Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-322/2025-12

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Splitu po sutkinji Nevenki Marunica, u pravnoj stvari tužitelja PASARA d.o.o., OIB 25531050136, Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 2A, kojeg zastupa punomoćnik Ico Škarpa, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 2A, protiv prvotuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu i drugotuženika ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB d.d., OIB 17195049659, Rijeka, Rudolfa Strohala 2, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Luetić, odvjetnik iz Zagreba, Trpimirova 31, radi djelomične ništetnosti ugovora (v.p.s. 13.405,00 EUR), 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev od 24. prosinca 2009. koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – luka nautičkog turizma Palmižana zaključen 5. listopada 2007. izneđu Vlade Republike Hrvatske kao davatelja koncesije i Adriatic Croatia International Club d.d.; Opatija, kao ovlaštenika koncesije i to u dijelu u kojem se isti ugovor odnosi na davanje koncesije za objekt restorana "MARINA", zajedno sa pomoćnim objektima u uvali Palmižana, a koji se objekt u naravi sastoji od restorana s terasom, apartmana za osoblje i ureda, ukupne površine 474 m2, a koji se svojom površinom protežu na dvije čestice zemljišta, i to čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], na način da je u površini od 94 m2 sagrađen na čest. zem. [katastarska čestica], a u površini od 380 m2 na čest. zem. [katastarska čestica].

II. Dužni su tuženici solidarno naknaditi tužitelju parbeni trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini prema ekontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, računajući od dana presuđenja pa do isplate."

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi prvotuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 EUR.

III. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi drugotuženiku ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB d.d., OIB 17195049659 trošak parničnog postupka u iznosu od 4.500,00 EUR, a za više traženi parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR, zahtjev drugotuženika se odbija.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se djelomična preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 18. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi od 24. prosinca 2009. tužitelj je naveo da je vanknjižni vlasnik i zakoniti posjednik objekta restorana "Marina" kojeg je stekao 2001. kupnjom na javnom natječaju od prvotnog vanknjižnog vlasnika i posjednika Sunčani Hvar d.d. te kupnjom od ZE. Nadalje je istakao da su tuženica 1., kao davatelj koncesije i tuženik 2., kao ovlaštenik koncesije 5. listopada 2007. zaključili Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luka nautičkog turizma Palmižana, kojim Ugovorom je obuhvaćen i objekt restorana "Marina" koja nekretnina nije utvrđena pomorskim dobrom, niti je na navedenoj nekretnini pomorsko dobro uknjiženo u zemljišnim knjigama. Istakao je tužitelj da se taj objekt restorana zajedno sa pomoćnim objektima nalazi u uvali Palmižana na čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojima u zemljišnim knjigama nije upisano da se radi o pomorskom dobru, pa da je predmetni Ugovor u tom dijelu protivan odredbama čl. 7. st. 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama prema kojoj odredbi se koncesija na pomorskom dobru može dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama pa se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora u dijelu u kojem je dana koncesija na nekretninama koje nisu utvrđene kao pomorsko dobro i nisu kao takve provedene u zemljišnoj knjizi, pa je predložio sudu donijeti presudu sadržaja kao u točki I.I. izreke ove presude.

2. Prvotuženica je u odgovoru na tužbu predložila sudu tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka navodeći da tužitelju nedostaje pravni interes za vođenje predmetne parnice jer utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, tužitelj za sebe ne može priskrbiti povoljniji položaj. Navedeno je da je točkom X. Odluke Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 25. siječnja 2007. izmijenjena Odluka u čl. 3. na način da se koncesija koja je prvotno dana na rok do 31. svibnja 2011., daje na rok do 31. prosinca 2030., dok da je u ostalom dijelu navedena Odluka ostala neizmijenjena iz čega da proizlazi da je koncesija za luku nautičkog turizma dana Odlukom Županijskog poglavarstva Splitsko- dalmatinske županije u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o morskim lukama, prema kojem propisu pretpostavka koncesioniranju nije bilo utvrđenje granice pomorskog dobra provedbom u zemljišnim knjigama onako kako je to uređeno Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, tako da je prvotuženica osporila tužbu tužitelja da bi radi toga što u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] nije proveden upis pomorskog dobra i da bi ugovor o koncesiji radi toga bio djelomično ništetan. Istakao je prvotuženik da se ne radi o novom koncesioniranju već da je Vlada Republike Hrvatske u okviru svojih ovlaštenja samo izmijenila rok trajanja koncesije koja je dana drugotuženiku Odlukom Županijskog poglavarstva Splitsko-dalmatinske županije od 7. lipnja 1999. u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o morskim lukama.

3. Drugotuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda jer je za tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj postavio u tužbi odredbom čl. 27. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama da je nadležno Ministarstvo protiv čijeg rješenje se ne može izjaviti žalba ali se može pokrenuti upravni spor, predlažući sudu oglasiti se nenadležnim i odbaciti tužbu. Nadalje, drugotuženik je naveo da je koncesionar u luci nautičkog turizma temeljem Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu korištenja luke posebne namjene Luke nautičkog turizma Palmižana koji je zaključen 5. listopada 2007., koji ugovor se mora dovesti u vezu sa Odlukom o koncesiji koja je donijeta 7. lipnja 1999. iz koje je razvidno da je drugotuženiku navedenom Odlukom dano pravo posebne uporabe i korištenje luke posebne namjene od županijskog značaja – Luke nautičkog turizma u Palmižani, a označene čestice uz ostale čestice da čine lučko područje dok nije bilo propisano da pomorsko dobro za koje se daje koncesija mora biti upisano u zemljišnim knjigama, pa kako drugotuženik ima valjanu koncesiju za korištenje pomorskog dobra to je predložio odbiti tužitelja u cijelosti.

4. Očitujući se na odgovore na tužbu prvotuženika i drugotuženika tužitelj je istakao da tužitelju nije sporna Odluka o koncesiji iz 1999. već da je tužitelju sporno nezakonito produljenje te Odluke 2007. kada je u primjeni bio Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama čijom odredbom čl. 7. st. 4. je propisano da se koncesija na pomorskom dobru može dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama što je u konkretnom slučaju izostalo. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka po tužbi tužitelja, tužitelj je istakao da je nesporni posjednik restorana "Marina" u dugom vremenskom razdoblju. Isto tako je naveo da se kod ovog suda vodi parnični postupak u predmetu poslovni broj P-361/2009 po tužbi drugotuženika protiv tužitelja kojom je tražio predaju u posjed predmetne nekretnine od tužitelja te da tužitelj ima neposredan pravni interes ishoditi presudu radi obrane svog zakonitog posjeda i to prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj parnici.

5. Budući da je tužitelj predložio sudu da u ovom postupku, kao o prethodnom pitanju, donese odluku o valjanosti Odluke o izmjeni Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 25. siječnja 2007., što sud nije prihvatio već je rješenjem od 12. prosinca 2013. poslovni broj P-2754/2010 točkom I. izreke odbio prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda, točkom II. izreke je odbijen prijedlog tužitelja da sud u ovom postupku kao o prethodnom pitanju donese odluku o valjanosti Odluke o izmjeni Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 25. siječnja 2007., a točkom III. izreke je, sukladno čl. 213. st.1. Zakona o parničnom postupu u vezi čl. 12. st. 1. ZPP-a, odredio prekid postupka do donošenja odluke Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture u povodu Zahtjeva tužitelja za djelomičnim opozivom/izmjenom Odluke o izmjeni odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 25. siječnja 2007.

Protiv navedenog rješenja, niti jedna stranka nije podnijela žalbu i navedeno rješenje je pravomoćno 28. svibnja 2014.

6. Podnescima od 10. listopada 2018. i od 4. rujna 2020. tužitelj je predložio odrediti nastavak postupka i donošenje odluke o prethodnom pitanju o (ne)valjanosti Odluke Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 25. siječnja 2007., temeljem koje Odluke je sklopljen sporni Ugovor o koncesiji pomorskog dobra od 5. listopada 2007. te usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti sve jer da ne postoje razlozi da se čeka na završetak postupka opoziva predmetne Odluke, koja Odluka je protivna Ustavu i zakonskim odredbama, poglavito članku 118. stavak 8. ZPDML, a sporne nekretnine da nisu pomorsko dobro (lučko područje).

6.1 Nadalje, tužitelj je naveo kako je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Zaključkom od 6. rujna 2018. obustavilo postupak za djelomičnim opozivom/izmjenom Odluke Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Pula, Rab, Šimuni, Žut, Skradin, Trogir, Milna, Vrboska, Palmižana i Korčula, Klasa:934-01/07-01/02, Ur. Broj: 5030116-07-1 od 25. siječnja 2007. te Dopune zahtjeva za djelomičnim opozivom predmetne Odluke Vlade Republike Hrvatske od 25. siječnja 2007., koji je podnesen 5. siječnja 2017., iz razloga što podnositelj zahtjeva odnosno dopune zahtjeva, nema svojstvo stranke u postupku. Uz navedeni Zaključak (stranica 234-237 spisa) tužitelj je dostavio tužbu koju je 3. listopada 2018. podnio Upravnom sudu u Splitu u svezi predmetnog Zaključka (stranice 238-257 spisa). Uz taj podnesak tužitelj je dostavio u spis Rješenje o izvedenom stanju (stranice 258-260 spisa), Rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 3. studenog 2014. kojim je odbijena žalba (stranice 261-264 spisa), Presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj 5 UsIgr-560/14-19 od 21. listopada 2016. (stranice 265-272 spisa), Presudu Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-392/17-2 od 20. travnja 2017. (stranice 273-275 spisa), Izvatke iz zemljišne knjige s Izvodom iz katastarskog plana (stranice 276-282 spisa), Odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 834/06-6 od

5. prosinca 2007. (stranice 283-285 spisa).

7. Nastavno na navedeni prijedlog, tužitelj je podneskom od 4. rujna 2020. predložio nastavak postupka pozivajući se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz Rješenja broj Revt 149/2017-2 od 5. svibnja 2020. te Presudu Upravnog suda u Splitu broj 16 Usljn-28/18 od 23. travnja 2019. kojom je pravomoćno poništen Zaključak Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske od 6. rujna 2018., kojim je bio obustavljen postupak povodom tužiteljevog zahtjeva za djelomičnim opozivom Odluke Vlade Republike Hrvatske od 25. siječnja 2007. i dopune tog zahtjeva, u kojem prijedlogu je tužitelj naveo da smatra kako više ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka, predlažući nastavak postupka u smislu članka 215. stavak 3. ZPP-a sve zbog dužine prekida ovog postupka koja je protivna ustavnom pravu na suđenje u razumnom roku te je ponovio prijedlog za donošenje odluke suda o prethodnom pitanju u ovom postupku.

8. Nadalje, tužitelj je uputio Visokom Trgovačkom sudu Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u smislu odredbe članka 63. Zakona o sudovima zbog povrijeđenog mu prava na suđenje u razumnom roku.

9. Odredbom čl. 215. st. 4. ZPP-a propisano je da će se postupak nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

9.1. Obzirom da je Upravni sud u Splitu presudom, poslovni broj 16 Usljn- 28/18-13 23. travnja 2019. točkom I. Izreke poništio Zaključak Ministarstva, mora, prometa i infrastrukture KLASA:UP/II-342-01/17-01/02 URBROJ: 530-03-1-1-1-18-9 od 6. rujna 2018. kojim je obustavljen postupak povodom zahtjeva tužitelja za djelomičnim opozivom/izmjenom Odluke Vlade Republike Hrvatske od 25. siječnja 2007., kao i dopune zahtjeva od 5. siječnja 2017., to više nisu postojali razlozi da se ne završi ovaj postupak u povodu zahtjeva tužitelja za djelomičnim utvrđenjem da je ništetan ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 5. listopada 2007. koji je zaključen između Vlade Republike Hrvatske kao davatelja koncesije i drugotuženika ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB d.d., kao ovlaštenika koncesije u dijelu koji se odnosi na davanje koncesije za objekt restorana "MARINA" sa pomoćnim objektima u uvali Palmižana, stoga je sud rješenjem od 21. svibnja 2025. u smislu čl. 215. st. 4. ZPP-a, nastavio postupak čiji prekid je određen rješenjem ovog suda poslovni broj P-2754/2010 od 12. prosinca 2013.

10. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem Broj: Su- Gzp-29/2025-5 od 9. lipnja 2025. prihvatio zahtjev tužitelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i odredio je prvostupanjskom sudu donijeti odluku u roku od šest mjeseci računajući od dana dostave tog rješenja te je odredio tužitelju kao predlagatelju primjerenu naknadu u iznosu od 2.500,00 EUR.

11. U nastavljenom parničnom postupku u predmetu pod poslovnim brojem P-322/2025 tužitelj je ustrajao u navodima iznesenim tijekom postupka navodeći kako je u odnosu na spornu Odluku Vlade Republike Hrvatske o produžetku razdoblja koncesije čija valjanost je prethodno pitanje u ovom postupku, tužitelj je podnio Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture 28. travnja 2009. Zahtjev za djelomičnim opozivom/izmjenom predmetne Odluke u dijelu koji se odnosi na objekt restorana na čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] te da je taj postupak djelomičnog opoziva još uvijek u tijeku. Nadalje je istakao kako je Upravni sud u Splitu presudom Usljn 28/18-13 od 23. travnja 2019., a Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom Usž-4139/2019 od 27. veljače 2020. utvrdio postojanje pravnog interesa kod tužitelja pobijati citiranu odluku Vlade Republike Hrvatske i tim Odlukama da je poništen Zaključak Ministarstva od 6. rujna 2019. kojim se tvrdilo da tužitelj nema pravni interes. U odnosu na stjecanja vlasništva predmetnog objekta restorana "Marina" istakao je tužitelj, da je u tijeku parnični postupak pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Starom gradu, u predmetu poslovni broj P-3829/2015, da u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-186/2020 od 28. travnja 2022. tužitelj još nije iscrpio sva pravna sredstva, kao i da ta presuda nije relevantna za ovaj spor. Nadalje je istakao da je tužitelj predmnijevani vlasnik objekta u smislu odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a u pogledu valjanosti Odluke Vlade Republike Hrvatske od 25. siječnja 2007. pozvao se na ranije iznesene stavove s time da je istakao kako su predmetni objekti restorana bili u iskazu nekretnina za Sunčani Hvar d.d. u rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju. Isto tako je naveo da sud u postupku treba utvrditi radi li se o nekretninama koje su pomorsko dobro te je li Vlada Republike Hrvatske imala ovlaštenje produljiti rok trajanja predmetne koncesije odnosno da je potrebno sukladno odredbama čl. 322 st. 1. i čl. 324. i st. 1. ZOO-a utvrditi djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora u dijelu koje je protivno prisilnim odredbama ZPDML/03 te ustavnom i konvencijskom jamstvu prava vlasništva kojim je dana koncesija na nekretninama koje nisu utvrđene kao pomorsko dobro i nisu provedene u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro i koje su u privatnom vlasništvu.

12. Prvotuženik i drugotuženik u nastavljenom postupku ustrajali su u tvrdnji da tužitelj ne može isticati ništetnost i da nema pravni interes za navedeno, niti je aktivno legitimiran voditi predmetnu parnicu. Isticali su da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba koja ima pravni interes da se utvrdi ništetnost ugovora, a da to mogu biti ugovorne strane pa i treća osoba koja je oštećena ništetnim ugovorom što da tužitelj nije.

12.1. Drugotuženik je osporio tvrdnju tužitelja da je vanknjižni vlasnik predmetne nekretnine te je istakao kako je tužitelj protiv prvotuženika i drugotuženika vodio parnični postupak kod ovog suda u predmetu poslovni broj P-640/2017 u kojem je tužitelj pravomoćno odbijen. Isto tako je naveo da je drugotuženik protiv tužitelja vodio postupak radi predaje predmetne nekretnine drugotuženiku u posjed koji se vodio kod ovog suda u predmetu P-186/2020 u kojem je donesena presuda 28. travnja 2022. kojom je naloženo tužitelju predati tuženiku predmetnu nekretninu u posjed. Stoga da je drugotuženik zakonit posjednik i koncesionar luke nautičkog turizma ACI MARINA Palmižana u čijem obuhvatu se nalazi i predmetna nekretnina pa tužitelj nema nikakvu legitimaciju niti pravni interes voditi ovaj postupak te se ne može smatrati zainteresiranom stranom prema čl. 327. ZOO-a. Stoga je drugotuženik predložio odbaciti tužbu tužitelja.

12.2. Prvotuženik je ustrajao u navodima iznesenim u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističući da sud nesporno po službenoj dužnosti pazi na ništetnost i da se na nju može pozvati svaka zainteresirana osoba te zakonodavac ne ograničava krug osoba koje se mogu pozvati na ništetnost ali upozorava da iste moraju imati pravni interes. U konkretnom slučaju kada bi sud i prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio djelomičnu ništetnost predmetne Odluke to se neće odraziti na Odluku o koncesiji koja je prethodila ugovoru, a tužitelj nije zainteresirana osoba za isticanje zahtjeva na ništetnost koji je predmet ovog postupka, stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev u slučaju da sud tužbu ne odbaci.

13. Podneskom od 18. srpnja 2025. tužitelj je preinačio tužbu djelomičnim proširenjem tužbenog zahtjeva dodajući da sud u točki I. izreke presude dodaje sljedeće: " sve kako je to prikazano u "Identifikaciji izgrađenih objekata na č. zem. [katastarska čestica] u K. O. [katastarska općina], uvala Palmižana "i pripadajućem grafičkom prikazu izrađenim od strane Ureda za katastarsko-geodetske poslove, Ispostave Hvar, Klasa: 936-04/00-01/02 ur.br.: 2181-05/1-00-2, od 16.02.2000., a koji su priloženi uz ovu presudu i čine sastavni dio izreke ove presude, i to baš da je ništetan dio članka 2. u stavku 2.1. istog Ugovora u kojem se opisno određuje teritorij marine, na način da kopnena granica sjevernog entiteta nakon točke 26. "ide ka restoranu do točke 27., opisuje restoran i zgradu za poslugu točkama 28. i 29.", te je na odgovarajući način i u istom dijelu ništetan i grafički prikaz teritorija marine u grafičkom prilogu ugovora na kopiji katastarskog plana K. O. [katastarska općina], a koji je prilog sastavni dio istog ugovora." (str.666. spisa) kojoj preinaci tužbe su se protivili i prvotuženik i drugotuženik, pa slijedom navedenog sud nije prihvatio djelomičnu preinaku tužbe ne samo radi toga što su se tuženici protivili toj preinaci tužbe već i zbog toga što ta preinaka tužbe nije svrhovita u ovom postupku, a postojanje grafičkog prikaza tužitelju je bilo poznato tužitelju i u vrijeme kada je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

14. Odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio kako predmetne nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama nisu upisane kao pomorsko dobro te da je koncesija na tim nekretninama, koje nisu pomorsko dobro, dana drugotuženiku Ugovorom o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – Luka nautičkog turizma Palmižana od 5. listopada 2007. koji je zaključen između Vlade Republike Hrvatske kao davatelja koncesije i drugotuženika kao ovlaštenika koncesije.

16. Tvrdnje tužitelja da predmetne nekretnine nisu pomorsko dobro jer nisu upisane u zemljišne knjige, osporili su tuženici 1. i 2., a sud ističe da za status pomorskog dobra koje je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku te ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom (Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama), nije odlučno da je upisano u zemljišne knjige jer sam zakon propisuje što je pomorsko dobro, a Luka nautičkog turizma Palmižana je nesporno pomorsko dobro. Kako je i navedeno, pomorsko dobro je određeno po samom zakonu i za postojanje pomorskog dobra nije mjerodavan upis u zemljišnoj knjizi jer se upisom u zemljišnoj knjizi samo upisuje da je predmetna nekretnina pomorsko dobro, a je li nekretnina pomorsko dobro ili ne proizlazi iz činjenice može li se takva nekretnina podvesti pod zakonsku definiciju pomorskog dobra, ovisno o njezinom izgledu, položaju i funkciji u prostoru, a ne je li upisana kao pomorsko dobro u katastru i zemljišnoj knjizi. Prema ranijim propisima poglavito Zakonu o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine 19/74 i 18/81) koji zakon je bio na snazi do kraja 1995. luka je i lučko područje su pomorsko dobro. Isto tako luka, pa tako i luka posebne namjene i prema Zakonu o morskim lukama (Narodne novine broj 108/95 i 97/00) pomorsko dobro na kojem se nije moglo steći pravo vlasništva, niti se pravo vlasništva moglo steći po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama.

16.1. Nadalje, Odluka o utvrđivanju granice pomorskog dobra je deklaratorni, a ne konstitutivni akt jer je pomorsko dobro definirano zakonom pa se navedeno odnosi i na rješenja o utvrđivanju lučkih područja odnosno odluke o davanju koncesije za pojedinu luku.

16.2. Osim naprijed navedenih zakona i Pomorski zakonik iz 1994. je propisao da pomorskim dobrom upravlja, održava ga i zaštićuje Republika Hrvatska neposredno i/ili putem Županija. Pomorsko dobro je stvar izvan pravnog prometa i njegovo korištenje je u vlasti države koja upravlja pomorskim dobrom koje se može koristiti samo na temelju odluke državnog tijela, pa kada je utvrđena granica pomorskog dobra lučkog područja koje je odlukom Vlade Republike Hrvatske dano u koncesiju u svrhu gospodarskog korištenja luke nautičkog turizma iako granica pomorskog dobra nije provedena u zemljišnim knjigama zaključuje se da se ne radi o takvom nedostatku pravne prirode koji bi ugovor o koncesiji pomorskog dobra činio ništetnim i oduzeo mu pravnu valjanost.

16.3. U Narodnim novinama broj 13/2007 od 5. veljače 2007. objavljena je Odluka o izmjeni odluka o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – luka nautičkog turizma Pula, Rab, Šimuni, Žut, Skradin, Trogir, Milna, Vrboska, Palmižana i Korčula od 25. siječnja 2007. koja je donesena na temelju čl. 22. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine br. 158/2003, 100/2004 i 141/2006) u vezi s čl. 11. Uredbe o razvrstaju luka otvorenih za javni promet i luka posebne namjene kojom Odlukom naprijed navedene luke posebne namjene luke nautičkog turizma čine luke posebne namjene od značaja za Republiku Hrvatsku.

16.4. Dakle, Odlukom o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Palmižana od 7. lipnja 1999. Županijsko poglavarstvo Splitsko-dalmatinske županije je sukladno odluci o razvrstavanju luka posebne namjene odredilo površinu i granice lučkog područja – luke posebne namjene nautičkog turizma Palmižana te su i nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] obje K. O. [katastarska općina] unutar granica lučkog područja utvrđenog tom odlukom odnosno iste su pomorsko dobro. Na temelju te odluke između Županije Splitsko-dalmatinske i tuženika 2. je 16. lipnja 1999. sklopljen Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luka nautičkog turizma Palmižana za razdoblje od 1. lipnja 1999. do 31. svibnja 2011.

16.5. Sama činjenica da je Vlada Republike Hrvatske Odlukom o izmjeni odluka o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – luka nautičkog turizma Pula, Rab, Šimuni, Žut, Skradin, Trogir, Milna, Vrboska, Palmižana i Korčula od 25. siječnja 2007., dakle i u odnosu na luku posebne namjene – luku nautičkog turizma Palmižana, tako što je produžila koncesiju na rok do 31. prosinca 2030. ne čini Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – luka nautičkog turizma Palmižana od 5. listopada 2007. kojeg su zaključili davatelj koncesije – Vlada Republike Hrvatske i ovlaštenik koncesije ovdje drugotuženik, nije ništetan ugovor jer Odluka o davanju koncesije, koja je upravni akt na temelju koje je sklopljen Ugovor o koncesiji nije poništen. Dakle, Republika Hrvatska, neposredno ili putem jedinica područne odnosno regionalne ili lokalne samouprave, upravlja i štiti pomorsko dobro i omogućava gospodarsko korištenje objekata putem koncesija i pritom nije od utjecaja je li koncesija na pomorskom dobru dana odlukom Vlade Republike Hrvatske ili je produljena koncesija voljom stranaka koju je dalo Županijsko poglavarstvo Splitsko-dalmatinske županije, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. ZPP-a, čl. 155. ZPP-a u svezi čl. 164. ZPP, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT) i Tarifi sudskih pristojbi prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23), vrijednosti premeta spora i uspjehu stranaka u postupku.

18. Tako je prvotuženici odmjeren trošak parničnog postupka za sastav tri obrazložena podneska i to od 4.4.2011. (odgovor na tužbu), od 5.9.2013. i od 23.7.2025., svaki po 250 bodova – ukupno 750 bodova uz vrijednost boda od 2,00 EUR ili iznos od 1.500,00 EUR (Tbr. 8/1 OT) te za zastupanje na ročištima od 24.4.2013., od 16.9.2013., od 18.11.2013., od 16.7.2025. i od 1.9.2025. – ukupno 1.250 bodova ili iznos od 2.500,00 EUR (Tbr. 9/1 OT) radi čega je riješeno kao u točki II. izreke.

19. Drugotuženiku je odmjeren trošak parničnog postupka za odgovor na tužbu od 30.3.2011. i za sastav obrazloženog podneska od 1.7.2025., svaki po 250 bodova – ukupno 500 bodova uz vrijednost boda od 2,00 EUR ili iznos od 1.500,00 EUR (Tbr. 8/1 OT) te za zastupanje na ročištima od 24.4.2013., od 16.9.2013., od 18.11.2013., od 16.7.2025. i od 1.9.2025. – ukupno 1.250 bodova ili iznos od 2.500,00 EUR (Tbr. 9/1 OT). Nadalje, drugotuženiku je odmjeren trošak sastava podnesaka od 12.12.2013., kojim je dostavljena punomoć te sastav podneska od 2.8.2016., svaki po 25 bodova – ukupno 50 bodova ili iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/4 OT) ili ukupno 1.800 bodova ili iznos od 3.600,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 900,00 EUR ili sveukupno iznos od 4.500,00 EUR.

19.1. Sud drugotuženiku u trošak parničnog postupka nije odmjerio više traženi trošak u iznosu od 1.750,00 EUR i to za više tražene troškove za podneske od 12.12.2013., kojim je dostavljena punomoć te za sastav podneska od 2.8.2016., jer se ne radi o obrazloženim podnescima, dok drugotuženik nije pravilno obrazložio podnesak pod red. brojem 7. Troškovnika tuženika kojeg je označio da se radi o "Podnesku od I.2020. Tbr.8.", koji zahtjev je nedovoljno precizno određen tako da mu nije odmjeren trošak.

Slijedom navedenog, riješeno je kao u točki III. izreke.

U Splitu 29. rujna 2025.

S u t k i nj a

Nevenka Marunica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovog suda u roku od 8 dana od dana dostave presude i rješenja.

DNA:

- tužitelju po pun. uz rješenje za sud. pristojbu presude u iznosu od 180,50 EUR

- prvotuženiku, po ŽDO Split

- drugotuženiku, po pun.

- u spis