REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7271/2024 -10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja DG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (OIB: 87939104217), Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojega zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja UG i zamjenika punomoćnika tuženika ŠG, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava odredba Ugovora o kreditu br. 310331 od 20. rujna 2004. sklopljenog između tužitelja DG i prednika tuženika Volksbank d.d., a koja u čl. 5. glasi: "Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama

Banke, a naročito sljedeće naknade:

5.1. Administrativna naknada: 3,5 % (slovima: trijcijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita."

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju DG iznos od 998,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2004. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.251,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita 20.9.2004. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 310331, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom čl. 5., odnosno 5.1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, ta odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom da se radi o odredbi koja je sadržana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Tuženik je tužitelj odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi umanjen za navodne troškove obrade u iznosu od tadašnjih 7.520,93 kn sada 998,20 EUR, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu, s time da je kamatu naplaćivao na cjelokupni odobreni iznos kredita. Na taj način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Slijedom svega toga, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost gore spomenute odredbe, kao i naložiti tuženiku isplata – povrat iznosa od 998,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1.10.2004. do isplate i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare, a nastavno navodi da je iznos sporne naknade jasno naznačen u ugovoru, što tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njezinu eventualnu nepoštetnost, odnosno ništetnost. O toj odredbi se i pregovaralo, prvenstveno stoga da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Ugovaranje odredbi o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo je uobičajeno u tadašnjem bankarskom poslovanju te nije bilo nikakvih propisa koji bi ukazivali na nedopuštenost takvog postupanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 310331 od 20.9.2004., prometnu karticu po tom kreditu, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. 20.9.2004. sklopili Ugovor o kreditu br. 310331, a kojim je prednik tuženika kao banka odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.500,00 CHF prema kupovnom tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 25 godina u mjesečnim anuitetima. Namjena kredita bila je dovršenje kuće. U čl. 5. Ugovora naznačeno je da se korisnik kredita obvezuje Banci platiti temeljem tog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 3,5 % jednokratno na iznos odobrenog kredita.

8. Nadalje, nije sporno da je tuženik prilikom isplate predmetnog kredita 1.10.2004. tužitelju doista i naplatio naknadu za obradu kredita od 3,5 % iznosa istoga, odnosno iznos od tadašnjih 7.520,93 kn što sada predstavlja iznos od 998,20 EUR. Između stranaka svakako je ostalo sporno da li je predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za obradu kredita ništetna te ovisno o tome pripada li tužitelju pravo na povrat tako isplaćenog iznosa.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Iz predmetnog Ugovora razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaj, a što je u svom iskazu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv dodatno potvrdio i sam tužitelj. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je tužitelju, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužitelju koju isti nije mogao valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporna odredba čl. 3. Ugovora ukazuje se nepoštenom i stoga ništavom tj. ništetnom (čl. 87. ZZP-a).

11. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništavosti (ništetnosti) spomenute ugovorne odredbe u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 103. i čl. 105. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništavosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništave odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan (nepošten) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nesavjestan stjecatelj (istom je kao banci s obzirom na sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništavoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio tužitelju kao naknadu za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

12. Slijedom izloženoga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništavosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 998,20 EUR za koji je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od dana nepripadnog stjecanja spornog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se prvotno na odredbama čl. 1. Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 72/02. i 153/04.), a nakon 1.1.2008. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

13. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu potraživanja tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništava, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništavost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu, dok sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Okolnost da je naknada za obradu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim općim aktima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužitelj nesporno nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1065. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom utvrđuje ništetnost sporne odredbe o naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 371. ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

14. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 8.1.2025. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) - 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 2.6.2025. i 12.9.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu ove presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 5.000,00 EUR, što ukupno čini 450 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 900,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 225,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 30,00 EUR, odnosno ovu presudu u iznosu od 96,45 EUR sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23. – dalje: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 1.251,45 EUR.

15. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti tuženiku nadoknaditi troškove tužitelju u cijelosti, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

16. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 29. rujna 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika