Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3930/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Tihane Marije Miladin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici iz Siska, S. i A. Radića 6/6, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicama Sanji Porobiji i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicama iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, Galleria Importanne, p.p. 92, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-7/2020-22 od 13. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-7/2020-22 od 13. srpnja 2021..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 27.737,82 kn / 3.681,44 €[1] sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te joj je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.119,05 kn / 1.077,58 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 19. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 3210298164, (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje iznos od 19.215,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita.

9. Nije sporno niti da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

11. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP/03), a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), kao posljedice ništetnosti, u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

13. Naime, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., obzirom da je u tome dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je stoga konkretna tužba od 7. siječnja 2020. u okviru zastarnog roka od 5 godina.

15. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 ZPP, u vezi s čl. 190 ZPP, u odnosu na preinačenu tužbu glede visine tužbenog zahtjeva. Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio.

15.1. Prema odredbama čl. 193 st. 1, 2 i 3 ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1 toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190 st. 1 ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

15.2. Prvostupanjski sud je, pozivom na odredbe čl. 190 st. 2 i 3 ZPP, dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužitelja od 12. svibnja 2021., kojim je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio (povećao) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Takav pravni pristup u skladu je i sa Zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. Tužena u žalbenim navodima ističe i da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, odnosno da su se sredstva iz kredita uistinu potrošila za kupnju vozila, a što je tužitelj trebala u ovom postupku i dokazati.

17. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno sud zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača, jer je predmetni "Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila" (list 13-16 spisa) namjenski kredit u svrhu kupnje motornog vozila marke Renault, tip i model CLIO Storia Community 1.2, s brojem šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2007. (čl. 5. Ugovora o kreditu).

18. Prema odredbi čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba, radi kupnje osobnog vozila, pa prema tome ovdje se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg tužitelj ima svojstvo potrošača.

20. Pogrešan je zaključak tužene da je sud trebao saslušati tužitelja na tu okolnost, a da ista nije niti predlagala saslušanje na okolnost njegovog svojstva potrošača.

21. Nadalje, neosnovano tužena navodi da tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, te da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je primjenom odredbe članka 190. ZPP dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utječe okolnost što je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev, sukladno odredbi članka 186.b stavka 2. ZPP, čim su mu bili poznati svi elementi visine naknade koji mu bez njegove krivnje nisu bili poznati ranije. Stoga bi se nedopuštanjem postavljanja tužbenog zahtjeva tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Pritom valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama za postavljanje tužbenog zahtjeva pa nedopuštanje postavljanja tog zahtjeva nakon vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo.

22. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je isti iznesen u podnesku od 12. svibnja 2021., a kako je već rečeno, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., pa je stoga i preinaka podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina.

23. Iz naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje kako je potraživanje tužitelja u cijelosti osnovano.

24. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tužena svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostupanjskog suda, pa je stoga činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

25. Prema odredbi iz čl. 323 ZOO/05, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

26. Suprotno žalbenim navodima tužene, valja reći da je ista povrijedila prava tužitelja, kao potrošača - korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, iz čega jasno proizlazi da je tužena jednostranim donošenjem odluka o valutnoj klauzuli, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja.

27. Tuženoj valja ukazati da je ujedno odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. U odnosu na žalbeni navod tužene da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonito i dopušteno, tuženoj valja ukazati na shvaćanje izraženo u sudskim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.. Naime, radi se o odlukama koje su donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojima se sukladno čl. 136. ZZP/03 utvrđuje čin povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona, te kojim se naređuje tuženiku da prekine s postupanjem koje je protivno propisima o zaštiti potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona te mu se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće.

29. Navedenim odlukama je odlučeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valutna klauzula, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81, čl. 82 i čl. 90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07) i to čl. 96 i čl. 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naložio svim tuženicima da prekinu s gore opisanim ponašanjem te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te zabranio tuženima takvo ili slično postupanje ubuduće.

30. Odredbom čl. 138 a ZZP/03 propisano je da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, prema odredbi čl. 502a st. 1 ZPP, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502 b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP, dok je u čl. 502 c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st. 1 ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Suprotno navodima tužene, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502 a st. 1 ZPP.

32. Nadalje, na žalbene navode tužene, kako prvostupanjski sud nije proveo dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu uopće primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, odnosno kako sud nije ispitao i utvrdio pripada li tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu pa da bi, eventualno, nakon provedenog dokaznog postupka, istog mogao kao takvog i opisati, odnosno kako prvostupanjski sud nije uopće utvrdio jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na ovaj pojedinačno određeni slučaj, valja odgovoriti da tužena u tom smjeru nije niti predlagala dokaze.

33. Slijedom svega navedenog, nisu osnovani navodi tužene kako se utvrđenja iz tog postupka ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.

34. Konačno, nisu osnovani niti žalbeni navodi u odnosu na dosuđeni trošak parničnog postupka. Naime, sud nije tužitelju dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu, dok suprotno mišljenju žaliteljice, podneskom od 12. svibnja 2021. se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, te se radi o obrazloženom podnesku za kojega ima pravo na puni iznos nagrade.

35. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač