REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-593/2023.-30.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 18. rujna 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika RK, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 30. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 27.093,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 3,23 EUR od
8.8.2007. godine do isplate na iznos od 2,54 EUR od
8.9.2007. godine do isplate na iznos od 0,24 EUR od
8.11.2007. godine do isplate
na iznos od 2,63 EUR od
8.12.2007. godine do isplate
na iznos od 4,63 EUR od
8.1.2008. godine do isplate na iznos od 7,33 EUR od
8.2.2008. godine do isplate na iznos od 12,95 EUR od
8.3.2008. godine do isplate na iznos od 13,15 EUR od
8.4.2008. godine do isplate na iznos od 3,55 EUR od
8.5.2008. godine do isplate na iznos od 4,50 EUR od
8.6.2008. godine do isplate na iznos od 6,20 EUR od
8.7.2008. godine do isplate na iznos od 1,92 EUR od
8.8.2008. godine do isplate na iznos od 6,26 EUR od
8.9.2008. godine do isplate na iznos od 12,91 EUR od
8.10.2008. godine do isplate
na iznos od 24,67 EUR od
8.11.2008. godine do isplate
na iznos od 19,06 EUR od
8.12.2008. godine do isplate
na iznos od 33,77 EUR od
8.1.2009. godine do isplate na iznos od 37,98 EUR od
8.2.2009. godine do isplate na iznos od 45,37 EUR od
8.3.2009. godine do isplate na iznos od 32,97 EUR od
8.4.2009. godine do isplate na iznos od 35,33 EUR od
8.5.2009. godine do isplate na iznos od 30,74 EUR od
8.6.2009. godine do isplate na iznos od 28,33 EUR od
8.7.2009. godine do isplate na iznos od 29,18 EUR od
8.8.2009. godine do isplate na iznos od 32,41 EUR od
8.9.2009. godine do isplate na iznos od 29,55 EUR od
8.11.2009. godine do isplate
na iznos od 29,55 EUR od
8.11.2009. godine do isplate
na iznos od 33,10 EUR od
8.12.2009. godine do isplate
na iznos od 37,40 EUR od
8.1.2010. godine do isplate na iznos od 42,54 EUR od
8.2.2010. godine do isplate na iznos od 41,68 EUR od
8.3.2010. godine do isplate na iznos od 49,22 EUR od
8.4.2010. godine do isplate na iznos od 52,12 EUR od
28.5.2010. godine do isplate
na iznos od 56,08 EUR od
8.6.2010. godine do isplate na iznos od 73,79 EUR od
9.7.2010. godine do isplate na iznos od 61,52 EUR od
11.8.2010. godine do isplate
na iznos od 83,89 EUR od
22.9.2010. godine do isplate
na iznos od 79,33 EUR od
16.10.2010. godine do isplate
na iznos od 82,42 EUR od
16.11.2010. godine do isplate
na iznos od 90,45 EUR od
16.12.2010. godine do isplate
na iznos od 92,62 EUR od
22.1.2011. godine do isplate
na iznos od 129,24 EUR od
20.1.2012. godine do isplate
na iznos od 129,01 EUR od
28.3.2012. godine do isplate
na iznos od 127,78 EUR od
30.3.2012. godine do isplate
na iznos od 130,34 EUR od
27.4.2012. godine do isplate
na iznos od 132,20 EUR od
23.5.2012. godine do isplate
na iznos od 129,35 EUR od
2.7.2012. godine do isplate
na iznos od 122,21 EUR od
29.9.2012. godine do isplate
na iznos od 122,21 EUR od
29.9.2012. godine do isplate
na iznos od 122,21 EUR od
29.9.2012. godine do isplate
na iznos od 122,87 EUR od
2.10.2012. godine do isplate
na iznos od 132,79 EUR od
16.4.2013. godine do isplate
na iznos od 121,24 EUR od
16.5.2013. godine do isplate
na iznos od 119,24 EUR od
21.6.2013. godine do isplate
na iznos od 122,41 EUR od
28.8.2013. godine do isplate
na iznos od 122,41 EUR od
28.8.2013. godine do isplate
na iznos od 130,95 EUR od
2.10.2013. godine do isplate
na iznos od 133,43 EUR od
16.2.2014. godine do isplate
na iznos od 132,32 EUR od
8.4.2014. godine do isplate
na iznos od 131,57 EUR od
4.5.2014. godine do isplate
na iznos od 131,57 EUR od
4.5.2014. godine do isplate
na iznos od 111,12 EUR od
9.5.2014. godine do isplate
na iznos od 109,75 EUR od
30.5.2014. godine do isplate
na iznos od 109,94 EUR od
12.6.2014. godine do isplate
na iznos od 111,56 EUR od
9.7.2014. godine do isplate
na iznos od 115,43 EUR od
10.8.2014. godine do isplate
na iznos od 115,36 EUR od
13.8.2014. godine do isplate
na iznos od 115,44 EUR od
8.10.2014. godine do isplate
na iznos od 120,96 EUR od
14.1.2015. godine do isplate
na iznos od 120,93 EUR od
9.6.2015. godine do isplate
na iznos od 120,93 EUR od
13.6.2015. godine do isplate
na iznos od 120,93 EUR od
20.10.2015. godine do isplate na iznos od 120,93 EUR od
20.10.2015. godine do isplate na iznos od 120,93 EUR od
20.10.2015. godine do isplate na iznos od 120,93 EUR od
20.10.2015. godine do isplate na iznos od 120,93 EUR od
20.10.2015. godine do isplate na iznos od 120,93 EUR od
20.10.2015. godine do isplate na iznos od 14.208,07 EUR od 20.10.2015. godine do isplate na iznos od 7.096,03 EUR od 20.5.2016. godine do isplate
po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.300,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 30. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 29. lipnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu broj 3210052884 kojim je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 85.650,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
1.1. Tužitelj se čl. 1., 2. i 7. ugovora obvezao iznos kredita vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 4,30% uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio.
1.2. Tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelju je ponuđen ovaj kredit kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da su stranke prihvatile samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva po jednostranoj odluci banke.
1.3. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu potrošača protiv tuženih banaka, koja je u točci II. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i na presudu istoga suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te je tužiteljica ovlaštena pozvati se na utvrđenja iz te presude. Poziva se na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i na čl. 118. odnosno 138. a Zakona o zaštiti potrošača.
1.4. U konkretnom slučaju radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije nit moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1.5. Tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Poziva se na čl. 323., 111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.
1.6. Neovisno o zaključenom aneksu ugovora o kreditu kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR, postoji ništetnost pojedinih ugovornih odredbi te prava tužitelja na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna, budući da po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravu sudbinu osnovnog ugovora. Također je u trenutku konverzije došlo do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja jer je tuženik izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/kn.
1.7. Tužitelj je 31. svibnja 2025. zatražio od tuženika dokumentaciju po kreditu kreditne partije 7103716380, koja mu do dana podnošenja tužbe nije dostavljena te nije bio u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Predložio je da sud pozove tuženika na dostavu relevantne dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu.
2. Podneskom od 3. srpnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i istog uskladio sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te je istaknuo prigovor zastare tražbine tužitelja.
3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dodatak ugovora o kreditu kao pravni postao koji je zaključen na temelju posebnoga zakona i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Smatra da je time stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između stranaka. Tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama.
3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa banke i korisnika kredita, koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovu među strankama. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.
3.3. Osporio je zahtjev za isplatu navodne razlike glavnice jer je tužitelj pristao na zaključenje dodatka ugovoru o kreditu po zakonskim odredbama te su tako stranke sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje.
3.4. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na str. broj 13-19 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. broj 20-25 spisa, u efektivne kamatne stope na str. 26-35 spisa, u prometne po kreditu na str. 36-43 spisa, u sporazum na str. 52-53 spisa, u izračun tečajne razlike za kredit na str. 54-59 spisa, u dokumentaciju u prilogu odgovora na tužbu tuženika, proveo financijsko vještačenje po trgovačkom društvu Ručević vještačenja d.o.o. i saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 29. lipnja 2007. ugovor o kreditu broj 3210052884. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.650,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje.
7. Nadalje, stranke su dana 18. siječnja 2016. sklopile sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima ZIDZPK. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da je 7. svibnja 2015. otkazan kredit u CHF. Na dan izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tražbina po otkazanom kreditu u CHF iznosi 82.684,22 CHF na dan 30. rujna 2015. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja tražbine, koja je zakonski učinak konverzije iznosi 45.961,86 EUR. Zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Njihova razlika na temelju zakona predstavlja manjak koji na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.755,04 kn. Korisnik kredita suglasan je da se u visini manje uplaćenog iznosa iz prethodnog stavka uveća glavnica kredita u EUR tako da tražbina kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 47.715,92 EUR.
8. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik osporio tijekom postupka.
9. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe i to u svrhu adaptacije njegove stare rodne kuće u kojoj je nakon razvoda braka odlučio živjeti. Cjelokupni kreditni iznos je utrošen u tu svrhu. Nije bio vlasnik OPG-a, obrta ili firme u to vrijeme. On zapravo nije tražio kredit u CHF valuti, već je došao po kredit u EUR, no, u banci mu je rečeno da mu je, s obzirom na njegovu plaću, povoljnije uzeti kredit u CHF. U banci mu nije u vezi valutnog rizika objašnjavano ništa specijalno, osim da se radi o stabilnoj valuti, kao i EUR te da oko toga nema nikakvih problema. Nije mu rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Ugovor je sastavljen u banci i bio mu je unaprijed pripremljen, čitao je ugovor. To mu nije bio prvi kredit kojeg je dizao te mu je bio ugovor jasan, koliko se u to razumije. Mjesečni anuitet je isprva bio 2.000,00 i nešto kn, a potom je narastao na skoro dupli iznos. Nije konvertirao predmetni ugovor u EUR kredit. U to vrijeme je radio na HRT-u. Došlo je do smanjenja njegove plaće, dok se istovremeno mjesečni anuitet kredita povećao te nekih tri mjeseca nije ništa platio od anuiteta tako da je banka otkazala kredit. Uz pomoć prijatelja uspio je podići novi kredit kod iste banke te je tim kreditom zatvorio predmetni kredit. Misli da je to bilo 2015. Nisu ga upozorili na bilo kakav rizik u vezi CHF, upravo suprotno. Nakon što mu se predočava potpis ispod njegovog imena na sporazumu o konverziji naveo je da o konverziji nije bilo riječi, već da je novim kreditom zatvorio stari. Potpis ispod njegovog imena malo sliči na njegov potpis, ali nije siguran je li to njegov potpis.
9.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju kuće.
9.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe u odnosu na isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je dodatno pojašnjeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ista ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
11.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
12. Po čl. 138. a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu s promjenama odluke tuženika te način otplate kredita prema kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate svakog pojedinog anuiteta.
12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti.
13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.
14. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, da je sam tuženik ponudio ovaj kredit tužitelju, prezentirao mu ovaj kredit kao najpovoljniji, da je njegov mjesečni anuitet narastao, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija i dobar gospodarstvenik zasigurno znao ili trebao znati, jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF te je takvu informaciju, da je postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika, trebao prezentirati tužitelju kod zaključenja ugovora o kreditu.
14.1. U trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule.
14.2. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.
14.3. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
14.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
14.5. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz način i vrijeme otplate mjesečnih anuiteta.
14.6. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,30% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, a za koje nije nastupila zastara tražbine. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi razlike između onoga što je platio po osnovi valutne klauzule u CHF i onoga što bi bio dužan platiti da se tečaj CHF nije mijenjao.
15.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
15.2. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja razlike po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenjima d.o.o.
16.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je predmetni kredit iskorišten 30. lipnja 2007. Stranke su 19. svibnja 2016. zaključile sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR sa sljedećim osnovnim elementima: ugovor je otkazan 7. svibnja 2015., sporazumom od 19. svibnja 2016. utvrđeno je kako bi konverzijom u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ukupna tražbina na dan 30. rujna 2015. iznosila 47.715,92 EUR, koja je tražbina u cijelosti podmirena uplatom na dan 19. listopada 2015. isplatom kredita za restrukturiranje kreditnih obveza. No, iako se iz sporazuma može zaključiti da je predmetni kredit konvertiran, uvidom u promet po kreditu proizlazi kako u stvarnosti nije provedena konverzija po predmetnom ugovoru o kreditu. Štoviše, iz financijskih podataka o uplatama proizlazi da je ukupna tražbina kreditora po predmetnom otkazanom kreditu u cijelosti podmirena uplatom na dan 19. svibnja 2016.
16.2. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja smo da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana zadnje evidentirane uplate kojom je podmirena tražbina po otkazanom ugovoru o kreditu (19. lipnja 2016.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 27.093,56 EUR, a pojedinačni iznosi razlika dani su u stupcu "k1" Tabele 1 iz nalaza.
16.3. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a, time da tuženik nije imao prigovore matematičkom izračunu vještaka, ali je i dalje osporavao pravni osnov.
16.4. Kako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka nedvojbeno proizlazi da konverzija kredita u kredit u EUR u stvarnosti nije provedena, to nije bilo svrsishodno prihvaćati naknadno predloženo grafološko vještačenje na okolnost potpisa tužitelja na sporazumu o konverziji.
17. Kako se za iznos obuhvaćen dosuđenim dijelom tužbenog zahtjeva bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz tečaj na dan isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
18. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).
20. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 – zatraženih 100 bodova), zastupanja na ročištima 13. lipnja 2024., 14. studenoga 2024. i 18. rujna 2025. (tbr. 9/1 - 250 bodova), trošak sastava podnesaka od 25. kolovoza 2023., 29. veljače 2024. i 3. srpnja 2025. (tbr. 8/1 – 250 bodova), što iznosi ukupno 1.600,00 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 3.200,00 EUR. PDV na taj iznos jest 800,00 EUR, što ukupno daje iznos od 4.000,00 EUR.
20.1. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, bez obzira na uspjeh u parnici jer je izvođenje istog bilo neophodno u ovom predmetu. Zato zbroj ovih iznosa daje 4.300,00 EUR.
21. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022) koje teku od presuđenja do isplate.
21.1. O troškovima svrsishodne delegacije predmeta ovome sudu odlučit će se u posebnom rješenju.
22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 30. rujna 2025.
Sutkinja
Karolina Balen
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvj. Frano Bazina, Zagreb, Kralja Držislava 14
2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb, Lopašićeva 6
3. eOglasna ploča suda
