predstavlja upravni akt nadležnog tijela kojim se odlučuje o tom pravu djelatne vojne osobe. Stoga u situaciji nepostojanja takvog rješenja o pravu djelatne vojne osobe na naknadu troškova prijevoza, ne utvrđuje se osnovanim ni zahtjev tužitelja za isplatu takvog troška u parničnom postupku.

11. Vezano pak uz potraživanje razlike neisplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora vještak D & S d.o.o. je u Nalazu i mišljenju od 10.svibnja 2023. nakon uvida u spis i pribavljenu dokumentaciju izvršio izračun id. naknade za razdoblje od 13.rujna 2011. do 7.svibnja 2014.godine u visini prosječne mjesečne plaće koja je tužitelju, prema prethodnim obračunima trebala biti isplaćena u prethodna tri mjeseca. Pri tom je vještak koristio podatke o korištenju godišnjeg odmora iz obračunskih lista tužitelja, prema članku 4. stavku 2 i 3 Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 140/02, NN 68/11, na način da je satnicu mjeseca u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru i za koji se razlika utvrđuje računa tako da se prosječna mjesečna plaća koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca, ili je trebala biti isplaćena ako je i u tim mjesecima utvrđena razlike za godišnji odmor, podijelio s fondom sati tog mjeseca.

12. Za razdoblje od 08.svibnja 2014. do 01.lipnja 2016. obračun razlike neisplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora vještak je izradio koristeći satnicu koja je utvrđena na način da je plaću ostvarenu u mjesecu u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru, a koja obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja s osnove plaće bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno isplaćuje u novcu ili naravi, podijelio s fondom sati tog istog mjeseca. Ukoliko je tužitelj u mjesecu u kojem je bio na godišnjem odmoru, bio i na bolovanju, vještak je sate rada provedene na bolovanju, a koji se uzimaju kao osnovica za izračun godišnjeg odmora, preračunao na redovan rad po satnici redovnog rada, uvećano za dodatke koje bi tužitelj primio da je radio redovno.

13. Potom je vještak ukazao na odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, koji je objavljen u NN 54/14 i stupio na snagu 08.05.2014.godine, a u kojima je određeno da tužitelju za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu. S tim u vezi vještak je istaknuo; ukoliko bi se takva odredba primjenjivala i tumačila na način da se naknada za godišnji odmor u navedenom periodu obračunava kao i redovan rad, dakle bez ikakvih dodataka (dodatka za vojnu službu), tada tužitelj ne bi ostvario razliku plaće za godišnji odmor u razdoblju od 08.svibnja 2014.g. pa nadalje, t.j. ne bi bilo neisplaćenih naknada. No, napomenuo je da id. odredba nije posve jasna i ostavlja mogućnost dvostranog tumačenja, pa bi u protivnom od prethodno navedenog, a ukoliko bi se tumačila u smislu da se u satnicu za utvrđivanje prosjeka za izračun plaće za godišnji odmor uključuju svi dodaci koje je tužitelj dobio s osnove rada, pa tako i dodaci za vojnu službu, tada bi postojala razliku u odnosu na iznose naknada koje je tuženik s te osnove isplatio tužitelju. Tu razliku je vještak izračunao i prezentirao u nalazu.

14. Nakon izvršenih obračuna vještak je po tom izračunu utvrdio da bi tužitelju za razdoblje od 13. rujna 2011. do 1. rujna 2016. godine pripadala razlika nakade plaće za godišnji odmor u iznosu od 1.948,26 kuna, odnosno 258,56 eura. Napomenuo je da prema podacima iz obračuna plaća tužitelju nisu vršene naknadne isplate na ime godišnjeg odmora za utuženo razdoblje.

15. U odnosu na takvo potraživanje naknade plaće za godišnji odmor treba reći da je člankom 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Narodne novine broj 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07. 88/08. i 124/09., dalje:

ZOSOS, koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002.godine, bilo određeno da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju njega primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, a prema članku 170. stavak 4 ZOSOS-a iznos dodatka na plaću i način isplate plaće utvrđivao je ministar obrane posebnim propisom.

16. Temeljem ovlasti iz odredbe članka 200. u vezi članka 96. st. 1 i članka 170. stavak 4 ZSOSRH-a Ministarstvo obrane donijelo je Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 118/09., te Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 140/02. i 68/11.

17. Članak 4. stavak 2 Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 140/02., propisivao je da se djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi, dok je odredbom članka 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 68/11, bilo propisano da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno u druge zakonom predviđene neradne dane, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

18. Prema čl. 142. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Narodne novine br. 73/13., 75/15. i 50/16., koji je na snazi od 26. lipnja 2013.godine, djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radi u redovnom radnom vremenu. Međutim, provedbeni propisi prema tom zakonu doneseni su kasnije (zakon je odredio u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ali isti dakle nisu doneseni u roku šest mjeseci), pa je tužitelju u vremenu do donošenja i primjene Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 54/14, valjalo dosuditi zatraženu razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u odnosu na visinu prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju u prethodna tri mjeseca. Isto tako vrijedi i za vrijeme od 8.5.2014.godine nadalje kada se primjenjivao Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba i namještenika, Narodne novine broj 54/14. Isti u čl. 4. st. 2. propisuje da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a u st. 3. istog članka propisano je da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 118/09 koja je stupila na snagu 1.listopada 2009.g. te Odluka o izmjeni ove Odluke, Narodne novine broj 118/12 koja je stupila na snagu 1.studenog 2012.g., nadalje Odluka o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 66/14 koja je stupila na snagu 1.lipnja 2014.g., zatim Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 23/15 koja je stupila na snagu 1.ožujka 2015.g., Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine br. 84/15 koja je stupila na snagu 1.kolovoza 2015. , a nadalje ima još objavljena id. Odluka u NN 106/17, 39/18 i 46/18.

19. Pri tom se ukazuje da sukladno odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/2014.) radnik ima pravo za vrijeme korištenja godišnjeg odmora na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

20. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17.), u članku 14. navedeno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora službeniku i namješteniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a državnom službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna 3 mjeseca.

21. Izmjenom članka 4. stavak 2 i 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 54/14.) navedeno je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a redovnim radnim vremenom smatra se radno vrijeme u skladu s Odlukom o rasporedu 2014. ("Narodne novine" broj 54/14.).

22. Uvažavajući zaključke Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora o primjeni članka 14. Kolektivnog ugovora, naknada koja je trebala biti isplaćena za korištenje godišnjeg odmora obračunava se u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na sljedeći način: - naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu; - u izračun prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunavaju se sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad (dodaci vezani za rad: dodatak za stražarsku službu, dodatak za dežurstvo, vojno-policijski dodatak, zapovjedni dodatak i slično.

23. Stoga je i u tom dijelu bilo opravdano tužitelju dosuditi zatraženu razliku naknade plaće u ukupnom iznosu od 258,56 eur, uz zakonsku zateznu kamatu kako je to navedeno u točki II izreke presude. Pri tom se napominje da su pojedini mjesečni iznosi navedeni u točki II izreke presude onako kako ih je specificirao vještak u svom Nalazu i mišljenju od 10.svibnja 2023., list 8-9 nalaza odnosno list 115-116 spisa, a ne kako je tužitelj naveo u podnesku kojim precizira tužbeni zahtjev i podnesku kojim ispravlja naznačene pojedinih iznosa u točke II tužbenog zahtjeva. Naime, dijelom je ponešto drugačije očito greškom specificirao iste iznose.

24. Najzad je vještak izvršio izračun u dijelu potraživanja naknade za neiskorišteni godišnji odmor u razdoblju od 13.9.2011. do 1.9.2016. godine. Pri tom je pobliže naveo da prema izvodu iz evidencije o korištenju godišnjeg odmora tužitelj u razdoblju od 2011. do 2016. godine nije iskoristio 2 dana godišnjeg odmora u 2014. godini, dok nije utvrđivao neiskorišteni godišnji odmor za 2016. godinu jer tužbeno razdoblje datira do 1. rujna 2016. godine. Naime, prema zapažanju vještaka tužitelj je godišnji odmor za 2016. godinu mogao iskoristiti do 30. lipnja 2017. godine, a za razdoblje od 30. kolovoza 2016. godine nadalje nisu dostavljeni podaci o radu, pa vještak kako navodi nije bio u mogućnosti očitovati se o korištenom godišnjem odmoru za 2016. godinu. Uz to utvrđuje da je u razdoblju od 30. studenog 2015. do 30. srpnja 2016. godine tužitelj prema dostavljenoj dokumentaciji bio na bolovanju i zaključuje da je evidentno kako je dio godišnjeg odmora, za koji tužena u evidenciji o korištenju godišnjeg odmora navodi da je iskorišten za 2015. godinu, korišten u kolovozu 2016. godine nakon što se tužitelj vratio s bolovanja. Vezano pak uz godišnji odmor za 2014. godinu ističe da je id. godišnji odmor tužitelj trebao iskoristiti do 30. lipnja 2015. godine, te potvrđuje da tužitelj prema dostavljenim podacima nije iskoristio (svega) 2 dana godišnjeg odmora za 2014. godinu. Takav nekorišteni godišnji odmor vještak računa po satnici utvrđenoj za lipanj 2015. godine, do kada je tužitelj trebao iskoristiti id. godišnji odmor, te najzad utvrđuje da bi tužitelju za 2 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2014. godinu pripadala razlika naknade plaće u iznosu od 680,21 kuna, odnosno 90,28 eura.

25. Navedeni dio potraživanja je priznat tužitelju jer je Zakonom o radu, sada odredbom čl. 77., ranije odredbom čl. 55., određeno minimalno trajanje godišnjeg odmora u trajanju od najmanje četiri tjedna. Člankom 156. Zakon o službi u oružanim snagama i člankom 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika također je propisano trajanje godišnjeg odmora od najmanje 4 tjedna, i to kako ranijim Pravilnikom iz 2002. godine tako i Pravilnikom koji je stupio na snagu 08.05.2014. godine. Sukladno proizlazi obzirom na odredbu članka 9. st. 3 Zakona o radu kojom je propisano; ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Cijeneći prednje, a posebice imajući u vidu ranije spomenute odredbe Zakona o radu proizlazi da poslodavac uzimajući kao polaznu osnovicu prilikom određivanja godišnjeg odmora 18 dana umjesto 4 tjedna (20 dana), nije primijenio za tužitelja najpovoljnije pravo te ga je na takav način oštetio za dva dana godišnjeg odmora. Stoga je tužitelju dosuđena i u tom djelu zatražena naknada iz dijela točke II. tužbenog zahtjeva, odnosno kako je navedeno u dijelu točke II izreke presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Dakle, tužitelju je na ime neisplaćene razlike naknade zbog nekorištenja 2 dana godišnjeg odmora dosuđen zatraženi iznos kao u dijelu točke II izreke presude od 90,28 eur, kako je već naprijed navedeno.

26. Zatezna kamata iz točke II izreke dosuđena je od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa razlike plaće odnosno naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15. i 60/16., izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće odnosno naknade plaće. To zato jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14. i članka 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1. i 157/14, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan i donesena odluka kao u točki IV izreke presude.

27. Tužitelj je u djelomično uspio u postupku s glavnim tužbenim zahtjevom, te je odbijen za dio potraživanja kao u točki I izreke presude, pa je odluka o troškovima postupka donesena sukladno čl. 154. ZPP-a. To znači da je najprije trebalo utvrditi postotak uspjeha svake stranke u parnici, te od postotka stranke koja je uspjela u većoj mjeri, oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku. Tek potom se utvrđuje iznos troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku i njoj se odmjerava naknada troška postupka koja odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. U kontekstu navedenog, to znači da je tužitelj po dvije osnove uspio u postupku, a u jednoj nije uspio, pa je njegov uspjeh obzirom na uspjeh s osnovama cijenjen na razini od 70%. Imajući pak u vidu visinu postavljenog zahtjeva (u odnosu na dosuđeni iznos) uspio je sa svega 20%, što dovodi da je ukupan njegov uspjeh na razini od 45 % (70+20=90:2=45). S druge strane, tuženik je glede osnove uspio na razini 30%, a s visinom u omjeru od 80 % (30+80=110:2=55), pa je njegov uspjeh na razini 55%. Kada se uspjeh tuženika umanji za uspjeh tužitelja proizlazi dakle, da bi tuženiku koji je u većoj mjeri uspio u parnici, trebalo dosuditi trošak postupka, ali na razini od svega 10%. Stoga mu je na toj razini dosuđen trošak postupka, s time da je tuženik potraživao trošak u nominalnom iznosu od po 50,00 eura za svaku radnju te mu je u tom iznosu priznat trošak za pojedinu radnju, sve naravno skladno uspjehu u postupku. Slijedom toga, tuženiku je kao opravdan priznat trošak u nominalnom zatraženom iznosu od po 50,00 eura za sastav odgovora na tužbu i podneska od 05.01.2021. te za zastupanje na ročištu od 9.4.2025. Za pristup na ročište objave odluke priznata mu je također naknada u istoj visini, jer je obzirom na visinu dosuđenog iznosa opravdano priznati naknadu u visini od po 100,00 eura, a on je potraživao 50,00 eura pa mu je taj iznos priznat u cijelosti za dakle pristup na ročište objave odluke. Nadalje mu je za zastupanje na ročištu od 11.7.2017. priznat 25%-tni iznos od troška koji bi mu trebao pripasti obzirom na vrijednost dosuđenog iznosa tj. za tu radnju priznat je iznos troška od 25,00 eura jer je id. ročište odgođeno, dok mu je za zastupanje na ročištu od 16.01.2018. priznat 50%-tni iznos jer se radi o pripremnom ročištu na kojemu se samo procesno raspravljalo. Ukupno je tuženiku priznat trošak u iznosu od 275,00 eura odnosno imajući u vidu uspjeh u postupku priznat mu je iznos od 27,50 eura kako je to određeno u točki IV izreke presude.

U Karlovcu 30. rujna 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.

Dna:

1. Tužitelju po punom. iz OD Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica.

2. Tuženiku po zz. ODO u Karlovcu na br. P-DO-184/2017