REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-2129/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužiteljice ČI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu-Umago, Trgovačka 3/I, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., OIB: 85577874038 sa sjedištem u [adresa], p.p. 7, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 29. kolovoza 2025., u prisutnosti tužiteljice sa punomoćnikom te punomoćnika tuženice, 29. rujna 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici ČI isplati iznos od 3.723,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice se odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužiteljici ČI naknadi parnični trošak u visini od 1.913,75 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. rujna 2025. pa do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. IV U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženice navodeći da je, kao korisnik kredita s tuženicom zaključila ugovor o kreditu, broj: 3208122759 od 27. prosinca 2006. za iznos od 62.769,45 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Tvrdi da je tuženica u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljici odredba bila razumljiva u smislu da su joj objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, kako bi mogla na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom i rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj:

Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke. Nadalje, iznos kredita je ugovoren u valuti CHF, a takva odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017-10 kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF iz razloga jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) i članku 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba banke o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Stoga potražuje isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženice na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru, te isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/HRK) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/HRK) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući da je tuženica nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate. Ističe da je 29. siječnja 2016. s tuženicom sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, međutim konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite korisnika kredita kao potrošača jer sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće redefiniran ugovorni odnos, a tužiteljici nije izvršen povrat novčanih sredstava koje je tuženica naplatila bez osnove odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, odnosno izvršena je djelomična restitucija, ali ne i potpuna.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 8. kolovoza 2019. u cijelosti osporila tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev s prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Ističe prigovor za sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014. Tvrdi da je 29. siječnja 2016. provedena konverzija kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Dodatkom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, tako da je kredit koji je bio denominiran u HRK s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj potrošača je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Smatra kako iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gos-1/2019 proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da tužiteljica stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da su mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, jer su im prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci i brošure u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, te im je u razgovoru sa službenicima banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF, pa ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama. Navodi kako smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/2019 u kojoj je izraženo stajalište da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, smatra kako je odredba o valutnoj klauzuli, koja je sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu, odraz članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU u odluci, broj: C-81/2019 ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Osporava da bi nastupila šteta koju bi tuženica prouzročila svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14.) odredbom člankom 118., odnosno 138.a („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13.) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženice iz kolektivnog spora na temelju iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju koje je tuženica stekla iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano uz zahtjev kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, ističe da je takav zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata u potpunosti neosnovan, pri čemu se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva te se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015., u kojoj je takvo mišljenje potvrđeno.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o namjenskom kreditu: broj: 3208122759 od 27. prosinca 2006., otplatni plan za kredit s prilozima, Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 29. siječnja 2024., proveo financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš iz Marimar d.o.o. te saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži da joj tuženica izvrši isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te isplatu više uplaćenog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Između stranaka nije sporno da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208122759 od 27. prosinca 2006. na iznos od 62.769,45 CHF s promjenjivom kamatnom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50% godišnje, da je provedena konverzija sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016.

7. Međutim, sporna je pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF; da li se tužiteljica može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u smislu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu; da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača; da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti s obzirom na presude Suda Europske unije, broj: C-81/2019, od 9. srpnja 2020.; je li tužiteljica pri sklapanju ugovora bila informirana i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo; da li korisnik kredita koji je proveo konverziju kredita ima pravo na obeštećenje; sporno je li nastupila zastara za novčano potraživanje tužiteljice, je li se tuženica može smatrati poštenim stjecateljem u odnosu na tijek zateznih kamata te ima li tužiteljica status potrošača.

8. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu 29. siječnja 2016. utvrđeno je da ugovorne strane potvrđuju da su 27. prosinca 2006. zaključile ugovor o kreditu u iznosu od 62.769,45 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom (članak 2. stavak 1.), da se na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Dodatkom o konverziji mijenjaju odredbe osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže zakon (članak 2. stavak 2.), zatim, da korisnik kredita potpisom Dodatka potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je kreditor dostavio u skladu s odredbama zakona i da je suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije (članak 2. stavak 4.), zatim, da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. Dodatka iznosi 390.146,55 HRK (članak 4. stavak 1.).

9. Prema članku 5. stavak 1. Dodatka, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., a razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.944,90 HRK. Prema članku 6. stavak 1. a) Dodatka, ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupan zbroj anuiteta/rata preostalih za otplatu kredita u EUR, ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50 % anuiteta/rata podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta.

10. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva s obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženice, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno članku 12. stavak 1. ZPP budući da eventualno pravo na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

11. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, broj:

P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

12. Tužiteljica se u ovom postupku pozvala na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojima je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev protiv Zagrebačke banke d.d., koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača bila 1. tuženica.

13. Te su presude donesene na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., 41/14.), a na temelju članka 138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke. I po važećem članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

14. Isto tako tužiteljica se osnovano poziva na članak 502.c ZPP prema kojem fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Podvodeći predmetni ugovor o namjenskom kreditu, pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

16. Uvidom u predmetni ugovor o namjenskom kreditu od 27. prosinca 2006. utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.769,45 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1. ugovora), zatim, da je ugovoren rok otplate kredita 360 mjeseci (članak 3. ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 62.769,45 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (članak 2. ugovora), te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 314,70 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora (članka 7. ugovora).

17. Prema članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužiteljice niti, već se radi o namjenskom kreditu za kupnju i adaptaciju kuće.

19. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je vjerovnik bila tuženica odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, broj: P- 1401/12 bila 1. tuženica, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

20. Isto tako iz ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen 27. prosinca 2006. odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženicu. Sud stoga utvrđuje kako se tužiteljica može pozivati na sadržaj odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s člankom 502.c ZPP i člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07).

21. S obzirom na to da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te s obzirom na to kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom banke, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze. Isto je sukladno s pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (članak 502.a stavak 1., članak 502.b i članak 502.c ZPP), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP i ZZP. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske iz presude, broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Stoga sud nalazi neosnovanom tvrdnju tuženice da se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te sud stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

22. Vezano uz spornu okolnost, odnosno tvrdnju tuženice da Zakon o zaštiti potrošača u članku 138.a i ZPP u članku 502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv banaka iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužiteljici postupanjem banke nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

23. Tuženica se poziva na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14.) koji u članku 118., odnosno u članku 138.a („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv banaka iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

24. Međutim, ovaj sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2013. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete. Tako Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi, broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

25. Stoga, ovaj sud smatra kako se tužiteljica i u parnici koju vodi po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

26. Nadalje, vezano uz spornu okolnost da li odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti s obzirom na presudu Suda Europske unije, broj: C-81/19, od 9. srpnja 2020., ovaj sud smatra kako se navedena presuda Suda EU ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Naime, ovaj sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu, broj P-1401/2012, u kojemu je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice za valutu CHF bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove.

27. Iako tuženica smatra da je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., kojom se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženice) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nepravilna i nezakonita, takva tvrdnja tuženice nije od utjecaja na njihovu primjenu u ovoj pravnoj stvari budući da navedena odluka nije ukinuta i da je na snazi (potvrđena je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 2221/2018) te je sud vezan utvrđenjima iz iste odluka, sve sukladno članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., 41/14.; dalje u tekstu: ZZP/07). Isto tako i po važećem članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka te isto tako i po članku 502.c ZPP. Osim toga ovaj sud nije niti ovlašten propitivati pravilnost i zakonitost navedenih odluka.

28. Vezano uz spornu okolnost o informiranosti tužiteljice prilikom ugovaranja kredita i da li se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženica tu okolnost nije dokazala, a teret dokaza je njoj budući da je u članku 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07., 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u članku 81. stavak 4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavila tuženica proizlazi iz iskaza tužiteljice koja je u svom iskazu navela da nije sudjelovala u sastavljanju ugovora te da je isti već bio napisan od strane tuženice na čiji sadržaj nije mogla utjecati.

30. U odnosu na članak 2. ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa promjenjiva, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (članak 269. stavak 2. i članak 272. ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženica nije podnijela nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

31. Tuženica nije podnijela nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnila postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njegovo formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

32. Nadalje, u odnosu na članak 7. ugovor o namjenskom kreditu, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu CHF, te također imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženica nije na transparentan način informirala tužiteljice o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

33. Stoga sud na temelju pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. i članka 221.a ZPP zaključuje kako tuženica nije dokazala da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženice kao trgovaca, te je teret dokaza na njoj.

34. Po stavu ovog suda, na temelju prethodnih utvrđenja, utvrđuje kako je tužiteljica, kao prethodno pitanje, dokazala činjeničnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF.

35. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da takvo pravo imaju.

36. Prema stavu ovoga suda koje je sukladno i shvaćanju iznesenom povodom izvanredne revizije u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, a činjenica da su stranke sklopile Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.) kojim je izvršena konverzija kredita u valutnu klauzulu u EUR, ne znači da je tužiteljica, kao korisnik kredit, izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članka 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

37. Nadalje, vezano uz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016. i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj: Gos-1/2019-36, od 4. ožujka 2020. kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu, broj:

C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije, broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

39. Sud Europske unije u predmetu, broj: C-452/18 od 9. srpnja 2020. ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava na temelju iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

40. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u članku 145.c stavak 1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

41. Sud iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu utvrđuje da se radi o sporazumu o provođenju radnje konverzije odnosno o načinu ispunjenja obveza iz glavnog ugovora isključivo i jedino u svrhu ispunjanja zakonskih obveza tuženice, kao banke, propisanih člankom 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.), te se njegovim odredbama rješava pitanje otplate kredita iz glavnog ugovora tako da se otplata umjesto uz valutnu klauzulu u CHF veže uz valutnu klauzulu u EUR, da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju tuženica, kao banka, primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, te se mijenja i otplatni plan, slijedom čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Dodatka nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

42. Isto tako, iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovoru u kreditu ne proizlazi da bi se tužiteljica sklapanjem predmetnog Dodatka odrekla prava na zaštitu koju im pruža Direktiva 93/13, niti su dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekli svojih prava na utvrđivanje je li provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 9. srpnja 2020.

43. Sud smatra da provedena konverzija nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti potpisanim sporazumom tj. radnjom kojom se provodi konverzija, ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF iz osnovnog ugovora, a niti je tužiteljica u trenutku konverzije znala da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužiteljica tužbu temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što su do konverzije platili na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

44. Isto tako ZID ZPK, na temelju kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna.

45. Stoga, ovaj sud ne prihvaća tvrdnju tuženice kako sklapanjem sporazuma o konverziji korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit („Narodne novine“ broj: 102/15.; dalje u tekstu: ZID ZPK/15), nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.

46. Tužiteljica, kao potrošač, koja je provela konverziju kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15, nakon sklapanja sporazuma o konverziji ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

47. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva, uvidom u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš iz Marimar-fin d.o.o. od 24. veljače 2025. proizlazi da je tužiteljica u razdoblju otplate kreditne obveze do 30. rujna 2015. preplatila iznos od 3.951,09 EUR na ime povećanja ugovorne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu kod odobrenja kredita. Pojedini mjesečni iznosi razlike kamata prikazani su u stupcu 7. Tablice 6. nalaza. Nadalje, u istom razdoblju otplate utvrđena je i preplata po osnovi valutne klauzule u CHF, uslijed promjene tečaja, u iznosu od 3.230,99 EUR, što je prikazano u Tablici 5. nalaza. Na dan 30. rujna 2015. utvrđena su potraživanja tužiteljice kako slijedi: preplaćene kamate iznose 3.951,09 EUR, preplaćene tečajne razlike 3.230,99 EUR, dok ukupna preplata u anuitetima iznosi 7.182,08 EUR. Na navedene iznose preplata vještak je obračunao zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, i to od dana svake pojedine uplate do dana 30. rujna 2015., a nadalje do isplate po zakonskim stopama važećim u pojedinim razdobljima. Iz dokumentacije iz spisa te iz pregleda provedene konverzije proizlazi da je tužiteljici konverzijom kredita 2015. godine priznato određeno umanjenje obveze, no vještakinja je utvrdila da se time nisu u cijelosti otklonile preplate nastale po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom toga, nakon provedene konverzije i dalje postoji potraživanje tužiteljice u iznosu od 3.951,09 EUR s osnova kamata i 3.230,99 EUR s osnova valutne klauzule, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

48. Nakon što je zaprimila nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica je podneskom od 27. ožujka 2025. uredila svoj tužbeni zahtjev tako da traži isplatu iznosa od 3.230,99 EUR s osnova preplate po valutnoj klauzuli i iznosa od 3.951,09 EUR s osnova preplate po jednostrano povećavanim kamatnim stopama, svaki s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana svake pojedine uplate do isplate, a sve izraženo u eurima sukladno Zakonu o uvođenju eura.

49. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženica se očitovala podneskom od 5. veljače 2025. te prigovorila jer je vještak iznos pretplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, budući da se na pretplatu priznatu u konverziji sukladno članku 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK nisu obračunavale zatezane kamate.

50. Na istaknute prigovore tuženice vještak se očitovao u podnesku od 16. ožujka 2025. i naveo kako je rekapitulacijom vještačenja prikazao eventualno umanjenje preplate po kreditu za preplatu priznatu u konverziji po tuženici tako da je obračunate zatezne kamate na dan obračuna konverzije 30. rujna 2015. umanjio za preplatu priznatu u konverziji, a slijedom odredbi članka 171. i članka 172. ZOO prema kojima tužiteljici najprije namiruje kamate, a tek potom glavnicu potraživanja.

51. Na ročištu održanom 29. kolovoza 2025. saslušan je vještak Goranka Šmer Maraš te je navela na prigovore tuženice u odnosu na način uračunavanja preplate priznate konverzijom kredita vještakinja je ostala kod osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja, obrazloživši da je izračun izvršen u skladu s člancima 171. i 172. ZOO, prema kojima se kod namirenja tražbine najprije uračunava kamata, a potom glavnica. Istaknula je da je tužiteljica u ovom predmetu potraživala zateznu kamatu do 30. rujna 2015., dakle do dana kada je utvrđena preplata iz konverzije, zbog čega je ispravno najprije obračunati zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate do toga datuma, a zatim od tako izračunate zatezne kamate odbiti iznos preplate priznate u konverziji, a ne ga uračunavati u glavnicu. Naglasila je da se time nije odstupilo od postavljene zadaće jer je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice, dok tuženik u svom prijedlogu nije tražio varijantni izračun na način da se preplata iz konverzije odbija od glavnice. Pojasnila je da ukupan iznos zatezne kamate, u visini od 3.085,70 EUR, predstavlja zbroj kamata obračunatih na pojedine preplate s osnova povećanja kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015., što je prikazano u tablici 10 nalaza, te da se prijeboj preplate iz konverzije može izvršiti isključivo na taj datum, kada se tražbine sreću. U odnosu na prigovore tuženice da tužbeni zahtjev nije usklađen s nalazom i mišljenjem vještakinje, navela je da se radi o prigovorima pravne naravi na koje se ona ne može očitovati, dok s financijskog aspekta stoji da tužbeni zahtjev, kako je postavljen, ne uključuje umanjenje za preplatu priznatu konverzijom. Vještakinja je dodatno pojasnila da bi tužiteljica, ako bi pristala na prijeboj s tražbinom tuženika iz konverzije, mogao specificirati svoj tužbeni zahtjev u visini preplate kamata i preplate po osnovi valutne klauzule s pripadajućom zateznom kamatom do 30. rujna 2015., te razlike u glavnicama, kao što je navedeno u njezinom mišljenju.

52. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu, te odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa sud isti nalaz i mišljenje u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo. Osim toga, navedeni prigovor tuženice je ocijenjen neosnovanim jer je prema redu uračunavanja sukladno članku. 172. ZOO, vještak ispravno iznosom preplate priznate prilikom konverzije kredita namirio upravo zakonske zatezne kamate, a ne glavnu tražbinu. Prema tome, ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda i na temelju cjelokupne dokumentacije u spisu.

53. Sud utvrđuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, slijedom čega tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa.

54. Nalazom i mišljenjem od 24. veljače 2025. utvrđeno je da je tužiteljica do 30. rujna 2015. ukupno preplatila 7.182,08 EUR, i to 3.951,09 EUR na ime kamata te 3.230,99 EUR na ime valutne klauzule. Vještak je nadalje izračunao da zakonske zatezne kamate na ove preplate do 30. rujna 2015. iznose 3.085,70 EUR. Međutim, imajući u vidu da je tuženica tužiteljici prilikom konverzije kredita 2015. priznala preplatu od 3.458,99 EUR, koja se u smislu članka 171. i 172. ZOO najprije uračunava u kamate, a tek potom u glavnicu, proizlazi da su obračunate kamate do 30. rujna 2015. u cijelosti namirene. Slijedom toga, nakon provedene konverzije preostaje glavnica potraživanja tužiteljice u iznosu od 3.723,09 EUR, na koju pripada zakonska zatezna kamata od 1. listopada 2015. do isplate, dok na kapitalizirane kamate do 30. rujna 2015. daljnje kamate ne teku, jer bi to značilo obračunavanje kamate na kamatu, što je zabranjeno člankom 31. stavak 1. ZOO.

55. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan i to u dijelu u kojem potražuje glavninu od 3.723,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. U preostalom dijelu, u kojem je tražila obračun kamata na pojedine uplate i nakon 30. rujna 2015., zahtjev je odbijen kao neosnovan, budući da je preplata od 3.458,99 EUR, priznata konverzijom, pravilno uračunata u kamate do toga datuma, čime su iste u cijelosti namirene.

56. Nadalje, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare ovaj sud nalazi kako isti nije osnovan. Naime, neosnovano tuženica smatra da se u odnosu na potraživanje tužiteljice treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi članka 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem banke. S obzirom na to na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 7. srpnja 2006. na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO). Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog na temelju takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema članka 225. ZOO, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

57. Nadalje, valja navesti da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva za dosudom zakonskih zateznih kamata i nakon 30. rujna 2015. značilo da se na već kapitalizirane kamate obračunavaju nove kamate, što je izrijekom zabranjeno člankom 31. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Takav obračun vodio bi dvostrukom obeštećenju tužiteljice, jer su zatezne kamate do 30. rujna 2015. već u cijelosti podmirene uračunavanjem iznosa od 3.458,99 EUR, priznatog prilikom konverzije kredita. Stoga je zahtjev za dosudom kamata nakon tog datuma morao biti odbijen kao neosnovan.

58. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

58.1. Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/17-2, od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

58.2. Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

58.3. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je 13. lipnja 2014. (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13. lipnja 2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14. lipnja 2018.). Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019., a što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome prigovor zastare neosnovan.

59. Vezano uz spornu okolnost da li se tuženica može smatrati savjesnim stjecateljem u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, sud smatra kako se ne može smatrati savjesnim stjecateljem. Sud ne prihvaća kao osnovan prigovor tuženice da se ista ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Po stavu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženice. Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženica, a tamo 1. tuženica, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženica u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni. Člankom 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa stoga tuženica, kao nepošteni stjecatelj, na temelju članka 1115. ZOO duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

60. U odnosu na prigovor tuženice kojim osporava tužiteljici status potrošača valja navesti sljedeće.

60.1. Prema članku 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

60.2. U članku 2. Direktive broj: 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

60.3. U članku 6. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren s namjenom: „namjena kredita je kupnja i adaptacija kuće“.

60.4. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit podigla radi kupnje kuće u mjestu Fratrija kraj Buja koju je je počela iznajmljivati prije otprilike 10-15 godina, budući da više nije bila u mogućnosti redovno otplaćivati kredit. Radi se o kući na tri kata, pri čemu svaki kat ima zaseban stan od 30 kvadrata i vlastiti ulaz, a tužiteljica je iznajmljivala samo donji stan. Radnici su stan koristili nekoliko godina, a danas se kuća više ne iznajmljuje.

60.5. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je iskazivao vjerodostojno, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

60.6. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, da ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja- pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

60.7. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu zaključio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu izgradnje kuće za stanovanje u [adresa], isti ima svojstvo potrošača. Na tuženici je bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09. i dr.) transakcija tužiteljice unutar njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala. Sama tužiteljica završila je samo osnovnu školu, ugovor o kreditu sastavila je banka, na njegov sadržaj nije mogla utjecati, a pritom nije razumjela ni osnovne financijske pojmove poput valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Istina je da je tužiteljica određeno vrijeme iznajmljivala donji stan u kući, no to je činila tek nakon desetak godina, kada više nije mogla redovno otplaćivati kredit, i to isključivo radi pokrića troškova otplate. Kuća se danas uopće ne iznajmljuje. Takvo povremeno i djelomično iznajmljivanje ne može dovesti u pitanje njezin status potrošača, jer je kredit sklopljen radi rješavanja stambenog pitanja, a ne u okviru gospodarske djelatnosti. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužiteljica ima status potrošača.

61. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

61.1. Tužiteljica koja je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, priznat joj je trošak i to za sastav tužbe 10. lipnja 2019. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT), pristup na ročište od 3. listopada 2019. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), sastav podneska od 20. svibnja 2020. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1. OT), pristupa na ročište od 25. rujna 2020. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT).trošak pristupa na ročište od 27. kolovoza 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1), sastav podneska od 24. veljače 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1. OT) te trošak pristupa na ročište od 29. kolovoza 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1. OT), odnosno 700 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 1.400,00 EUR. Istoj pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 350,00 EUR, odnosno 1.750,00 EUR.

61.2. Nadalje, u konkretnom slučaju tužiteljica je s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100%, jer je sud prihvatio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da je tužiteljica uslijed njihove primjene preplatila kredit. Međutim, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u iznosu od 3.723,09 EUR od ukupno traženih 7.182,08 EUR, odnosno u omjeru od 52 %, dok je tuženica uspjela s osporavanjem visine tužbenog zahtjeva u omjeru od 48 %. Kada se zbroji osnova i visina zahtjeva tužiteljice (100%+52%=152 %) i podijeli s 2, dobije se 76 %, a kada se zbroji osnova i visina zahtjeva tuženika (0%+48%=48 %) i podijeli s 2, dobije se 24 %. Kada se od 76 % oduzme 24 %, dobije se 52 % koliko iznosi uspjeh tužiteljice u ovom postupku.

61.3. Ukupni iznos opravdanih troškova (1.700,00 EUR) množen s postotkom uspjeha (52%) daje 884,00 EUR. Tužiteljici je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za vještačenje u visini od 800,00 EUR, trošak dolaska vještaka na raspravu u iznosu od 111,25 EUR te sudska pristojba na tužbu od 118,50 EUR, dok mu nije priznat trošak sastava podneska od 18. rujna 2020. jer ta radnja mu nije bila potrebna za vođenje parnice te trošak izvansudskog vještačenja (list spisa 47-55) jer iz njega nije vidljivo je li nastala ikakva obveza plaćanja za tužiteljicu i u kojem iznosu.

61.4. Sukladno članku 11. stavak 1. alineja 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20. svibnja 2023. kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23.).

61.5. Prema tome, naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u visini od 1.913,75 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. rujna 2025. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO uvećanoj za tri postotna poena, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

62. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 29. rujna 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun

2. Tuženici po pun.