Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4055/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Tihane Marije Miladin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Krunoslavu Markovinoviću i Matku Pavičiću, odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić iz Bjelovara, Ulica Antuna Mihanovića 1, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnici Sanji Porobiji, odvjetnici iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, Galleria Importanne, p.p. 92, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-263/2019-37 od 21. listopada 2021., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-263/2019-47 od 3. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-263/2019-37 od 21. listopada 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-263/2019-47 od 3. prosinca 2024..

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 35.915,11 kn / 4.766,75[1] € sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te joj je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.480,50 kn / 1.656,45 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim raspravnim sucem, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži isplatu utuženog iznosa s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama na ime isplata preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, po kreditu podignutom u CHF.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338 ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju posebno ukazuje tužena.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom čl. 8 ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor, dana 1. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 3210404744 (u daljnjem tekstu - Ugovor), da je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisnici kredita, stavila na raspolaganje iznos od 18.628,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita s kamatnom stopom 5,20% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama banke. Rok otplate kredita ugovoren je na 84 mjeseca.

9. Nije sporno niti da tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno značenje valutne klauzule, niti se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, već mu je odredba o valutnoj klauzuli predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer tužena nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

11. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP/03), a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), kao posljedice ništetnosti, u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

13. Naime, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupa 14. lipnja 2023., obzirom da je u tome dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je stoga konkretna tužba od 2. travnja 2019. u okviru zastarnog roka od 5 godina.

15. Također je utvrđeno da se kamatna stopa kroz utuženo razdoblje mijenjala u više navrata, te je bila povećana s početnih 5,20 % godišnje prvo na 6,10 %, zatim na 6,55 %, a od 1. srpnja 2009. je porasla na 7,55 %, što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo i na visinu mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita, kao i da je tužitelj zbog povišene kamatne stope u odnosu na onu u vrijeme ugovaranja preplatio tuženoj iznos od ukupno 35.915,11 kn.

16. Nije sporno niti da tužitelju nije bilo objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, o čemu ona ovisi, niti temeljem kojih parametara se donosi, već mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora predočena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pa tužitelju tom prilikom nije omogućeno utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, kao niti da se po pitanju promjenjive kamatne stope u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o sadržaju odredbi koje je tužena unaprijed formulirala u standardnom ugovoru, a da tužitelj kao korisnik kredita nije upozoren o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

17. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovako ugovorena odredba glede promjenjivih kamata dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da promijeni ugovorne kamate, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti, kao i da je jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja, odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva.

18. Naime, odredbama čl. 81 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP/03), a koje su u osnovi identične odredbama iz čl. 96 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio i kako nije osnovan prigovor zastare tužene, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 48/08 i 125/11, u daljnjem tekstu ZOO/05), te se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. S time u vezi valja istaknuti da je udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Zagreb, 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv banaka, radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja tužba je pokrenuta u smislu odredbe iz čl. 502 ZPP, te da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 ZPP, pa iako tužitelj nije osobno podnio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa, takova kolektivna tužba koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovog postupka, te se stoga podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida zastara temeljem odredbe iz čl. 241.ZOO/05.

20. Pritom zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu navedene tužbe 13. lipnja 2014., pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 2. travnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina.

21. Konačno, nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene, kojima ističe da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbeni zahtjev na način što je unatoč ukupnom sniženju tužbenog zahtjeva svoje potraživanje razložio po mjesecima i u cijelosti izmijenio tijek zakonske zatezne kamate, zbog čega da se ne radi o istovjetnom zahtjevu kao onome u tužbi.

22. Naime, sniženje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe a preciziranje tužbenog zahtjeva u pogledu zakonske kamate po mjesecima nakon provedenog financijskog vještačenja također nije preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191 ZPP, kako to pogrešno smatra tužena.

23. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, koji tužena iznosi s obzirom na tvrdnju da tužitelj nije dokazao da je osobno plaćao anuitete, valja odgovoriti da je navedeni prigovor prvostupanjski sud pravilno otklonio, pri čemu je ipak za naglasiti da kraj činjenice da je predmetni Ugovor zaključio tužitelj kao korisnik kredita, da tada nije odlučno i bez utjecaja je na pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda, tko je u ime i za račun tužitelja vršio uplate i je li se radilo eventualno o uplatama treće osobe, jer je jedino tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, legitimiran na utuženo potraživanje. Utoliko je neosnovano pozivanje tužene na drugačiju sudsku praksu u slučajevima za koje tvrdi da su istovjetni predmetnom.

24. Iz naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje kako je potraživanje tužitelja u cijelosti osnovano.

25. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tužena svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane prvostupanjskog suda, pa je stoga činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

26. Prema odredbi iz čl. 323 ZOO/05, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

27. Suprotno žalbenim navodima tužene, valja reći da je ista povrijedila prava tužiteljice, kao potrošača - korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope bitan je element ugovora o kreditu, pa je za svaku njezinu promjenu, kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana.

28. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tužena jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima,neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja.

29. Tuženoj valja ukazati da je ujedno odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. U odnosu na žalbeni navod tužene da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo zakonito i dopušteno, tuženoj valja ukazati na shvaćanje izraženo u sudskim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.. Naime, radi se o odlukama koje su donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojima se sukladno čl. 136. ZZP/03 utvrđuje čin povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona, te kojim se naređuje tuženiku da prekine s postupanjem koje je protivno propisima o zaštiti potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona te mu se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće.

31. Navedenim odlukama je odlučeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenim na jednostranom povećavanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81, 82 i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07) i to čl. 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naložio svim tuženicima da prekinu s gore opisanim ponašanjem te da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te zabranio tuženima takvo ili slično postupanje ubuduće.

32. Stoga, odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatu, bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od banke, o tim odredbama nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo, potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču je nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati, kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelo dužnosti njihove suradnje te načelo zabrane zloupotrebe prava, pa da stoga odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene, a onda sukladno čl. 87 st. 1 ZZP/03 i ništetne, a kako je to pravilno kao prethodno pitanje utvrdio i prvostupanjski sud.

33. Odredbom čl. 138 a ZZP/03 propisano je da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, prema odredbi čl. 502a st. 1 ZPP, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502 b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP, dok je u čl. 502 c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st. 1 ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

34. Suprotno navodima tužene, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502 a st. 1 ZPP.

35. Nadalje, na žalbene navode tužene, kako prvostupanjski sud nije proveo dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu uopće primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, odnosno kako sud nije ispitao i utvrdio pripada li tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu pa da bi, eventualno, nakon provedenog dokaznog postupka, istog mogao kao takvog i opisati, odnosno kako prvostupanjski sud nije uopće utvrdio jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na ovaj pojedinačno određeni slučaj, valja odgovoriti da tužena u tom smjeru nije niti predlagala dokaze.

36. Slijedom svega navedenog, nisu osnovani navodi tužene kako se utvrđenja iz tog postupka ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.

37. U odnosu na žalbene navode da tužitelj prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF, odnosno da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo pozitivnu razliku po osnovi tečajne razlike te neosnovano ignorirao negativnu razliku u pretplati nastalu zbog smanjenja tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, valja reći da je u ovom postupku predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323 ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2 ZPP), a tužena takav zahtjev nije podnijela, o ikakvom njegzinom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno, niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

38. Nije osnovan niti prigovor žaliteljice da su, od 1. siječnja 2013. u primjeni Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d. d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. (dalje: OUP/2013) i od tada se kamatna stopa nije više određivala temeljem odluke banke u skladu s promjenama tržišnih uvjeta kako je to bilo predviđeno člankom 2. Ugovora, već je ista bila vezana uz definirani fiksni varijabilni element (šestomjesečni LIBOR za CHF), a o čemu je tužiteljica obaviještena, radi čega je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu nakon 1. siječnja 2013. trebalo odbiti kao neosnovan.

39. Neutemeljenim smatra ovaj sud pozivanje tužene na Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika od 1. siječnja 2013. (dalje - OUP/2013), te u vezi s tim i na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 112/12, dalje ZID ZPK/12). Vezano za prednje, ukazuje se tuženoj da na pitanje je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zakonita i usuglašena s čl. 5 ZID ZPK/12, imajući na umu navode iz revizijske odluke (presude i rješenja VSRH/14) valja odgovoriti da je sud utvrdio upravo suprotno, tj. da tužena i u navedenom daljnjem razdoblju nije otklonila nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorne kamatne stope. Osim toga, iz stajališta iznesenog u odluci VSRH poslovni broj Rev 2245/17, proizlazi da su banke takvo nezakonito postupanje naknadno bile dužne otkloniti u smislu navedene zakonske odredbe, a ne da je nezakonito postupanje moglo biti automatski otklonjeno već samom stupanjem na snagu članka 5. ZID ZPK/12.

40. Pored toga, valja dodati i to da protivno stavu tužene, odredbe OUP/13, ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, slijedom čega se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze.

41. Neosnovano tužena prigovara i kako je vještak u izračun uključio troškove obavijesti/opomena i zateznih kamata, koje ukupno iznose 601,02 CHF, te iznos od 103,45 CHF koji je 6. studenoga 2013. vraćen klijentu zbog više uplaćenih sredstava, a koje iznose je vještak bio dužan isključiti iz izračuna. Naime, prvostupanjski sud je navedeni prigovor otklonio i zaključio da iz vještačkog izračuna nije bilo razvidno da je vještak te troškove u vezi podmirenja troškova obavijesti i opomena, te zateznih kamata, uopće obračunavao kao iznose koje je tužitelj plaćao prilikom podmirenja rata po Ugovoru. To stoga što je, odgovarajući na predmet vještačenja, vještak u dopunskom nalazu i mišljenju tabelarno prikazao koji novčani iznosi i kojih datuma su tuženoj bili plaćeni po osnovi kreditnih rata po Ugovoru, a koji su novčani iznosi trebali biti plaćeni po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita, nakon čega je prikazao razliku od 35.915,11 kn.

42. Također, prvostupanjski sud je pravilno istaknuo kako je tužena neosnovano prigovorila da vještak iz uplata nije izuzeo iznos od 640,42 kn koji je 6. studenog 2013. vraćen tužitelju, jer je iz zadnjeg tabelarnog podatka vještaka u dopunskom vještačkom nalazu u stupcu označenom slovom "j" sasvim jasno navedeno na listu 194 spisa da je vještak oduzeo upravo taj iznos od 640,42 kn od svote koju je utvrdio kao ukupno plaćen iznos od 133.059,28 kn. Nastavno je sud prvog stupnja zaključio da je vještak dopunskim nalazom utvrdio da je tuženoj trebao biti isplaćen iznos od 97.169,20 kn po početno ugovorenoj stopi i tečaju na dan isplate u vezi konačne otplate kredita, odnosno da razliku ta dva iznosa predstavlja svota od 35.890,08 kn (kada se imaju u vidu i manje plaćeni iznosi, odnosno kada se isti prebijaju), dok svotu od 35.915,11 kn predstavlja isključivu razliku više plaćenih iznosa, bez prebijanja sa manje plaćenim iznosima.

43. Također, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio istaknuti prigovor zastare koji stav je detaljno obrazložio, te je donio pravilnu odluku da navedeni prigovor nije osnovan jer je tužba podnesena unutra zastarnog roka od pet godina.

44. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, temeljem odredbe iz čl. 1111 ZOO/05, te odredaba iz čl. 29 st. 1 i čl. 183 st. 1 ZOO/05, u vezi s čl. 29 st. 2 ZOO, odlučio kao u izreci pod I pobijane presude.

45. Konačno, nisu osnovani niti žalbeni navodi u odnosu na dosuđeni trošak parničnog postupka. Naime, tuženoj zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe ne pripadaju troškovi prema pravilima iz čl. 158 st. 1 ZPP, jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-1447/2024-2 od 9. travnja 2024. i dr.).

46. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač