REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6347/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika odvjetničke vježbenice MD i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice VD, dana 29. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011300200 od 10. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja KD, kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditora u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA, Ugovora o kreditu broj 9011300200 od 10. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 574,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 308,48 EUR od 13. svibnja 2006. pa do isplate,

- 265,63 EUR od 13. svibnja 2011. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. listopada 2024. ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 10. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 9011300200 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.720,79 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Nadalje je naveo da je odredbom čl. 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta, odnosno ugovorena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Pojasnio je da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti istu kako bi mogao dobiti traženi kredit, te da mu je na ime tzv. ulazne naknade tuženik prilikom isplate kredita naplatio iznos od 308,48 EUR (1,50% od iznosa kredita). Tužitelj je isto tako naveo da je u odredbi čl. 10. Ugovora ugovoreno da tužitelj može prijevremeno vratiti kredit s time da je u tom slučaju dužan platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Tužitelj je još naveo da mu je zbog naglog rasta tečaja valute švicarski franak i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita postalo teško i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je stoga 12. svibnja 2011. predmetni kredit prijevremeno otplatio za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 265,63 EUR. Tužitelj je nastavno naveo da se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne, te da se o istim odredbama uopće nije pojedinačno pregovaralo.

2. Tužitelj je u tužbi u odnosu na odredbu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade naveo da je ista umetnuta u Ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, već je sve tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen Ugovor. Tužitelj je istaknuo i da mu tuženik uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, te mu nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je naplaćena. Dodao je i da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj odredbi nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, te smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača u odnosu na banku, trgovca, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

3. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelj je u tužbi naveo da je ista u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Istaknuo je i da takva odredba u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a da se ugovorna kazna ne može ugovoriti za novčane obveze. Tužitelj je, nadalje, naveo da u slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani tuženika. Pojasnio je da je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju, pa da se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz Ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. Osim toga tužitelj smatra da tuženik prijevremenom otplatom kredita ne trpi bilo kakvu štetu jer osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata. Smatra da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i da je stoga suprotna prisilnim propisima te ništetna jer je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava, a s obzirom na to da je ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Konačno, tužitelj smatra da tuženik nije imao pravo u Ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

4. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 9011300200 od 10. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora u dijelu u kojem se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (t. I. tužbenog zahtjeva). Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelj, također, traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA, istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate (t. II. tužbenog zahtjeva). Nadalje, tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje i isplatu ukupnog iznosa od 574,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 308,48 EUR od 13. svibnja 2006. pa do isplate, te na iznos od 265,63 EUR od 13. svibnja 2011. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost potraživanja tužitelja, istaknuo je prigovor zastare, te je prigovorio i naznačenoj vrijednosti predmeta spora, a s obzirom na to da se radi o sporu za isplatu iznosa od 574,11 EUR, dok je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.579,40 EUR. Tuženik je, nadalje, naveo da tužitelju Ugovorom o kreditu nisu povrijeđena prava, kao potrošača, te da isti nije niti dokazao da bi bio potrošač. Također je naveo da prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, te da je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Isto tako tuženik je naveo da se ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, te da je naknada plaćena prilikom obrade kredita, odnosno 2006., pa da je s danom pokretanja tužbe 2024. to potraživanje u zastari, pri čemu je napomenuo da nije došlo do prekida zastare jer se za to nisu ispunile pretpostavke određene zakonom, dok se kolektivna presuda „Potrošač“ ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio je tuženik istaknuo i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije. Osim toga tuženik smatra da, s obzirom na to da je kondemnatorni zahtjev u zastari, da tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema pravni interes. Tuženik je nastavno naveo da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 308,48 EUR ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama jer je taj iznos neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je zaprimio tužitelj. Tuženik je istaknuo i da su uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i plaćanja naknade, jasni, nedvosmisleni i transparentni, odnosno da se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Smatra da su ugovorne odredbe o naknadama razumljive i jasne te da ih je tužitelj jednostavnim čitanjem mogao uočiti, razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim potpisom Ugovora o kreditu, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tuženik je dodao i da je Ugovor o kreditu solemniziran kojom prilikom je javni bilježnik dodatno sudionicima objasnio smisao i sadržaj Ugovora i posljedice istog, te da takva isprava sadrži presumpciju istinitosti. Još je naveo da se tužitelj svjesno odlučio za Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti najviše odgovora. Tuženik je još naveo i da u nije bilo nužno navesti što točno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika, te da ista nema karakter ugovorne kazne, niti predstavlja kamate. Isto tako je naveo i da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nuzgredna odredba o kojoj se nije moralo pregovarati, te koja je tužitelju u vrijeme pregovaranja bila poznata uzevši u obzir činjenicu da je tužitelj Ugovor pročitao, a odredba je jasna i razumljiva, što je i tužitelj potvrdio svojim potpisom. Slijedom navedenoga tuženik je zaključno naveo da nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi s obzirom na to da nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno, da su sporne odredbe transparentne, uočljive i jasne, da naknade ne predstavljaju neravnotežu u odnosu ugovornih strana, da je tužitelj bio svjestan ekonomskog značenja ugovorenih odredaba, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu i da nema zakonske osnove da se ista tumači, da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da predstavlja javnu ispravu, da tužitelj nije dokazao da je bio potrošač, da nema stjecanja bez osnove dok je tužitelj ostvario određene koristi, da su protekli svi rokovi koji određuju zastaru i da se radi o zastarjelim potraživanjima, da nema neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da se nisu ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškove parničnog postupka tuženiku.

6. Na ročištu održanom 11. rujna 2025. tuženik je učinio nespornim da mu je tužitelj platio s osnove tzv. ulazne naknade iznos od 308,48 EUR dana 12. svibnja 2006. , te s osnove tzv. izlazne naknade iznos od 265,63 EUR dana 12. svibnja 2011.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9011300200 od 10. svibnja 2006. (str. 7-17 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (str. 18-28 spisa), saslušan je tužitelj (str. 82 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 11. rujna 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

10. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 9011300200 od 10. svibnja 2006. (str. 7- 17 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti zaključio s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 32.720,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50% godišnje, te koja se obračunavala u CHF i koja je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu). Nadalje je u odredbi čl. 7.2. Ugovora ugovoreno da se kredit i kamate otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Također je u odredbi čl. 10. (PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA) ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima tuženika), ali da je o tome dužan unaprijed obavijestiti tuženika, te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika (banke) važećim na dan prijevremene otplate. Konačno, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno da se tužitelj kao korisnik kredita u odredbi čl. 11.3. obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Isto tako je utvrđeno i da je Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava 11. svibnja 2006. kod javne bilježnice Ranke Spevec pod brojem OU-548/2006, te da je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru, između ostalih, i od strane tužitelja i punomoćnika tuženika i da su oni prihvatili pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj pravoj volji.

11. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s tuženikom 2006. zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te da je kredit podigao za kupnju osobnog vozila. Sredstvima predmetnog kredita je kupio vozilo Škoda Octavia, te je isto vozilo koristio za osobne potrebe i s istim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Predmetni Ugovor o kreditu je podigao uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te misli da nije vodio posebne postupke zbog ništetnosti navedenih odredaba. Nadalje je naveo da nije bio u banci prilikom pregovaranja o Ugovoru o kreditu nego je sve informacije o Ugovoru o kreditu i zaključivanje Ugovora obavljao u autokući Škoda - Porsche u Zagrebu. Također je naveo da nije mogao utjecati na bilo koju odredbu Ugovora o kreditu, iako je pokušao utjecati na kamatnu stopu, no u autokući su mu rekli "da je Ugovor takav kakav je te da ga mogu prihvatiti ili ne prihvatiti". Djelatnik autokuće mu nije ništa govorio, niti objašnjavao o pojedinim odredbama Ugovora pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a također mu nisu ništa pojašnjavali vezano za odredbe o naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita. Isto tako je naveo da je bio svjestan da treba platiti naknadu te je smatrao da je to normalno jer se u to vrijeme plaćala naknada, tako da je platio naknadu za obradu zahtjeva i kasnije naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom na to da je kredit otplatio prije vremena nego što je ugovoren. Djelatnik autokuće mu nije pojasnio na što se navedene naknade točno odnose, te su mu samo rekli koliko naknada iznosi. Iskazao je i da je prijevremenu otplatu kredita izvršio kod tuženika u banci te su mu tom prilikom samo rekli da treba platiti naknadu i ništa mu posebno o tome nisu objašnjavali. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja, ali tada nije smatrao da bi nešto u Ugovoru bilo sporno. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika, te mu javni bilježnik nije objašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu. Iskazao je da je on osobno platio navedene naknade i to na način da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva isplaćena iz odobrenog kredita, a naknadu za prijevremenu otplatu kredita je platio prilikom prijevremene otplate kredita. Konačno je naveo da je osobno u cijelosti otplatio predmetni kredit.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Prije svega valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, a s obzirom na to da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je upravo tuženik, kao kreditor zaključio predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem, kao potrošačem. Nadalje, tuženik neosnovano osporava tužitelju i pravni interes da traži utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba. Ovo stoga što što je tužitelj ugovorna strana, te kao takav ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

14 Nadalje valja reći da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita isti imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). Naime, tužitelj je iskazao da je automobil koji je kupio sredstvima predmetnog kredita koristio za osobne potrebe i da s istim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, dok tuženik nije dokazao drugačije.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16. U odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Naime, iz iskaza tužitelj je utvrđeno da uopće nije pregovarao s bankom, već je sve dogovorio u autokući, te da mu djelatnik autokuće, a kasnije niti javna bilježnica, nisu ništa govorili, niti objašnjavali o pojedinim odredbama Ugovora, pa tako niti o odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a također mu nisu ništa pojašnjavali vezano za predmetnu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga navedena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelji kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, u odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se ista naknada odnosi, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, niti mu je objašnjeno na što se ona točno odnosi, pa mu na taj način kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takvu odredbu. Stoga je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita ništetna.

18. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je navedenom odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu između ostalog ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit prije ugovorenog roka, ali da je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj mogao prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koju je tužitelj tuženiku i platio. Nadalje, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u navedenom dijelu u kojim je ugovoreno da korisnik platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate, ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP- a. Ovo stoga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja i o navedenoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojem je ugovoreno da je tužitelj, kao korisnik kredita, dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate je ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika) bez određivanja točnog iznosa naknade, a onda i bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, što uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te mu objasniti na što se takva naknada točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade te visinu iste), a što tuženik nije učinio.

19. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanje neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj, kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa tako, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko spornih odredaba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja istih, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelji nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetnih naknada, te da mu bez takvih ugovornih odredaba kredit ne bi bio odobren, odnosno ne bi mu bila odobrena prijevremena otplata istog, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takvih naknada. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Kako je iz nespornih navoda stranaka, utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) iznos od 308,48 EUR dana 12. svibnja 2006., te s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) iznos od 265,63 EUR dana 12. svibnja 2011., tako je u t. III. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedene iznose, a što ukupno iznosi od 574,11 EUR. Na dosuđene iznose tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon što je tužitelj platio tuženiku navedene iznose, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti tužitelju predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

22. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. i II. izreke ove presude još nisu pravomoćne, tako u konkretnom slučaju za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 574,11 EUR utvrđenoj na ročištu 11. rujna 2025., a imajući u vidu da je tuženik prigovarao vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (1.579,40 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. i II. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini ukupnih zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

24. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).‬‬‬‬‬‬‬

25. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 375,00 EUR. ‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 15. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 11. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 75,00 EUR. Tužitelju je isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužitelju priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od‬ ‬‬428,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 29. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a‬. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

26. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

Zagreb, 29. rujna 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj.