REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52 100 Pula-Pola

Poslovni broj P-765/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZOB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Leana Modrušan, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po punomoćniku Goran Gložinić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 15. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljene dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 112- 50-3828913 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 06.12.2006. a koja glasi:

"NAKNADA 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita"

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 262,02 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, potom od 1.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena od 1.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 1.267,15 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 112-50-3828913 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.948,85 CHF. Ističe da odredba čl.3. tog Ugovora propisuje iznos jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge odnosno troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Banka je tužitelju zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Na ime te ulazne naknade tužitelj je banci 12. prosinca 2006. uplatio iznos od 1.974,19 kuna. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj tvrdi da sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Naime, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Tužitelji se nadalje poziva na Direktivu Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost kako to tvrdi tužitelj. Nadalje ističe da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Tužitelj tvrdi da sporna odredba je suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, tužitelj tvrdi obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao i neodrediva. Nadalje ističe da Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Nadalje ističe da prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.: „Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Nadalje tvrdi da „Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, smatra da je tuženik dužan vratiti iznos od 1.976,19 kuna odnosno 262,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2006. do isplate. Potražuje i naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je sa tužiteljem dana 06. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 112-50-3828913 kojim ugovorom je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 12.948,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje kao i promjenjivu kamatu po dospijeću. Tvrdi da je predmetni ugovor sklopljen prema čl. 1021 ZOO-a koji da je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banaka i korisnika kredita. Ističe kako je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni ugovor u valuti CHF a prilikom sklapanja ugovora da su mu uručeni i opći akti banke te da je svojim potpisom na ugovoru potvrdio kako je suglasan sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik smatra da odredba iz čl. 3. predmetnog ugovora nije ništetna te da je vrlo jasna, lako uočljiva i razumljiva. Upravo predmetni čl. 3. Ugovora o kreditu da predstavlja pravnu osnovu za naplatu sporne naknade. Tvrdi da je banka tužitelju pojasnila spornu odredbu a što je tužitelj potpisivanjem ugovora prihvatio da razumije i to sve ovjerio kod javnog bilježnika. Navodi da ističe kako nikada nije zaprimio tužiteljev prigovor u pogledu ugovorene i naplaćene naknade pa smatra da se neutemeljeno poziva na ništetnost te ugovorne odredbe, obzirom da je prije zaključenja ugovora tužitelj tuženiku objasnio svaku ugovornu odredbu kredita na koju tužitelj nije prigovarao te je ugovor i zaključen. Tuženik ističe i prigovor zastare sukladno čl. 225. ZOO-a. Tvrdi kako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelju objašnjena svaka ugovorna odredba te je tužitelj ugovor u konačnici i potpisao. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj 112-50-3828913 od 06.12.2006., pročitana je potvrda banke na strani 12 spisa, pročitan je iskaz tužitelja saslušan kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-3828913 od 06.12.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja se odnosi na jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te, po toj osnovi, zahtjev za isplatu iznosa od 262,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2006. do isplate.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovora o kreditu broj 112-50-3828913 6. prosinca 2006. kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 12.948,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju novog vozila,

- da je u članku 3. tog Ugovora određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tuženik od tužitelja 12. prosinca 2006. naplatio jednokratnu naknadu po odredbi članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 1.974,19 kuna (potvrda strana 12 spisa),

- da tužitelj u ovom predmetu vezano za predmetni ugovorni odnos spram tuženika ima status potrošača.

7. Sporno je je li ugovorna odredbe o obvezi plaćanja jednokratne naknade u određenom postupku iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita ništetna, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega na temelju predmetne odredbe naplatio.

8. Radi utvrđenja spornih činjenica u ovom predmetu saslušan je tužitelj koji u svom iskazu navodi kako nije sporno da je sa tuženikom zaključio predmetni ugovor 2006. godine prema tužiteljevom sjećanju na iznos od cca 13.000,00 CHF. Utvrđeno je da je u međuvremenu tužitelj taj kredit otplatio i da nema više nikakvih dugovanja prema banci.

U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj je radio i bio je radno sposoban (u međuvremenu se nalazi u invalidskoj mirovini) te je kredit podignut radi kupnje novog automobila. Naime, tužitelj je tada bio u posjedu starog automobila Citroen C3 te je u salonu za prodaju automobila imao dobar popust od 10.000,00 kuna po principu "staro za novo". Razliku za kupovinu novog automobila platio je putem spornog kredita.

Prije potpisivanja predmetnog ugovora utvrđeno je da tužitelj sa bankom nije pregovarao o uvjetima kreditiranja. Banka je tužitelju ponudila već isprintani tipski ugovor a tužitelj ga je prihvatio jer mu je odgovarala visina mjesečnog anuiteta i činjenica da se ugovor otplaćivao kroz razdoblje od 6 godina što mu je bilo presudno za sklapanje ugovora. Također navodi da nije imao razloga sumnjati u banku jer da je i prvi automobil kupio na isti način i otplatio kredit.

Utvrđeno je da kada je tužitelj pristupio potpisivanju ugovora da je ugovor već bio pripremljen te da nisu ništa govorili ili pregovarali oko kamatnih stopa ali se tužitelj sjeća da su kamate bile povoljne. Tužitelj također navodi da su razgovarali o spornoj naknadi za obradu kredita ali da su ga iz banke upozorili da bez te naknade kredit ne može dobiti i da je to bio uvjet za dobivanje kredita te da su iz banke rekli da će tu naknadu otplatiti kroz mjesečne anuitete. O predmetnoj naknadi nisu pregovarali niti razgovarali nešto detaljnije već je utvrđeno kako je tužitelju dano do znanja da bez te naknade kredit ne može dobiti.

Utvrđeno je kako je tužitelj pročitao i potpisao ugovor isto je tako vidio i odredbu o spornoj naknadni ali navodi da nije imala izbora jer da se niti o kamatnim stopama niti o naknadi sa bankom nije moglo pregovarati jer su joj jasno dali do znanja da bez toga kredita nema pa ističe da je zato ugovor i potpisala jer su joj novci bili potrebni. Navodi kako nije niti mogla pregovarati sa bankom o spornoj naknadi niti o bilo kojim drugim dijelovima ugovora jer je banka već ugovor pripremila te je dala do znanja da bez te naknade nema kredita.

9. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tekst ugovora sastavio tuženik kao kreditor te da tužitelj o spornoj odredbi nije mogao pregovarati jer mu takva mogućnost nije ostavljena. Upravo suprotno, tužitelj u svom iskazu u više navrata ističe da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet podizanja kredita. Utvrđeno je i da tužitelju nije objašnjeno što predmetna naknada zapravo predstavlja, na što se odnosi i iz kojih je razloga u postupku iznosa kredita i zašto baš i tom postupku.

11. Uzimajući u obzir predmetna činjenična utvrđenja, zaključuje se da tuženik nije dokazao svoje navode istaknute u ovom postupku. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da pregovaranja nije bilo već je banka diktirala uvjere kreditiranja, a sve da je tužitelj i dobio neke informacije prije sklapanja ugovora o kreditu, iste nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

12. Naime, ugovor o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje: ZOO/05), kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Povrh predmetne obveze korisnika kredita, druge novčane obveze korisnika nisu zakonski predviđene. Navedeno ne sprječava ugovaranje obveze korisnika da snosi banci nastale troškove, međutim ne način kako je ugovoreno predmetnom ugovornom odredbom uzimajući u obzir da je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Iz naslova i sadržaja predmetne ugovorne odredbe (čl.3. ugovora) proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Analizirajući naslov i sadržaj predmetne odredbe te cijeneći iskaz tužitelja, utvrđeno je da je predmetna odredba suštinski nerazumljiva i nejasna. U predmetnoj ugovornoj odredbi uopće nije naznačeno na što se predmetna naknada odnosi i što se njome plaća. Nije čak navedeno niti ono što tuženik sada u ovom postupku navodi, a to je da je riječ o trošku obrade kredita i trošku osiguranja kredita. Jedino što se može zaključiti analizom predmetne odredbe jest da se tuženiku određuje obveza plaćanje jednokratne naknade u visini razmjernoj iznosu kredita. Pri tom niti na koji način iz teksta ugovora ne proizlazi što ta naknada predstavlja niti zašto je određena upravo u toj visini.

14. Dakle, banka nije na transparentan i provjerljiv način postupala sastavivši ovakvu ugovornu odredbu, a tuženik u ovom postupku nije dokazao navod o tome da predmetna naknada predstavlja trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita, a s time u vezi i pozadinu načina određivanja visine naknade. Predmetni navodi tuženika su paušalni jer tuženik ne elaborira što to podrazumijevaju troškovi obrade i koliko oni iznose, niti ne obrazlaže o kojim troškovima osiguranja govori. U tom smjeru tuženik niti ne predlaže izvođenje odgovarajućih dokaza.

Time tuženik, tek sada, u parničnom postupku samo formalno pokušava iznijeti što predmetna naknada predstavlja jer se u naslovu i tekstu predmetne ugovorne odredbe uopće ne navodi na što se ista odnosi. U takvim okolnostima, ovaj sud dijeli stav tužitelja da je plaćanje predmetne naknade nametnuto tužitelju kao uvjet od strane banke za ishodovanje kredita. Na takav zaključak upućuje dodatno okolnost da je visina naknade povezana s iznosom kredita i određena u postupku, što bi značilo da je paušalno određena i kao takva ne predstavlja konkretne i specifične troškove nastale banci. U suprotnom, takve bi troškove banka mogla s lakoćom dokazati.

15. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je navedena odredba netransparentna, apstraktna i nerazumljiva, a time nepoštena prema korisniku kao potrošaču, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

16. Nadalje, nepoštenje banke ogleda se i u tome što je plaćanje predmetne naknade ugovoreno kao uvjet isplate kredita. S tim u vezi valja istaknuti da je u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

18. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

19. Nakon utvrđenja bitnih okolnosti da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl.3. Ugovora, da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj te potom cijeneći utvrđenja o nedostatku transparentnosti vezano za navedenu odredbu, valja se osvrnuti na značaj i posljedice takve nepoštene odredbe za tužitelja kao korisnika kredita.

Cijeneći okolnost da je tuženik tužitelju kao uvjet za isplatu kredita prethodno nametnuo plaćanje naknade na temelju nerazumljive, neprovjerljive i paušalne odredbe, sud je ocijenio da je navedena odredba doprinijela značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tom visina iznosa naplaćene nakade nije uopće od utjecaja za utvrđenje značajne neravnoteže, jer bi bilo koji iznos naplaćen za uslugu koja nije pružena odnosno čiji nastanak i visina nije određena, doveo do značajne neravnoteže. Svako suprotno tumačenje opravdavalo bi ugovaranje nepoštenih odredaba jer za sobom nose teret manjih iznosa, što je nedopustivo.

20. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 (članka 96. stavka 1. ZZP/07), a time ništetna u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) te nastavno u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a. Stoga je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Tužitelj stoga imaju pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu nezakonito naplatio naknadu od tužitelja.

Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

23.Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je, na temelju odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO/05, u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 262,02 eura zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja naknade 12. prosinca 2006. do isplate.

S obzirom da je tuženik u konačnici učinio nespornom odlučne činjenice i visinu tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebno provođenje financijskog vještačenja.

25. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

26. Dosuđeni iznos iskazan je u novoj službenoj valuti sukladno fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za jedan euro) prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22).

27. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost ustanovljena ovom presudom, razvidno je da zastarni rok za isplatu nije protekao.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

29. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sud dosudio za sastav tužbe sastav dva pisana podneska i pristup na tri ročišta u iznosu od 475 bodova. Imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25% tužitelju na ime odvjetničkog troška pripada iznos od 1.187,50 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 eura, pa sveukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 1.267,15 eura.

Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 30. rujna 2025.

Sudac

Mirna Mačešić-Biscuoli

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku