Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-72/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvj. iz Osijeka, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 18.rujna 2025.g. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika Ivana Kalauz, odvj. iz Vinkovaca, te AA, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvj. iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 29.rujna 2025. godine, a radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 29.rujna 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 5 Ugovora o kreditu br. 41689/06 od 08. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% (slovima triposto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11 Ugovora o kreditu br. 41689/06 od 08. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je određeno kako je za prijevremenu otplatu kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.177,56 eur (slovima: tisućustosedamdesetsedam eura i pedesetšest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 574,91 eur od 12.05.2006. do isplate,

- na iznos od 602,65 eur od 30.10.2008. do isplate,

sve u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da naknadi tužitelju LA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.193,29 eura (slovima: tisućustodevedesettri eura i dvadesetdevet centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.rujna 2025. g. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

r i j e š i o  j e

Vrijednost predmeta spora u ovom postupku utvrđuje se u iznosu od 1.177,56 eura.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom HVB Splitska banka d.d., dana 08.05.2006.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 41689/06 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 31.489,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit je tužitelj u cijelosti isplatio 2008. godine.

1.1. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 08.05.2006.g ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

1.4. Također, tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbu prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista unaprijed bila formulirana od strane trgovca. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno aktu kreditora - tuženika u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj kao potrošač nije mogao imati nikakav utjecaj na sadržaj sporne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

1.5. Nadalje, tuženik je jednostrano i netransparentno odredio naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Jednako tako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelj kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.6. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 11.05.2006. naplatio od tužitelja iznos od 944,67 CHF, a temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je dana 29.10.2008. naplatio od tužitelja iznos od 903,92 CHF, stoga tužitelj ima pravo na povrat navedenih iznosa.

1.7. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 1.848,59 CHF (944,67 CHF temeljem naknade za obradu kredita i 903,92 CHF temeljem naknade za prijevremenu otplatu), za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja svake pojedine naknade do isplate.

1.8. Podneskom od 23. veljače 2025.g., tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev, ispravlja u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.745,07 eura na način da naznačuje kao ukupnu vrijednost predmeta spora iznos od 1.990,71 eura, budući da u tužbi ima više zahtjeva pa vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev iznosi 813,15 eura, a vrijednost predmeta spora za kondemnatorni zahtjev iznosi 1.177,56 eura, te predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju, zbog ništetnosti odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu, isplati ukupan iznos od 1.177,56 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

1.9. Budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, u uređenom tužbenom zahtjevu tužitelj naznačuje kao ukupnu vrijednost predmeta spora iznos od 1.990,71 eura, sud je raspravnim rješenjem od 28.05.2025.g. kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 1.177,56 eura. Naime, predmet spora u postupku je bio nenovčani zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništavosti ugovora o kreditu i novčani zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 1.177,56 eura kao posljedice te djelomične ništavosti. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.745,07 eura, te u uređenom tužbenom zahtjevu iznos od 1.990,71 eura kojoj vrijednosti predmeta spora je prigovorio tuženik smatrajući da je vrijednost predmeta previsoko naznačena. Tužitelji je u tužbi istaknuo deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, a prihvaćanje deklaratornog tužbenog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, tada se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008. i dr.). Stoga u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 1.177,56 eura. (Županijski sud u Zagrebu Gž-436/2023-2 od 24. listopada 2023.g.)

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.

2.1. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 12.12.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (09.05.2006.g.), a tužba je podnesena tek 18.02.2025.g.

2.2. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

2.3. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 11. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela.

2.4. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2006. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a.

2.5. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. U prilog tome govori i isječak sa stranice HNB-a koji tuženik u dostavlja, a koji izrijekom potvrđuje pravo i ovlaštenje tuženika (kao i bilo koje druge banke) da naplati naknadu za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, za potrošačke kredite ugovorene prije 2010., i to sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje činidbe, kao neodredive. Iznos štete i troškova koje tuženik ima prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Da je pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa svrhom i ciljem Direktive 87/102/EEC, proizlazi i iz zakonodavne aktivnosti Europske Unije, točnije iz Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u tečajnu (list 6 spisa), ugovor o kreditu (list 7-8), zahtjev (list 9 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 18.rujna 2025.g.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio 08.05.2006. godine Ugovor o kreditu br. 41689/06, a kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 31.489,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca. Potraživanje koje je tuženik imao prema tužitelju temeljem gore navedenog ugovora o kreditu tužitelj je u cijelosti isplatio 2008. godine. Nesporno je tuženik u Ugovor o kreditu od 08.05.2006.g ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora. Također, tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbu prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista unaprijed bila formulirana od strane trgovca.

4.2. Nesporna je među strankama i visina tužbenog zahtjeva. Iz potvrde od 04. lipnja 2024. g. (list 9 spisa) proizlazi da je tužitelj zatvorio kredit br. 41689/06, da mu je dana 11.05.2006.g. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 944,57 CHF, što odgovara iznosu od 574,91 euro, te da mu je dana 29.10.2008.g. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 903,92 CHF, što odgovara iznosu od 602,65 eura.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu.

6. Tužitelj saslušan kao stranka odnosu na sporni ugovor navodi da je isti sklopio 2006.godine, kredit je bio nenamjenski, a tužena banka u to doba nije bila njegova banka. Naime, kredit je sklopio u Splitskoj banci na preporuku prijatelja, budući mu je to tada, a kako mu je rečeno u banci bilo najpovoljnije, odnosno objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Bankar mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije objasnio koji sve troškovi ulaze u tzv.ulaznu naknadu, samo mu je rečeno "uzmi ili ostavi". Nije mu uručena niti brošura u kojoj bi eventualno bilo objašnjeno od čega se sastoje ove naknade. Ugovor o kreditu je pročitao no ništa u njemu nije mogao mijenjati. Iznos od kredita potrošio je za adaptaciju kuće. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Kredit je otplaćen prijevremeno, a sada se ne može točno sjetiti kada, a prilikom sklapanja ugovora nitko mu nije objasnio da će morati plaćati naknade tzv. ulazne i izlazne, te nije pregovarao o odredbama koje govore o naknadama niti je imao mogućnost utjecati na njihovu visinu. Ne sjeća se visine ulazne naknade kao niti iznosa koji mu je naplaćen na ime ove naknade, ja je u banci rekao da naplate sve svoje troškove iz iznosa kredita. Ne može se sjetiti niti visine naknade koja mu je naplaćena zbog prijevremene otplate kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u Vinkovačkom vodovodu kao vozač. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva.

6.1. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl.5. Ugovora, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 11 Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredbi, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se iste naknade odnose, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

7.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

7.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

7.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

7.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

7.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 5. i čl. 11 predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.10. Nadalje, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope kako to navodi u odgovoru na tužbu te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

7.11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.12. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.13. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

7.14. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. i čl. 11 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,00 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.).

8. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 5. i čl. 11 Ugovora, budući da su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu isplatu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

9. Člankom 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 3,00 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 3,00 % na odobreni iznos kredita (31.489,00 CHF), odnosno 944,57 CHF na dan plaćanja naknade 11.05.2006. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 9 spisa, što odgovara iznosu od 574,91 eura. Iz navedene potvrde proizlazi da je tuženik temeljem čl. 11 Ugovora tužitelju naplatio iznos od 903,92 CHF dana 29.10.2008. godine, što odgovara iznosu od 602,65 eura.

10. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetne odredbe čl.5 i čl. 11. Ugovora, tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

11. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

12. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.193,29 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije po 25 bodova (Tbr. 36 toč. 3 OT), zastupanje na dva ročišta kod suda, 75 bodova svako (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav dva obrazložena podneska u iznosu od 75 bodova svaki (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 37,5 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 437,50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 875,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 218,75 eura, te uz odobren trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.193,29 eura.

13.1. Tužitelj je odbijen sa dijelom zatraženog troška, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, prema kojoj mu je trošak dosuđen po 75 bodova, a ne po 100 bodova.

13.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 29.rujna 2025. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Ivan Kalauz, odvj. iz Vinkovaca, – punomoćnik tužitelja

2. Belizar Tomaić, odvj. iz Osijeka, – punomoćnik tuženika