Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kžzd-49/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te Ljiljane Kolenko i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika AK, zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015., 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021., dalje: KZ) i dr. odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva (ODO) u Osijeku i okrivljenika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovnog broja: Kzd-9/2023-50 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe ODO u Osijeku i okrivljenika AK kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., i 36/2024., dalje: ZKP-24) okrivljenik AK, oslobođen optužbe da bi počinio dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-24 troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP-24 te nužni izdaci i nagrada branitelja, u odnosu na ova djela, pali su na teret proračunskih sredstava.

1.2. Okrivljenik AK proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv osobne slobode, prijetnjom iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ u vezi članka 51. KZ.

1.3. Okrivljeniku AK je za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu oštećene, djeteta UK, na temelju članka 139 stavka 3. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo prijetnje počinjeno na štetu oštećenog, djeteta RK, na temelju članka 139 stavka 3. KZ utvrđena mu je također kazna u trajanju od osam mjeseci te je okrivljenik AK uz daljnju primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

1.4. Okrivljeniku AK je na temelju članka 56. stavka 2. i 3. KZ izrečena uvjetna osuda tako da se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.5. Na temelju članka 69. stavka 1. i 3. KZ okrivljeniku AK izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati najdulje tri godine.

1.6. Okrivljenik AK upozoren je da, ukoliko bez opravdanog razloga bude kršio obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom, sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora (članak 58. stavak 5. KZ).

1.5. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-24 okrivljenik AK oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv navedene presude žalbu su u zakonskom roku podnijeli ODO u Osijeku i okrivljenik AK.

2.1. ODO u Osijeku žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-24 i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. st. 1. i 2. ZKP-24, s prijedlogom da nadležni županijski sud svojom presudom preinači pobijani dio presude (oslobađajući) Općinskog suda u Osijeku, odnosno podredno da istu u tom dijelu ukine te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.2. Okrivljenik AK žali se po branitelju Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da županijski sud ukine presudu u pobijanom dijelu (osuđujućem) te da predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da preinači presudu na način da okrivljenika oslobodi od optužbe.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Spis je u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP-24 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koje je dopisom broj KŽ-DO-430/2024-3 od 4. lipnja 2024. isti vratilo ovom sudu.

5. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu ODO U Osijeku

6. Nije u pravu žalitelj kad ističe da iz presude jasno ne proizlazi da li prvostupanjski sud smatra da nije dokazano da bi okrivljenik počinio dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ, u kom slučaju ga se oslobađa optužbe na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP-24 ili da se uopće ne radi o kaznenom djelu, kada bi ga se eventualno moglo osloboditi od optužbe na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP-24. Naime, prvostupanjski sud je u izreci presude jasno naveo da za navedena kaznena djela okrivljenika oslobađa optužbe na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP-24, a u obrazloženju svoje presude obrazlaže upravo tu osnovu, odnosno da nije dokazano da bi okrivljenik počinio predmetna kaznena djela, jer nije dokazano da bi postupao s namjerom zlostavljanja svoje djece, dakle nije dokazan subjektivni element kaznenih djela za koja se tereti.

7. Provedenim dokaznim postupkom nesporno je utvrđeno da je okrivljenik jednog dana (unutar utuženog razdoblja od 13 dana) vikao na svoju djecu UK i RK i psovao ih, zbog neurednih i nepospremljenih soba i zbog oštećenog zaslona na televizoru.

8. Iako RK svjedoči samo o tom jednom događaju, iz iskaza njegove sestre UK proizlazi da se otac svaki drugi dan derao na njih i psovao ih. Učestalost takvog ponašanja okrivljenika spram svoje djece prvostupanjski sud obrazlaže u točki 22. obrazloženja pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, riječ je oko pet dana unutar inkriminiranog razdoblja u kojim danima je dolazilo do sukoba okrivljenika s njegovom djecom. Pri tome oštećena UK ne opisuje predmetne događaje, ali navodi da su s majkom imali određeni dogovor oko korištenja mobitela, kog dogovora su se pridržavali i djed i baka, roditelji okrivljenika, međutim, kad je otac bio kod kuće, da su se morali pokoravati njegovim naredbama, odnosno da je sve moralo biti kako on kaže.

9. Ispravno zaključuje prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju radi o neprimjerenoj reakciji okrivljenika na neposlušnost njegove djece, odnosno da je okrivljenik vikao i psovao svoju djecu, jer su imali neuredne sobe, koristili su mobitele dugo u noć i zbog razbijenog zaslona na televizoru, koji televizor je na kraju okrivljenik sam potpuno razbio. Naime, okrivljenikovo vikanje i psovanje djece odraz je njegovog nepoznavanja primjerenih odgojnih metodam i ukazuje na nedostatak njegovog roditeljskog kapaciteta. Provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da je okrivljenik na taj način imao namjeru zlostavljati svoju djecu te da bi takvim ponašanjem ozbiljno ugrozio psihofizički razvoj svoje djece, odnosno nije dokazan subjektivni elemenat utuženih kaznenih djela.

10. Sud prvog stupnja prihvatio je nalaz i mišljenje vještakinje psihologijske struke, a prihvaća ga i ovaj žalbeni sud, da su djeca proživjela traume i da im je ugrožen psihofizički razvoj uslijed čitavog niza nepovoljnih okolnosti kojima su tijekom odrastanja bili izloženi od strane oca, majke i očuha (koji ih je i fizički zlostavljao). Stoga nije dokazano da je okrivljenik počinio kaznena djela povrede djetetovih prava za koja ga se tereti u ovom kaznenom postupku te ga je prvostupanjski sud osnovano i opravdano za ta kaznena djela na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP-24 oslobodio optužbe.

U odnosu na žalbu okrivljenika

11. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj citira zakonski tekst čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-24, bez da navedene povrede konkretizira. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/2025., dalje: ZKP) te nije našao bitne povrede kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, niti pak je utvrdio da bi na štetu okrivljenika bio povrijeđen KZ.

12. Žalba se sadržajno odnosi na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, međutim, ni ovaj žalbeni razlog nije ostvaren, odnosno sud prvog stupnja je činjenično stanje točno i potpuno utvrdio.

13. Žalitelj ističe da je proglašen krivim za kaznena djela prijetnje na štetu svoje djece UK i RK isključivo stoga što je prvostupanjski sud prihvatio iskaze oštećenika, tj. njegove djece i bivše supruge, koji jedini svjedoče o njegovoj prijetnji, što je točno. Međutim, pri tome treba imati u vidu nalaz i mišljenje psihologijske vještakinje koja je navela da su djeca vjerodostojno iskazivala pred sucem istrage, a oboje su jasno naveli da im je otac naredio da u 23.00 sati predaju svoje mobitele djedu i baki, a ako se vrati kući i nađe mobitele kod njih "da će ih sve pobiti", nakon čega su bili u strahu da će to doista i učiniti. Naime, kada je u alkoholiziranom stanju, da je agresivan i ne znaju što mogu od njega očekivati. Prilikom kasnijih ispitivanja oba djeteta nastojala su umanjiti značaj prijetnji koje im je otac uputio, želeći ga zaštititi. Okrivljenikova bivša supruga JK iskazivala je o onome što su joj djeca ispričala.

14. Nadalje, žalitelj ističe, ukoliko bi se i pošlo od zaključka da je i izrekao tekst navedene prijetnje: "sve ću vas pobiti", da se ne radi o ozbiljnoj prijetnji, jer on nije imao namjeru prijetnju ostvariti, a također smatra da navedena prijetnja nije prikladna da kod oštećenih izazove strah te da navodno izrečena prijetnja nije upućena s ciljem da ustraši ili uznemiri njegovu djecu, već isključivo kao njegov odgovor na neposlušnost njegove djece. Pri tome ističe da su kasnije on i djeca imali normalne odnose te tvrdi da su djeca svoje iskaze dala pod utjecajem svoje majke, kojoj je u interesu da njega makne od djece. Ujedno tvrdi, u slučaju da je takve riječi i izgovorio, da bi se u tom slučaju radilo o prekršaju iz Zakona o zaštiti nasilja u obitelji, a ne o kaznenom djelu.

15. Za ostvarenje kaznenog djela prijetnje nije važno da li je okrivljenik svoju prijetnju imao namjeru ostvariti ili ne. Bitno je da li je prijetnja objektivno podobna da kod druge osobe, izazove strah za njezin život, a po mišljenju ovog žalbenog suda ista je za to podobna, i to ne samo kod djece, već i kod odraslih osoba. Iako je to nebitno, valja reći da je prijetnja okrivljenika izazvala strah kod njegove djece, jer su oni doista mobitele, od kojih se inače nisu odvajali, predali djedu i baki, a potom su ih, budući bez njih nisu mogli zaspati, tijekom noći krišom uzeli natrag.

16. U konkretnom slučaju nije riječ o prekršaju iz čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, već upravo o kaznenim djelima prijetnje iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ na štetu bliskih osoba, tj. njegove djece, s obzirom da se radi o ozbiljnoj prijetnji, prijetnji smrću. Doduše, okrivljenik navedeno pobija i navodi da je djeci rekao da će u slučaju da mobitele ne predaju djedu i baki, doći i polupati ih, misleći time na mobitele, što prvostupanjski sud ne prihvaća, vjerujući djeci. Naime, da je prvostupanjski sud u tom dijelu prihvatio obranu okrivljenika, tada ne bi bili ostvareni ni bitni elementi kaznenog djela prijetnje, ali ni prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. U svakom slučaju, ovdje nije riječ o nedokazanim činjenicama (kao što tvrdi obrana) te stoga ne dolazi u obzir primjena pravnog načela "in dubio pro reo" (u slučaju sumnje, osloboditi).

17. Nadalje, žalitelj smatra odmjerenu kaznu zatvora previsoko određenom i smatra da ga je sud mogao osuditi na manju kaznu i primijeniti uvjetnu osudu u kraćem vremenskom periodu, vodeći računa o individualizaciji kazne i o svrsi kažnjavanja.

18. Navedeno je prvostupanjski sud imao u vidu, a što je i obrazložio u točkama 36., 37. i 38. obrazloženja pobijane presude. Naime, za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 3. KZ propisana je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa je prvostupanjski sud cijeneći ispravno istaknute olakotne i otegotne okolnosti utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci, što je sasvim blizu zakonskog minimuma, osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom je okrivljeniku izrekao uvjetnu osudu, iz razloga jer ranije nije bio osuđivan za kaznena djela s elementima nasilja, smatrajući da će se i uvjetnom osudom djelovati na okrivljenika da promjeni svoje ponašanje i da više ne čini kaznena djela, dok mu je osnovano odmjerio dulji rok kušnje iz razloga njegove alkoholne ovisnosti zbog koje postoji opasnost od ponovnog činjenja kaznenih djela, a iz kog razloga je okrivljeniku izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Stoga je dulji rok kušnje garancija da okrivljenik više neće činiti kaznena djela te da će se pridržavati izrečene sigurnosne mjere, jer će u protivnom biti upućen na izdržavanje zatvorske kazne. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je na okrivljenika primijenio primjerenu kaznenu sankciju i po vrsti i po visini, sa ispravno odmjerenim rokom kušnje te će se istom postići kako opća, tako i posebna svrha kažnjavanja.

19. S obzirom na navedeno, žalbe ODO u Osijeku i okrivljenika AK nisu osnovane, a budući da ovaj drugostupanjski sud ispitujući žalbe nije utvrdio povrede iz čl. 476. ZKP to je na temelju čl. 482. ZKP odlučeno kao u izreci.

U Varaždinu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic