REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6870/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Tušak Miletić i Partneri odvjetničko društvo j.t.d., Zagreb protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći Su-485/16, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. rujna 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Irene Tušak Miletić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ĐO, odvjetničkog vježbenika, dana 29. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. ugovora o kreditu br. 9010015770 od 10.07.2003.g. koji je solemniziran od strane javne bilježnice Ljiljane Herceg Miličević dana 10.07.2003.g. pod br. OU-846/2003, kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati visinu kamatne stope, a koje glase: ''4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a koja u vrijeme zaključenja ovog Ugovora iznosi 7,48% (slovima: sedam cijelih četrdesetosam posto) godišnje.''

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.09.2025. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 20.11.2024. tužiteljica navodi da su tuženik kao kreditor i DO kao korisnik kredita dana 10.07.2003.g. sklopili ugovor o kreditu solemniziran istog dana po javnoj bilježnici Ljiljani Herceg Miličević pod br. OU-846/2003, a kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 73.500,00 EUR, obračunato po srednjem tečaju banke.Kredit je ugovoren sa rokom otplate od 240 mjeseci, dok je kamatna stopa bila ugovorena kao promjenjiva i to tada u iznosu od 7,48% godišnje. Tužiteljica je u tom ugovornom odnosu bila, odnosno i dalje je založni dužnik. Kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima. Korisnica kredita je kredit prestala plaćati, te je ugovor o kreditu otkazan, a solemnizirani ugovor je postao ovršan dana 21.01.2005.g. Kao što je već navedeno, člankom 4. ugovora je ugovoreno: ''4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a koja u vrijeme zaključenja ovog Ugovora iznosi 7,48% (slovima: sedam cijelih četrdesetosam posto) godišnje. Kamata se obračunava u EUR (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.'' Ugovorna kamata predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu ali način na koji je ona ugovorena nije zakonit. Na navedeni ugovorni odnos se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO/91) važećeg prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica smatra kako su odredbe čl. 4. ugovora kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu ništetne i u suprotnosti sa pravnom prirodom obveznopravnih odnosa. Ta ugovorna odredba je u suprotnosti sa osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, a koje načelo propisano odredbama čl. 11. ZOO/91 i to upravo radi činjenice da jedna ugovorna strana može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu ranije ugovorene jasne ugovorne odredbe, a da to druga ugovorna strana mora prihvatiti. Ujedno takva odredba ne udovoljava zahtjevu određenosti i odredivosti ugovorne obveze u smislu odredbi čl. 46. st. 2. ZOO/91 te je protivna odredbama čl. 49. ZOO/91 kojima je propisano da je predmet obveze nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, kao i čl. 50. ZOO/91 kojim je propisano da je predmet obveze odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Slijedom svega navedenog, takva ugovorna odredba je protivna prisilnom propisu te je ništetna sukladno odredbama čl. 47. ZOO/91, u vezi sa čl. 103. do 105. ZOO/91. Odredbama čl. 109. ZOO/91 propisano da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj kao založni dužnik i osoba koja će faktično prodajom vlastite nekretnine podmiriti obavezu korisnika kredita iz predmetnog ugovora ima pravni interes za to jer o tome ovisi i visina potraživanja u eventualnom regresnom zahtjevu prema korisniku kredita. U konkretnom slučaju nesporno je kako je ugovorna odredba koja ovlašćuje jednu ugovornu stranu da samoinicijativno i po vlastitom nahođenju mijenja bitnu odredbu ugovora upravo ništetna ugovorna odredba iz gore navedenih razloga.

2. Slijedom svega navedenog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje sljedeće presude:

''I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. ugovora o kreditu br. 9010015770 od 10.07.2003.g. koji je solemniziran od strane javne bilježnice Ljiljane Herceg Miličević dana 10.07.2003.g. pod br. OU-846/2003, kojim je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati visinu kamatne stope, a koje glase: ''4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a koja u vrijeme zaključenja ovog Ugovora iznosi 7,48% (slovima: sedam cijelih četrdesetosam posto) godišnje.''

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.''

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 22.01.2025. navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Također, tuženik ističe kako ovdje tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati ništetnost sporne odredbe obzirom tužitelj ničime nije dokazao da je upravo on vršio sve uplate te da bi bio aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj je očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže sudu, sukladno odredbi čl. 35. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), na brz i prikladan način, najkasnije na pripremnom ročištu, utvrditi vrijednost predmeta spora. Deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta računa se prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

4. Nadalje, tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora u djelu kojim je tuženik ovlašten visinu kamatne stope, u potpunosti neosnovan. Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu tuženik ističe kako je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu — kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka ujedno je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Stoga, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZPK) iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno daje banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Nadalje, sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.

5. Pored navoda o osnovanosti ugovaranja promjenjive kamatne stope, tuženik ističe kako je sam tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Nastavno, tuženik ističe kako su u razdoblju na koji se tužbeni zahtjev odnosi Opći uvjeti poslovanja bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Tako je u Općim uvjetima poslovanja bilo jasno navedeno pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Pored navedenog, tuženik je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO-a i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je odredba čl. 4.1. predmetnog Ugovora osnovana i u svemu u skladu sa važećim propisima.

6. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare. Osim što iz svega navedenog jasno proizlazi kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH posl.br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, odnosno (objedinjenog) pravnog shvaćanja donesenog na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/2) posl.br. Su-IV- 33/2022-2 održanoj dana 31. siječnja 2020. godine, a prema kojem pravnom shvaćanju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost (dalje u tekstu: pravno shvaćanje). Da je tome tako jasno je utvrdio Sud EU presudom Velikog vijeća Suda EU od dana 11. srpnja 2024. godine u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 (tzv. Hann-Invest presuda), a kojom presudom je, između ostalog, utvrđeno kako hrvatski mehanizam horizontalnog ujednačavanja sudske prakse, propisan odredbom čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024), koji postoji radi izjednačavanja sudske prakse odnosno osiguranja jedinstvene primjene prava, ne ispunjava kriterije prava EU. S tim u vezi, jasno je kako spomenuto pravno shvaćanje, osim što je doneseno bez ikakvog obrazloženja, doneseno je i na način koji je u potpunosti suprotan standardima odlučivanja unutar EU. Da je tome tako, odnosno da nema mjesta takvom računanju početka zastare (tj. datuma dospijeća tražbine) jasno je potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

7. Na pripremnom ročištu od 15.05.2025. tužiteljica, a očitujući se na odgovor na tužbu, navodi da što se tiče vršenja uplate, nebitno je je li ih tužiteljica vršila ili nije s obzirom da je tužiteljica sudjelovala u tom odnosu kao založni dužnik, te ima pravni interes. U odnosu na navode tuženika o vrijednosti predmeta spora, tužiteljica je postavila deklaratorni tužbeni zahtjev na toliki iznos.

8. Tijekom postupka sud proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9010793298 od dana 10.07.2003. sa zk izvatkom i potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević pod brojem ovjere OU-846/2003 od 10.07.2003. (list 5 – 12 spisa) i sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 42 – 44 spisa).

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010793298 od dana 10.07.2003. sa zk izvatkom i potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević pod brojem ovjere OU-846/2003 od 10.07.2003. (list 5 – 12 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 10.07.2003. tuženik, kao banka i kreditor, DO, kao korisnica kredita, NO, kao solidarni dužnik, ovdje tužiteljica ĆO, kao založni dužnik (koja je založila svoju nekretninu za korist tuženika), te AO i UO, kao solidarni jamci zaključili Ugovor o kreditu broj 9010793298 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren stambeni kredit, u iznosu od 73.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom od 7,48 % godišnje, a koja je ''promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima''. Dakle, Ugovor o kreditu u čl. 4.1. sadržava ovdje pobijanu odredbu koja glasi: ''4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, a koja u vrijeme zaključenja ovog Ugovora iznosi 7,48% (slovima: sedam cijelih četrdesetosam posto) godišnje.''

11. Imajući u vidu vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 10.07.2003. na odnose stranaka u ovom predmetu koji proizlaze iz Ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05) i odredbe Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu: ZZP).

12. Iako je odredbom čl. 4.1. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke, tj. tuženika o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, te iako je odredbom čl. 11.5. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (odluku banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima i akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika tijekom otplate kredita donosio, odnosno mijenjao uz suglasnost tužiteljice, te kako u Ugovoru o kreditu i nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid sudu tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

13. Neosnovano tuženik prigovara da tužiteljica nije aktivno legitimirana zahtijevati ništetnost sporne odredbe obzirom da tužiteljica ničime nije dokazala da je upravo ona vršila sve uplate. Naime, tužiteljica je, a kao založni dužnik (koja je založila svoju nekretninu za korist tuženika) stranka Ugovora o kreditu (ovo tuženik i ne osporava), pa stoga, tužiteljica, a imajući u vidu da se tuženik u slučaju ne vraćanja kredita ima pravo naplatiti iz tužiteljičine založene nekretnine, ima opravdan pravni interes koji propisuje odredba čl. 187. st. 2. ZPP-a za podnošenje tužbe na utvrđenje da je ništetena odredba iz Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne sukladno odluci tuženika, jer ovisno o uspjehu tužiteljice u ovom sporu ovisi i visina tužiteljičine obveze prema tuženiku.

14. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 42 – 44 spisa), te je sud njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice, sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njezinom iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud iz iskaza tužiteljice, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužiteljici nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te da tužiteljici djelatnici banke nisu naveli niti obrazložili parametre promjene kamatne stope, odnosno da tuženik nije s tužiteljicom, kao strankom Ugovora o kreditu ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik sa tužiteljicom pregovarao svakom prilikom kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu, kao i da je banka, tj. tuženik podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini tužiteljice, a temeljem Ugovora o kreditu.

15. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

16. Odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno koju je to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica obavljala, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica bila trgovac u vrije sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ona u Ugovoru o kreditu sudjelovala kao trgovac. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.

17. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 4.1., navodi da je kamatna stopa ''promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima'', a sud je obrazložio zašto opći akti tuženika, među kojima je i odluka Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu. Osim toga, pobijana odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, tj. tuženika je neodređena i neodrediva, a jer u Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri promjene kamatne stope i/ili metodologija promjene kamatne stope.

18. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da tuženik, kao banka i trgovac s tužiteljicom, kao potrošačem, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljicom, kao strankom Ugovora o kreditu (koja svojom nekretninom jamči za povrat tuženikove tražbine) ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljicom pregovarao prilikom svake izmjene kamatne stope.

19. Odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 određeno je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, odredbom čl. 142. st. 2. ZOO/91 određeno je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način, odredbom čl. 142. st. 3. ZOO/91 određeno je opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora, odredbom čl. 142. st. 4. ZOO/91 određeno je da da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 određeno je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 47. ZOO/91 određeno je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a određeno je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 81. st. 3. ZZP-a određeno je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 82. al. 11. ZZP-a određeno je da bi se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice – odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu ranije utvrđenje suda primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 da opći akti tuženika (među kojima je i odluka tuženika o kamatnim stopama u poslovanju s građanima) ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, imajući u vidu da je pobijana odredbe iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja ove pobijane odredbe, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama 46. st. 2. i čl. 47. ZOO/91 i čl. 81. st. 1. i 3., čl. 82. al. 11. i čl. 87. st. 1. ZZP-a utvrdio da je ovdje pobijana odredbe iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da je odredba iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetna.

21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO/05- a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako tužiteljica u ovom predmetu zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu, to je primjenom odredbe čl. 328. ZOO-a sud utvrdio da za postavljeni zahtjev tužiteljice nema zastare.

22. Neosnovano tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.328,00 EUR. Naime, tužiteljica je založni dužnik po Ugovoru o kreditu kojim ugovorom je ugovoren kredit u iznosu glavnice od 73.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je isti kredit uglavnom neotplaćen, kao i da je kao i da je banka, tj. tuženik podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini tužiteljice, a temeljem Ugovora o kreditu, a ovisno o uspjehu tužiteljice u ovom sporu ovisi i visina tužiteljičine obveze prema tuženiku, pa je sud primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a utvrdio da je tužiteljica u tužbi pravilno označila vrijednost predmeta spora.

23. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.328,00 EUR, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), te zastupanja na ročištima od 15.05.2025. i 04.09.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 829,64 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05 -a jer se radi o "ostalim" odnosima.

24. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljici za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužiteljice na isto.

25. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 29. rujna 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice - uz rješenje - nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Pun. tuženika