Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1539/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Berislavu Stanković, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Branku Bulat odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P- 1052/2023-26 od 24. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30 rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1052/2023-26 od 24. siječnja 2025. u pobijanoj točki I izreke.

II. Preinačava se ista presuda u točki II u dijelu u kom se tuženiku nalaže isplata iznosa od 1.940,46 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u točki III u dijelu u kom se tuženiku nalaže tužitelju isplatiti parnični trošak u iznosu od 768,21 euro s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.940,46 € (tisućudevetstočetrdeseteura- ičetrdesetšestcenti) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. travnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

IV. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak sastava žalbe u visini od 234,37 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora kreditu br. [broj kredita] sklopljenim dana 1. prosinca 2006. između tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb) i tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka br. OU-2423/06 od 4. prosinca 2006. i to dio odredbe iz:

- čl. 3. st. 4. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća…'';

- čl. 3. st. 5. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata se obračunava i pripisuje glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta…'';

- čl. 4. st. 1. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzuli…'';

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.940,46 € (tisućudevetstočetrdeseteura- ičetrdesetšestcenti) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. travnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.520,35 € o d b i j a.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 768,21 €

(sedamstošezdesetosameuraidvadesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 24. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 818,59 € o d b i j a .“

2. Citiranu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik u točki I, u točki II u dijelu u kom se tuženiku nalaže isplata iznosa od 1.940,46 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u točki III u kom se tuženiku nalaže tužitelju isplatiti parnični trošak u iznosu od 768,21 euro s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom , iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), i predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana

4. U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbama upiru stranke budući da je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka pobijane presude jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6.1. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka II. izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

6.2. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO).

7.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka tuženikom 1. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. [broj kredita] potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka br. OU-2423/06 od 4. prosinca 2006. koji je odobren u iznosu od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijeka na dan korištenja kredita na rok otplate od 13 godina.

7.2. Također nije sporno da je tužitelju tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR koji je on prihvatio te s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu br. [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju tražbine 6. travnja 2016. koji je 7. travnja 2016. ovjeren po javnom bilježniku Ružici Gagro iz [adresa] pod. posl. br. OV-1993/2016. te mu je u okviru provedene konverzije djelomice priznao postojanje preplate u iznosu od 23.181,29 HRK (3.076,68 EUR[1] ).

8. Sporno je da li su unatoč provedenoj konverziji, otklonjene sve posljedice ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. U odnosu na pobijanu točku I u dijelu u kom je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franaka žalba tuženika koji u ukazuje se neosnovanom.

10. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. [broj kredita] u dijelu u kojem glavnica vezana uz valutu švicarski franak, i u dijelu u kojem je ugovoren način promjene kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika , prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

11. Naime prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

12. U odnosu na odluku iz toč. 2. izreke presude suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.940,46 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama valja reći kako je ista u suprotnosti s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. Naime, nakon što je tužiteljičinim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK zaključen Dodatak tom ugovoru od 2. prosinca 2015. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita, tužiteljica ne može s uspjehom tvrditi da je konverzijom nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti ugovornih odredaba iz točke I izreke presude.

13.1. Stoga je zbog ostvarenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP valjalo primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP preinačiti odluku iz toč. II izreke presude suda prvog stupnja i odbiti kao neosnovan zahtjev za isplatu, kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

13.2. Naime za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 27. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

14.1. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

14.2. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 21. lipnja 2005. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 20 siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 16. studenog 2004. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 2. prosinca 2015. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

14.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneks od 6. travnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

14.4. Obzirom da učinak Aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 6. travnja 2016. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 4. prosinca 2006. na dalje, tužitelju je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u Aneksu ugovoru o kreditu 6. travnja 2016 Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužiteljice iz čl. 6. i 7. Aneks ugovoru o kreditu referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

14.5. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa ugovora kreditu od 6. travnja 2016. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1. i 2. ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu od 4. prosinca 2006. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj kao u stavku IV izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

15.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

15.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

15.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu LN protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

15.4. U Aneksu ugovora o kreditu ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potošača. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

16.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva s obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak.

16.2. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljevog zahtjeve za povrat isplaćenog čini neosnovanima.

17.1. Povodom zahtjeva za obeštećenje uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi ona kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu aneksa istog imao pravo na naknadu neke daljnje štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za daljnjim obeštećenjem čini neosnovanim.

17.2. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljičevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da joj je zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. nastala određena šteta i ne navodi da bi bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

18. Stoga je u odnosu na odluku iz toč. II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u točki II izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

19. Budući da je pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredaba iz iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. ZPK) i čl. 1111. ZOO zahtjev za isplatom odbijen kao neosnovan ovaj žalbeni sud nije posebno obrazlagao žalbene navode tuženika u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare, jer se u tom smislu nakon preinačenja prvostupanjske presude kao u točki II izreke, isti ukazuju neodlučnima.

20. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu točki III izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 768,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim je s obzirom na polovični uspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3. u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u točki III izreke ove presude

21. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, prema razmjeru uspjeha sa žalbom od oko 75%. Temeljem Tbr. 10. toč. 1 i vezi Tbr. 7. toč. 1. te Tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe (312,50 eura) u razmjernih 234,37, kao u stavku IV izreke.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević