Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3446/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, za Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu iz Slavonskog Broda, Građansko- upravni odjel, protiv I-tuženika ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], A. [adresa], i II-tuženice LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonkom Brodu, radi pobijanja dužnikove pravne radnje, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 836/2023-14 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-836/2023-14 od 5. lipnja 2025.

II. Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da Darovni ugovor zaključen 3. studenog 2017. između prvo tuženika ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugo tužene LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojim prvo tuženik ŠS daruje kćerki LS nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] Kuća broj 27 A i dvorište u [adresa] površine 467 m2, gubi pravni učinak prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi Područnom uredu Slavonski Brod, u dijelu koji je potreban za ispunjenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 57.327,78 eura (pedeset sedam tisuća tristo dvadeset sedam eura i sedamdeset osam centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 40.881,98 eura teku od 4. studenog 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09%, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54%, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, a od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11%, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49%, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31%, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50%, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50%, a od 1. srpnja 2024. po stopi po stopi od 7,25% i dalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena do isplate.

II. Drugotužena LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužna je trpjeti da se tužiteljica Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Slavonski Brod, za svoje potraživanje prema prvo tuženiku ŠS iz [adresa] u iznosu od 57.327,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 40.881,98 eura teku od 4. studenog 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09%, od 1. srpnja 2018. po stopi od 6,82 % godišnje do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54%, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, a od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11%, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75%, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49%, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31%, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50%, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50%, a od 1. srpnja 2024. po stopi po stopi od 7,25% i dalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne, operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena do isplate, namiri prodajom nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] Kuća broj 27 A i dvorište u ulici A. [adresa] površine 467 m2, a sada u vlasništvu drugo tužene.

III. Nalaže se prvotuženiku i drugotuženoj da tužiteljici naknade troškove ovog parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne, operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, da I-tuženiku ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], A. [adresa], i II-tuženici LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu 15.170,49 EUR (slovima: petnaest tisuća sto sedamdeset eura i četrdeset devet centi), u roku 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. U odgovoru na žalbu tuženi osporavaju osnovanost navoda žalbe te predlažu da se odbije kao neosnovana uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud u bitnome navodi sljedeće:

Glede stavljenog prigovora zastare od strane tuženika utvrđeno je sljedeće: Rješenjem Porezne uprave, Uspostava [adresa] od 31. srpnja 2013. poreznom obvezniku ŠS utvrđen je porez za 2009. godinu, a koje Rješenje je izvršno 16. rujna 2013. Također, uvidom u Porezno rješenje Porezne uprave, Uspostava Slavonski Brod od 31. srpnja 2013. poreznom obvezniku ŠS utvrđen je porez za 2010. godinu, a koje porezno rješenje je izvršno također 16. rujna 2013.

Prema članku 108. stavak 1. Općeg poreznog zakona iz 2016. (dalje: OPZ/16) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Prema stavku 2. zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonom.

Nadalje, prema stavku 4. istog Zakona zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršeno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate, odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

Nadalje, prema članku 197. OPZ/16 iz prijelaznih i završnih odredbi proizlazi da će postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema Općem poreznom zakonu iz 2008. (dalje: OPZ/08), a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema odredbama novog Zakona, dakle OPZ/16, što znači da ukoliko do stupanje na snagu novog Zakona nije nastupila relativna zastara, postupci koji su pokrenuti za vrijeme važenja ranijeg Zakona dovršit će se prema odredbama novog Zakona, a samo postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se po ranijem Zakonu, dakle OPZ/08. Iz te odredbe proizlazi da će se novi Zakon primijeniti i na situaciji u kojoj je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama starog Zakona.

Sukladno odredbi članka 197. stavak 2. OPZ/16 glede primjene materijalnog prava, vezano za pitanje zastare, prava poreznog tijela na utvrđivanje i naplatu poreza odlučno je da li je u vrijeme stupanja na snagu OPZ/16, odnosno 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08.

Dakle, prema OPZ/08 pitanje zastare apsolutne i relativne i prekida zastare propisano je člankom 97. do 96., a u ovom konkretnom slučaju porezna obveza nastala je 2013. godine.

Dakle, oba rješenja Porezne uprave iz 2009. i 2010. godine su izvršna 16. rujna 2013. Dakle, prema članku 94. stavak 4. OPZ/08 zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu, ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamata i troškove ovrhe.

Kako tužiteljica nije dokazala da je poduzela službenu radnju usmjerenu na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe koja je bila dostavljena na znanje I-tuženiku, od izvršnosti oba rješenja od 16. rujna 2013. pa do opomene od 6. prosinca 2017. (strana 3 spisa), to je nastupila relativna zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prema članku 94. OPZ/08.

Relativna zastara je nastupila prije 1. siječnja 2017. po članku 94. OPZ/08, a apsolutna zastara nije nastupila, odnosno nastupila bi 2019. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 20. rujna 2018.

Kako je, dakle, relativna zastara nastupila prije 1. siječnja 2017. uobzirujući članak 197. stavak 2. OPZ/16 u odnosu na oba rješenja se primjenjuje OPZ/08.

Kako je nastupila relativna zastara prava na naplatu poreza oba rješenja to više ne postoji potraživanje iz porezno dužničinog odnosa tužitelja i I-tuženika, pa ne postoji pretpostavka za pobijanje dužnikovih pravnih radnji po članku 66. i 67. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO).

Ovaj sud je sukladno obrazloženju Rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-1750/2023-2 od 3. listopada 2023. proveo i dokaze i glede imovine tuženika i povijesti sporne parcele, njenog vlasništva i darivanja.

Iz iskaza saslušanih svjedoka ŽS, JS te I. i II. tuženika utvrđeno je kao bitno da je zemljišta gdje je sagrađena sporna kuća nekada bilo jedna čestica sa zemljištem na kojem se nalazi i kuća I-tuženika, a koje je parcelirano i na spornoj čestici su 2002. do 2004. II-tuženica i njen suprug ČS sagradili kuću koja je predmet ovog postupka.

Iz njihovih iskaza je utvrđeno da je sporna kuća građena financijskim sredstvima II- tuženice i njenog supruga ČS koji je u vrijeme od 1994. godine zarađivao novac koji se koristio za gradnju kuće.

O činjenici gradnje kuće i zaposlenja svjedoka ČS svjedočio je i svjedok AS jer je ČS bio zaposlen u poduzeću oca svjedoka AS. Dakle, prema njihovim iskazima kuća je sagrađena u periodu od 2002. do 2004. godine te useljenja, te u njoj od tada žive II-tuženica, njen suprug ČS i njihovo dijete.

Dakle, sud je utvrdio da u trenutku zaključenja Darovnog ugovora 2017. radi se o formalnom darovnom ugovoru nekretnine sporne kuće koja je od 2002., odnosno 2004. kada je sagrađena, stvarno vlasništvo II-tuženice i njenog supruga ČS. Također, iskazi svjedoka ČS te I. i II. tuženika o razlozima zašto darovanje nije izvršeno ranije u odnosu na 2017. godinu, sud cijeni dakle njihove iskaze objektivnim jer je na spornoj nekretnini bilo nekoliko ovrha, a prema članku 299. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08,38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZVDSP) založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje, kad tko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog stekao ga je opterećenoga založnim pravom, ako Zakonom nije drugačije određeno.

Iskaze svjedoka i stranaka sud je ocijenio kao objektivne i vjerodostojne jer su o bitnim činjenicama suglasno iskazivali, a povezujući ih i sa materijalnim dokazima u spis u koje je sud izvršio uvid: Građevinska dozvola od 21. siječnja 2002. (strana 181 spisa), Obrazac Plastik Centra AluPlast (strana 183 spisa), Ugovor o nenamjenskom kreditu između PBZ d.d. i ČS (strana 184-187 spisa), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. i ČS (strana 188-189 spisa), Ugovor o radu na određeno vrijeme (strana 190- 193 spisa), te Ugovor o radu (strana 194-196 spisa), zatim Specifikacija građevinskog materijala (strana 220 spisa).

Sud cijeni da u odnosu između tvrdnje tužiteljice, da I-tuženik nema imovine iz koje bi mogao naplatiti svoje potraživanje i činjenice, odnosno tvrdnje tuženika da je do tada jedinstvena nekretnina I-tuženika parcelirana te da je II-tuženica na nekretnini koja joj je darovanja od I-tuženika 2017. prije toga izgradila kuću u kojoj živi sa svojom obitelji, te da je razlog zbog čega to darovanje nije učinjeno prije je to što na nekretnini je bilo upisano puno tereta, dakle da je pravo vlasništva tuženika odnosno II-tuženice ispred prava tužiteljice jer su de facto stvarno II-tuženica i njen suprug vlasnici sporne kuće daleko prije nego što je izvršeno darovanje 2017., a koje darovanje je već ranije ovaj sud ocijenio kao formalnost jer je II-tuženica sa svojim suprugom bila vlasnik sporne nekretnine još od 2002., odnosno 2004. godine. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, primarno zbog zastare tužiteljičine tražbine, a podredno i zbog činjenice da je pravo vlasništva II-tuženice ispred prava tužiteljice.

Osnovano u žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je nastupila porezna zastara za naplatu poreza.

Prije svega valja reći da ako se utvrdi u tijeku postupka da je prestalo potraživanje iz porezno dužničkog odnosa na temelju zastare, više ne postoji potraživanje, a što je jedna od pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

Odredbom čl. 108. st. 1. OPZ/16 zakona propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za 6 godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Po stavku 2. toga članka zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonom.

Po stavku 4. tog zakona zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela, dok je st. 7. propisano da zastara prava na naplatu porezne obveze, kamata i troškova ovrhe ne teče u slučajevima propisanim tim zakonom i posebnim propisima.

Međutim, iz tumačenja odredbe čl. 197. OPZ/16 – prijelaznih i završnih odredbi, nedvojbeno proizlazi da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama OPZ/08 a u kojima do 1. siječnja 2017. godine nije nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama novog zakona, odnosno OPZ-16, što znači da ukoliko do stupanja na snagu novog zakona nije nastupila relativna zastara postupci koji su pokrenuti za vrijeme važenja ranijeg zakona dovršit će se prema odredbama novog zakona, a samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. godine nastupila relativna zastara dovršit će se po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ-08. Nadalje, iz te odredbe proizlazi da će se novi zakon primijeniti i na situaciji u kojoj je do 1. siječnja 2017. godine nastupila apsolutna zastara prema odredbama starog zakona.

Dakle, prema prijelaznoj i završnoj odredbi čl. 197. st. 2. OPZ-16, glede primjene materijalnog prava vezanog za pitanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje i naplatu poreza odlučno je da li je u vrijeme stupanja na snagu OPZ/16, odnosno na dan 1. siječnja 2017. godine nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ/08.

OPZ/16 ukinuo je razlikovanje relativne i apsolutne zastare koji je bio predviđen OPZ/08 te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok."

6. Odredbom čl. 94. st. 4. OPZ/08 je glede početka tijeka zastare prava na naplatu poreza propisano da zastara počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe, što znači, a obzirom da je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu 2013. zastara prava na naplatu počinje istekom 2013., a ona je istekla 1. siječnja 2017., a kako iz tumačenja odredbe čl. 197. OPZ/16 jasno proizlazi da samo oni postupci kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara, da će se dovršiti prema ranijem zakonskom propisu odnosno OPZ/08, to u konkretnoj situaciji u odnosu na poreznu zastaru trebaju primijeniti odredbe OPZ/16 u kojem je čl. 108. st. 4. propisano da zastara prava na naplatu počinje teći istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate, a kako je, kao što je naprijed navedeno, OPZ/16 je ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koja je bila predviđena OPZ/08, te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok, to znači da od 1. siječnja 2014. pa do donošenja rješenja o ovrsi na novčanim sredstvima prvoovršenika dana 6. veljače 2018. nije protekao propisani šestogodišnji zastarni rok.

7. Međutim, to nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke obzirom na daljnje razloge koje je naveo prvostupanjski sud zbog kojih je odbio tužitelje sa traženom pravnom zaštitom.

8. Obzirom na stanje spisa valja reći da kada sud se miješa u pravo vlasništva da se tada mora osigurati pravična ravnoteža između zahtjeva za poštivanje i zaštitu ustavnog prava vlasništva privatnih osoba i zahtjeva koje postavljaju državni odnosno javni ili opći interesi zajednice koji mogu uključivati zaštitu suprotstavljenih prava ili interesa trećih pravnih osoba, a što je ovdje slučaj. Zahtjev za postizanjem te ravnoteže izražen je u strukturi čl. 48. st. 1. i čl. 50. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 113/00, 27/01 i 76/10) pri čemu je izrijekom postavljen još jedan dopunski zahtjev a to je da svako ograničenje vlasništva odnosno vlasničkih prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju a sve sukladno čl. 16. st. 2. Ustava RH. Stoga u svakom pojedinom slučaju mora postojati razuman odnos razmjernosti između sredstava koje se koriste pri oduzimanju ili ograničavanju vlasništva i ciljeva koji se time nastoje postići odnosno miješanje u vlasništvo mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

9. Dakle, potrebno je ocijeniti da li je miješanje u temeljeno na zakonu, a što ovdje jeste, da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a što ovdje također jeste, te da li je miješanje nužno u demokratskom društvu, a i ovaj sud smatra da to miješanje nije nužno.

10. Naime, iz iskaza saslušanih prvo i drugo tuženika, a to potvrđuju i iskazi po njima u tijeku postupka predloženih svjedoka i ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je drugo tužena kao kćerka poreznog obveznika prvo tuženika u razdoblju od 2002. pa do 2004. na navedenoj nekretnini sagradila obiteljsku kuću u kojoj živi sa svojom obitelji, dakle, i prije 2009. i 2010., a za koje godine je utvrđena porezna obveza prvo tuženika koju nije platio.

11. Da je to tako, ne proizlazi samo iz personalnih dokaza izvedenih u tijeku prvostupanjskog postupka, nego proizlazi iz građevinske dozvole od 21. siječnja 2002. kojom se dozvoljava ovom ovdje prvo tuženiku izgradnja obiteljske kuće na k. č. br. [katastarska čestica], dakle na nekretnini koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva, zatim ugovora o nenamjenskom kreditu od 13. kolovoza 2002. gdje je kao korisnik kredita naveden suprug drugo tužene, ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 7. ožujka 2003. gdje je kao korisnik kredita također naveden suprug drugo tužene iz čega je onda osnovano za zaključiti da je drugo tužena zajedno sa svojim suprugom na predmetnoj nekretnini sagradila obiteljsku kuću u kojoj živi s obitelji.

12. Iz stanja spisa proizlazi, a to među strankama nije ni prijeporno, da je prvo tuženik drugo tuženoj nekretninu darovao 2017. s time da iz spisu priležećeg zk. uloška proizlazi da na toj nekretnini je bilo puno zabilježbi ovrha kao i upisanih hipoteka, a što je sve brisano do 2017. kada je sklopljen ugovor o darovanju, pri čemu glede razloga koje tuženi navode zbog čega darovanje nije izvršeno valja ukazati na odredbu čl. 84. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) prema kojoj, nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljenog na raspoložbi ovršenika, bez obzira na to kada je raspoložba poduzeta.

13. Dakle, kada je na predmetnoj nekretnini i prije nego što je porezna obveza nastala od strane drugo tužene i njezinog supruga izgrađena obiteljska kuća u kojoj stanuje sa svojom obitelji, a do prijenosa prava vlasništva pobijanim darovnim ugovorom došao je tek 2017. iz razloga koji su priječili da se ta provedba upisa vlasništva sačini i prije, onda i po mišljenju ovog suda, prodaja nekretnine drugo tužene radi podmirenja poreznog duga prvo tuženika nije nužna u demokratskom društvu.

14. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I.).

15. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (točka II.).

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Jasenka Grgić